Sudbine: Kimeta-hanuma kćerka posljednjeg niškog muftije Kasima ef. Ćehajića (Ismail Ibrahim)
Kćerka jednog od najobrazovanijih Bošnjaka, čovjeka kojeg su komunističke vlasti nepravedno zatvarale i mučile, sinove pobile, a imetak opljačkale, pristala je govoriti za naše novine. Kimeta-hanuma je svjedok stradanja Bošnjaka u Drugom svjetskom ratu. Njena porodica je na svojoj koži osjetila svu gorčinu komunističke diktature. A njena priča o životu ugledne porodice koja preko noći gubi sve, može poslužiti za scenarij nekom od režisera, ako ima filmadžija koji žele snimati gorku istinu o stradanju Bošnjaka
Čudna je sudbina. Dragi Allah iz Svoje mudrosti i znanja nekome dadne da život na ovom dunjaluku proživi lijepo i ugodno, a nekome dadne iskušenja nakon kojih slijedi nagrada. Na gradskoj tržnici u slovenskom gradu Celju svakodnevno radi Kimeta-hanuma. Vesela starija gospođa, Bošnjakinja čija ekavica odaje da nije iz Bosne nego iz Srbije. Na tržnici je svi vole i cijene. Poznata je kao poštena i vesela žena. Iako ima oko sedamdeset pet godina, dobro se drži. Mnogi je u Celju poznaju, ali rijetki su oni koji znaju sve ono kroz šta je ova hanuma prošla. Mi smo znali da je Kimeta kćerka posljednjeg niškog muftije i šerijatskog kadije, rahmetli Kasima ef. Ćehajića. Posjetili smo je i razgovarali s njom. “Rođena sam prije sedamdeset pet godina u Makedoniji. Otac mi je Kasim ef. posljednji niški muftija, a majka Fatime ibni Jusuf, Arabljanka rođena u Libiji”, počinje svoju ispovijest Kimeta-hanuma.
Najobrazovaniji Bošnjak
Mladi softa Kasim Ćehajić rano je otišao u Tursku na školovanje. Tamo je, kako nam priča Kimeta-hanuma, završio fakultet islamskih nauka. Bio je jedan od najboljih studenata. Uporedo je studirao i pravo. Završio je i doktorat kao jedan od najboljih. U toku studiranja jedno je vrijeme boravio u Libiji gdje je upoznao svoju Fatimu. Oženio se mladom Arabljankom i dobio sina. Pored njega Fatima-hanuma će mu roditi još osam sinova i jednu kćer, mezimicu Kimetu. “Ja sam bila jedino žensko dijete i babo me je puno volio, a i ja sam njega. Kako je puno putovao po svijetu, tako smo se i mi rađali u različitim zemljama i gradovima. Ja sam rođena u Makedoniji. Neka su braća rođena u Srbiji, neka u Bosni, a neka u Turskoj. Svi smo rođeni u različitim mjestima”, kazuje nam Kimeta. “Otac je dugo vremena proveo radeći u Bosni. Bio je dugo vremena imam i muallim, a zatim je bio muftija. I na kraju je službovao na poziciji šerijatskog kadije.”
Do početka Drugog svjetskog rata Ćehajići su živjeli skromno, ali lijepo i sretno. Valjalo je desetero djece izvesti na selamet. Kad govori o svom ocu Kimeta nam kaže da je Kasim ef. Ćehajić bio pravi onovremeni muftija, klanjao je pet namaza, volio sirotinju i udjeljivao im na svakom koraku. Bio je pravi pobožni alim i muftija, u to vrijeme najobrazovaniji Bošnjak. Kasim-efendija je u Nišu gdje je službovao predvodio radove na gradnji džamije, a sam je kasnije džamiju opremio ćilimima. “Imao je veliku platu, ali bi dijelio sve što zaradi. Ono što nije dijelio, znao je ulagati u kupovinu knjiga. Za samo jednu knjigu u Libiji znao je platiti 50 dukata. Nama, njegovoj djeci nije ostala ni jedna kuća niti ijedan prozor”, s ponosom nam priča Kimeta-hanuma.
“Kako se Vaš otac ponašao u Nišu? Valjalo je živjeti pored krvoločnih Srba koji su se spremali za rat.”
Kimeta: “Moj je babo bio nevjerovatan čovjek. Znao je za jednu knjigu dati pedeset dukata. Sve dobro koje imam pri sebi naslijedila sam od njega. On se prema svima ophodio isto. Za islam je žrtvovao sve svoje. Ali nikad se nije lošije ophodio prema Srbima nego prema muslimanima”.
