Tijekom hladnog rata pravila međunarodnog ponašanja bila su jasna, a jamčilo ih je ono što se prikladno može prevesti kao “ludilo” supersila, MAD-ness, što je kratica za Mutually Assured Destruction – osigurano uzajamno uništenje. Kad je Sovjetski Savez prekršio ta nepisana pravila invazijom na Afganistan, skupo je platio prekršaj – rat u Afganistanu bio je početak kraja SSSR-a.
Vrijeme je da se male zemlje u cijelom svijetu udruže kako bi kontrolirale velike sile i povukle granice njihovim opscenim igrama.
Kako tvrdi postmoderna mudrost, nema objektivne realnosti: naša se realnost sastoji od višestrukih priča koje mi pričamo sebi – o nama samima.
Nije li, dakle, nedavni rat u Gruziji vrlo postmoderan? Imamo priču o junačkoj demokratskoj državici koja se brani od imperijalističkih ambicija postsovjetske Rusije; priču o američkom pokušaju da opkoli Rusiju vojnim bazama; priču o borbi za kontrolu nad izvorima nafte itd. Međutim, umjesto da se izgubimo u labirintu kontradiktornih priča, moramo se usredotočiti na nešto što nedostaje, a upravo taj manjak pokrenuo je aktualni izljev političkog pripovijedanja.
Poznavati neko društvo ne znači samo poznavati njegova eksplicitna pravila – moramo znati i kako se ta pravila primjenjuju: kad ih valja upotrijebiti, a kad ne; kad ih treba prekršiti; kad se ne dopušta biranje premda je izbor ponuđen; kad smo zapravo obvezni postupiti na određeni način, ali moramo se pretvarati da to radimo po vlastitom slobodnom izboru … Sjetite se paradoksa ponude koja se mora odbiti: običaj je da se takva ponuda odbija i svatko tko je prihvati prostački je pogriješio. Kad me bogati ujak pozove u restoran, obojica znamo da će on platiti račun, ali ja ipak moram malo inzistirati na tome da podijelimo trošak – a zamislite kako bih se iznenadio da ujak jednostavno kaže: “OK, onda ti plati!”
Na ovoj se razini može locirati i problem u kaotičnim postsovjetskim godinama Jeljcinove vladavine u Rusiji: premda su zakonska pravila bila poznata (i uglavnom ista kao i za Sovjetskog Saveza), raspala se složena mreža nepisanih pravila koja se prešutno znaju i koja su podupirala cijelu društvenu strukturu.
Recimo, da ste u Sovjetskom Savezu trebali bolji tretman u bolnici ili novi stan, da ste se htjeli požaliti na vlast, da ste bili pozvani na sud, da ste željeli upisati dijete u najbolju školu, da ste tvornički predradnik kojem državna tvrtka nije isporučila sirovine na vrijeme itd., itd. – svi su znali što se zapravo mora poduzeti, kome se obratiti, koga podmititi, što se može i što se ne smije.
Nakon pada sovjetske vlasti, obične je ljude u svakodnevnom životu najviše frustriralo to što su nepisana pravila većinom postala nejasna; nitko više nije znao kako postupati, kako reagirati, kako se postaviti prema eksplicitnim zakonskim propisima, što se smije ignorirati, tko je potkupljiv itd. (Jedna od funkcija organiziranog kriminala bila je i uspostava zamjenskog legaliteta: ako si posjedovao mali biznis i klijent ti je dugovao novac, obratio si se svom zaštitniku mafijašu koji je tada rješavao problem, jer državni pravni sustav nije bio učinkovit). Stabilizacija pod Putinovom vladom uglavnom se svodi na ponovnu uspostavu jasnih nepisanih pravila: ljudi sada uglavnom opet znaju kako se ponašati i reagirati u složenoj mreži društvenih interakcija.
U međunarodnoj politici još nismo stigli do tog stadija. Devedesetih godina tihi je pakt regulirao odnos između velikih zapadnih sila i Rusije: zapadne su zemlje tretirale Rusiju kao veliku silu pod uvjetom da se Rusija u praksi ne ponaša kao velika sila … Naravno, problem je u sljedećem: što ako osoba kojoj se ponudi ono što se mora odbiti ponudu zbilja prihvati? Što ako se Rusija doista počne ponašati kao velika sila? Takva je situacija istinski katastrofalna, prijeti da će razoriti kompletno postojeće tkivo odnosa – i upravo se takvo nešto dogodilo sada u Gruziji: Rusiji je dosadilo da je samo tretiraju kao supersilu i ponijela se kao supersila. Kako je do toga došlo?
“Američko stoljeće” je završilo i već smo zakoračili u razdoblje formiranja višestrukih središta globalnog kapitalizma: Sjedinjene Države, Europa, Kina, možda Južna Amerika, s tim da svako od tih središta predstavlja kapitalizam s nekim specifičnim obilježjem: SAD neoliberalni kapitalizam; Europa ono što je preostalo od socijalne države; Kina autoritarni kapitalizam “istočnjačkih vrijednosti”; Južna Amerika populistički kapitalizam … Nakon što je propao američki pokušaj da se nametne kao jedina supersila (univerzalni policajac), pojavila se potreba za pravilima interakcije između tih lokalnih središta u slučaju sukoba interesa.
