Bošnjački stav za Ustav (Sejo Omeragić)

 

Strašno je ne znati, a još strašnije je kad se neznalice guraju u vlast. Politika je najozbiljniji mogući posao. Traži perfektnu organizaciju grupe ljudi, njihovu pojedinačnu sposobnost u prosuđivanju i potpun utilitarizam.

Moglo bi se danima pisati o ograničenjima u ponašanju političara, ali skratimo: politika podrazumijeva potpunu predanost i totalni asketizam. A šta mi imamo?

 

Da bi se bio potpuno predan nekom poslu, potrebno i znanje za taj posao. Biti nesposoban za politiku a predan znači gubljenje vremena i rad protiv države. Molimo zato naše političare da se nipošto ne predaju svom poslu, jer će manje štete biti ako ne budu radili ništa kao i do sada.

Ovih dana će tu elitnu stranačku bratiju okupiti visoki predstavnik Miroslav Lajčak. Opet će pokušavati mijenjati Ustav da ga se učini „evropski prihvatljivim“. Nije baš jasno zašto to Lajčak radi sada. Možda bi ga neko od naših vrlih lidera trebao upitati zašto to čini sada, a ne nakon izbora koji će uslijediti za mjesec i po dana? Nije valjda da i Lajčak ima svoj dil u predizbornoj kampanji? Ima li to on svoje favorite? Čemu služe oni silni sastanci šest vladajućih stranaka, po dvije iz sva tri naroda, na kojima se ništa neće dogovoriti?

 

Ustav sa izborima u pozadini 

 
Po tradiciji, rezultat tog „pregovaračkog cirkusa“ je da će se napraviti još veće podjele između nacija i entiteta? Jer, Hrvati će, naravno, biti neutralni i samo uspješno potpaljivati vatru i zakuhavati, čekajući ishod pregovora na bošnjačko-srpskoj relaciji. Mi smo za promjene, reći će HDZ duplex, za funkcionalnu državu, čas protiv kantonalne organizacije Federacije, čas za kontonalnu organizaciju cijele BiH. Katolička crkva će tražiti ravnopravnosti svih naroda, „posebno“ hrvatskog, kako kažu najmalobrojnijeg. Naravno, od bošnjačko-srpskog dogovora neće biti ništa, osim već izvjesnih, sve oprečnijih stavova.

 

Ono što je već odavno započeo Paddy Ashdown, kao nekakve susrete lidera najjačih stranaka, preskočio Christian Schwartz-Schilling, nastavio je Lajčak. To nikada nije bio skup lidera najjačih stranaka, niti su to bili ozbiljni politički pregovori. To je bilo, prije svega, predstavljanje i zastupanje nacionalnih strategija pod plaštom političke organiziranosti. Izdvajanje najjačih nacionalnih stranaka samo podebljava podjele. U isto vrijeme, kako rekosmo, zbog fingirane hrvatske neutralnosti u pregovorima, sve se pretvara u entitetske rasprave i redovno završava sukobom. Tako je bilo do sada. Ko god je izmislio ovakav način rješavanja problema u BiH, taj je Dodiku omogućio da na ovim mini nacionalističkim konferencijama pregovara u ime pola BiH, gotovo kao jedini vlasnik licence na taj teritorij. Ashdown je, dakle, otvorio mogućnost, a Lajčak specijalizirao novu cirkusku tačku, bajagi, za jačanje BiH, a u stvarnosti otvorio je vrata za njenu sve snažniju suštinsku podjelu.

 

Sada je Lajčak seriji nacionalističkih seansi u pozadinu stavio i lokalne izbore. Šta je onda u pitanju? Čak i da Lajčak i njegovi poslodavci iz međunarodne zajednice žele nešto postići, čisto sumnjam da bi izabrali trenutak u kojem nad glavama zadrtih pregovarača vise i izbori. Ionako tvrdi stavovi bit će ojačani pogledima na uvijek radikalno biračko tijelo.                

Misli li Lajčak da nešto može postići mjesec i po prije izbora? Šta ako ne postigne? U ovoj zemlji se priča samo o entitetskim podjelama, nije li Lajčak ovim i sam postao aktivni učesnik tog procesa? Ima li odgovornost onaj ko čini pogrešne poteze? Ne, nema, reći će vam međunarodnoj zajednici. Može se onda zaključiti: Ako su oni bezgrešni, onda je sve jasno: Oni rade na trodjelnoj podjeli BiH.   
  