Pitali smo Kimeta-hanumu da nam ispriča kako je bio organiziran život u tako mnogobrojnoj porodici Ćehajića.
Kimeta: “U našoj se kući živjelo po islamu. Ujutro su babo i braća odlazili za nafakom, a svi su bili lijepo vjerski odgojeni. Pred mrak bismo se svi okupili u kući. Akšam i jaciju klanjali smo svi zajedno u džematu. Babo je predvodio džemat koji se sastojao od deset sinova, jedne kćerke i supruge. A bile su tu i snahe i njihova djeca. Muharem i Mahmut, dva moja brata, još u djetinjstvu su postali hafizi Kur’ana. Mama mi je pričala da bi u džamiji svi plakali kad bi moja braća učila Kur’an. Po dolasku Tita na vlast, moj mu se babo nije htio pokoriti. Tada je reisul-ulema bio Kemura. Tog Kemuru je za svog pripravnika postavio moj babo. Kad je babo uzeo Kemuru kao pripravnika, ja se nisam bila ni rodila… A babo je po svemu trebao da bude reis. Nije to postao zato što nikad nije volio komuniste i nije želio sarađivati s njima. I to on nikad nije ni krio. Svi su znali da on ne voli komuniste. Ja se sjećam, imala sam jedanaest godina kad je komunistička policija došla da uhapsi babu. U dvanaest sati navečer došli su, svezali babu i odveli. Tu su ga ispitivale neke djevojke. On je bio i muftija i kadija. Nekoliko moje braće završili su medrese. Svi osim mene i najmlađeg brata bili su visoko školovani. Međutim, u toku Drugog svjetskog rata svi su oni pobijeni. Neke su ubili partizani, neke četnici, a neke ustaše”.
“Ispričajte nam nešto o svojoj majci, molim vas!”
Kimeta: “Moja majka Fatima bila je prelijepa žena i prepametna. Rođena je u Libiji u uglednoj porodici. Otac joj je bio gradonačelnik. Rodila je nas desetero. Znala je nekoliko jezika. Sve je bilo lijepo dok nije došao taj prokleti Drugi svjetski rat. U ratu su joj uhapsili muža, a sinove pobili. Od nas dvadeset u kući (računajući supruge braće) ostale smo mama i ja same. To je bila velika katastrofa koja je mami teško pala. A kako i ne bi. U našu je kuću nekad dolazio ban na proslavu Bajrama i drugih svečanosti. Uživali smo veliki ugled. A u ratu su nam sve pobili i opljačkali. Oca su komunisti krajem rata 1945. odveli u zatvor gdje je ostao nekoliko godina. Majka je bila gospođa, kadinica, pokrivena žena koja nije propuštala namaz. Nije mi preostalo ništa drugo, ja, kadijina kćerka morala sam otići da radim u fabrici gdje su me na razne načine ponižavali i provocirali. Sjećam se da sam jednom otišla u posjetu svom babi u zatvor u Sremsku Mitrovicu. Ponijela sam mu jedan šal i rekla mu da radim u fabrici. Rekao mi je da ne brinem, da će sve biti u redu i da moram biti jaka. Taj Kemura kojega je moj babo zaposlio odjednom nije htio čuti za njega. Znao je da Kasim-efendijina kćerka i supruga doslovce nemaju hljeba. Svi su odjednom počeli bježati od nas. Onda su ga odjednom iz zatvora pustili kao nevinog”.
“Jesu li naveli razlog zbog čega je hapšen?”
Kimeta: “Kasnije su mi rekli. Moj babo je imao sekretara Sulejmana Babića. On se družio s Nijemcima. Jednom prije hapšenja došli su Nijemci i tražili od babe da se priključi njima. On je to, naravno, glatko odbio. Oni su mu onda zaprijetili da će nas sve pobiti. Jednom je otišao kod njih, ali više nikad nije htio. On uopće nije podržavao njihovu politiku. Po završetku rata babo nije imao posla. Umro je u februaru 1952. Uopće nije bolovao. Samo je legao na svoj krevet i umro. Mama ga je cijelog života zvala efendija. A mi djeca zvali smo ga efendi-baba što na turskom znači gospodine oče. U kući se govorio samo turski jezik, a govorili smo i arapski”.
Ismail Ibrahim
Saff