Zato je današnje vrijeme opasnije nego što možda izgleda. Tijekom hladnog rata pravila međunarodnog ponašanja bila su jasna, a jamčilo ih je ono što se prikladno može prevesti kao “ludilo” supersila, MAD-ness, što je kratica za Mutually Assured Destruction – osigurano uzajamno uništenje. Kad je Sovjetski Savez prekršio ta nepisana pravila invazijom na Afganistan, skupo je platio prekršaj – rat u Afganistanu bio je početak kraja SSSR-a.
Danas se stare i nove supersile uzajamno iskušavaju, trude se nametnuti vlastitu verziju globalnih pravila, eksperimentiraju s njima preko posrednika, što su, naravno, druge male nacije i državice. Karl Popper jednom je pohvalio praksu da se pretpostavke podvrgavaju znanstvenom testiranju, s obrazloženjem da na taj način puštamo da pretpostavke umru umjesto nas. U današnjem testiranju male nacije stradaju i pate umjesto velikih – Gruzijci, kao i obično, plaćaju cijenu testiranja. Premda su službeni rekviziti visoko moralni (ljudska prava i slobode itd.), priroda igre je jasna.
U knjizi “The War Over Iraq”, William Kristol i Lawrence F. Kaplan pišu: “Misija počinje u Bagdadu, ali ne završava ondje …. Stojimo na rubu nove povijesne ere … Ovo je odlučan trenutak … Radi se očito o nečem većem od Iraka. Radi se čak o nečem većem nego što je budućnost Srednjeg istoka i rata protiv terorizma. Radi se o tome kakvu ulogu Sjedinjene Države namjeravaju igrati u 21. stoljeću”.
Moramo se s ovim složiti: posrijedi je zapravo budućnost međunarodne zajednice – nova pravila koja će je regulirati i koja će odrediti novi svjetski poredak. A retroaktivno gledano, jasno je da je drugi irački rat bio znak američkog poraza, njihove nesposobnosti da glume globalnog policajca. SAD su jednostavno akumulirale previše slučajeva “nepristojnog ponašanja” koje ih diskvalificira za ovu ulogu: izvršile su pritisak na druge države (kao što je Srbija) da predaju svoje osumnjičene ratne zločince Haaškom sudu, dok su brutalno odbacili i samo pomisao da sud bude nadležan i za američke državljane itd.
Opravdavajući intervenciju u Gruziji, Rusija je vješto iskoristila proturječja u američkom ponašanju: ako su SAD mogle intervenirati na Kosovu i silom pomoći njegovu neovisnost, koju podržava i tamošnja velika američka vojna baza, zašto Rusija ne bi postupila jednako u Južnoj Osetiji koja je mnogo bliže ruskom teritoriju nego što je Kosovo američkom?
Ako se cijeli svijet zgražao što su NATO-ove mirotvorne snage pobjegle iz Srebrenice kad su Srbi zaprijetili bosanskom stanovništvu, zašto ne dopustiti Rusiji da učini točno ono što Zapad nije učinio u Bosni, da intervenira i zaštiti i svoje mirotvorne snage i stanovništvo koje one čuvaju? Kad su SAD i druge zapadne države osudile “pretjerani” odgovor Rusije na gruzijsku vojnu intervenciju, neminovno su podsjetile na bombardiranje Iraka taktikom “šoka i strahopoštovanja” koje je bez sumnje bilo pretjerano.
Ako se iz sukoba u Gruziji može izvući bilo kakva pouka, onda bi to bilo sljedeće: nakon što su Sjedinjene Države podbacile u ulozi globalnog policajca, moramo priznati da ni nova mreža supersila nije u tome uspjela. Ne samo da su jednostavno nespremni držati pod kontrolom male “otpadničke nacije”, nego ih i dodatno potiču na agresivno ponašanje kako bi posredno vodile njihove ratove. Baklja mira sada prelazi u sljedeći, širi krug: vrijeme je da se male zemlje u cijelom svijetu udruže kako bi kontrolirale velike sile i povukle granice njihovim opscenim igrama.
Kriza u Gruziji mogla bi se pristojno riješiti tako da se, recimo, Rusija i Gruzija slože kako Gruzija ima puni suverenitet nad svojim teritorijem … pod uvjetom da ga ne upotrebljava do kraja u Abhaziji i Južnoj Osetiji. Čak bi se moglo tvrditi da de facto takav prešutan sporazum već postoji i da Rusija doživljava gruzijsku intervenciju u Južnoj Osetiji kao kršenje tog sporazuma.
Pitanje je, dakako: je li Gruzija djelovala samostalno ili … No, nema smisla baviti se zagonetkom zašto su Gruzijci odlučili uspostaviti svoj suverenitet do kraja i riskirati vojnu intervenciju – ono što je zbilja važno jest to da su nas posljedice tog “pretjerivanja” dovele licem u lice s istinom situacije.
Vrijeme je da supersile naučimo pristojnom ponašanju.
(Prevela i obradila Marta Štoos)