Već odavno je ključni problem bošnjačke politike to što joj političari ne rade cijeli dan.  Ako Dodik dnevno daje po jednu ili čak dvije izjave, redovno bez veze sa stvarnošću i istinom, zar se u desetak bošnjačkih stranaka nije mogao naći jedan politički primjerak da mu uvijek odgovori. Bošnjačka politika, to je već stvar ozbiljne dijagnoze, nema odogovore ni na jedno pitanje, niti na bilo koji način pokazuje da ima ozbiljan stav, pa se ne zna šta ni šta hoće ni šta neće. Posljednji primjer je vezan za priču o nekakvom Karadžićevom dogovoru sa Richardom Holbrookeom. Sve novine pišu, svi javljaju o tome, samo u Sarajevu niti jedna stranka i niti jedan političar Bošnjak nema stav o tom pitanju.  

Ukratko, imamo 13 parlamentarnih stranaka, od koje nijedna ne pokazuje vidljive znake života. Naravno, sve će se promijeniti mjesec prije izbora, kada krene bitka za bošnjačke glasove, kada se pokaže da u ovoj državi postoje političke, programske, strateške i razvojne razlike samo između SDA, SBiH i SDP. Jer, SDS i SNSD će dobiti većinu glasova Srba, a HDZ duplex većinu glasova Hrvata.   

 

Sve ostalo će biti unutarbošnjačko takmičenje za izbornu pobjedu. Nažalost, kad se na kraju i pokaže pobjednik, njegovi dosezi neće ići dalje od teritorija glasačkog tijela: Dodik u RS-u, HDZ duplex u hrvatskim općinama, a Bošnjaci u većinskim bošnjačkim dijelovima.

 

Stranka demokratske reakcije

 
Nedavno sam, čitajući reakcije na primitivne izjave premijera RS, potpuno izgubio nerve nakon poruke da „će SDA znati odgovoriti Dodiku, kao što je to svima znala i do sada“.

 

Osim nekoliko pohvala visokih dužnosnika za Dodikovu političku sposobnost samo desetak dana prije, nismo do tada ništa ozbiljno čuli od tih SDA-ovih „znalačkih“ odgovora Dodiku. Kad je drtina iz Laktaša popljuvala sve i opet udarila na cjelovitost BiH, odjednom se pohvalni stav promijenio. Naravno, Dodik jefitnim trikovima traži bošnjačke državne funkcionere za svoje polemike. Time ispunjava svoje ciljeve: Stavlja u istu ravan svoj entitet i državu, a pljuvanjem i bezobzirnošću distancira svoju tvorevinu od BiH. Ne trebaju mu državne institucije, ne treba mu državna televizija, ne treba mu državni institut za traženje nestalih, ne treba mu BiH itd. „Državni“ SDA-ovi funkcioneri, po običaju, odmah prihvate sukob, što je Dodiku jedino i važno. I tako svakodnevno: Relacija je redovno entitet protiv države.

 

Samo dva-tri dana prije toga u banjalučkim Nezavisnim novinama vidio sam intervju sa Adilom Osmanovićem, šefom SDA-ovog tima u Narodnoj skupštini RS. Vidio sam da SDA-ov šef u RS napada, po svom običaju, Harisa Silajdžića. Te Osmanovićeve potrebe za pljuvanjem Silajdžića dobro znaju u Nezavisnim pa ga časte intervjuima. Dakle, SDA tako zna šta treba raditi protiv Dodika, pa se njen vođa u RS bavi svojim tradicionalnim pljuckanjem Silajdžića. Mala bošnjačka zajednica u RS-u nema nikakvih prava, za nju nema posla u javnim službama, u tvornicama, na entitetskoj televiziji Bošnjaka ni lučem ne možeš naći, u općinama je zaposleno po dvoje-troje pokaznih primjeraka srpske multietničnosti, a u školama ima više slika svetog Save nego bošnjačkih učenika itd. Osmanović bi Dodika mogao i morao o jadu ljutu zabaviti sa problemima svojih sunarodnjaka, ali valja njemu napadati Silajdžića. Jer, eto, SDA zna kako odgovoriti Dodiku.

 

Vizija k’o Evrovizija

 
Očito je da će BiH uskoro na prekretnicu. Već sada neko pita bošnjačke političke lidere šta je njihova vizija BiH. I, valjda ih je taj neko posavjetovao da traže radikalno: podjelu BiH na ekonomske regije, ne entitete i ne kantone. Sad kad znaju šta hoće, treba im samo čvrst stav. Dodik i HDZ duplex znaju, baš kao što su to odlično znali pioniri njihovih pokreta: Radovan Karadžić i Mate Boban, kad su krenuli u rušenje, etničko čišćenje i formiranje paradržava.

Izvor: Peta strana svijeta