Problem nije u Rusiji ili Putinu. Problem je u nama samima, u našoj korektnoj (sa stanovišta Šerijata) procjeni situacije, i u našim akcijama. Problem je u našoj Akidi (vjerovanju).Kremljin može biti vođen od strane 10 Putina ili 20 Staljina, i Rusija može biti najmoćnija zemlja na svijetu, ali Moskva nam ne može nanijeti nikakvu štetu (osim onoga što nam propiše Najuzvišeniji) sve dotle dok se mi svesrdno pridržavamo Šerijata u ratu i u politici.
Movladi Udugov – kratka biografija
Movladi Udugov (rođ 9.februara, 1962.godine ) odrastao u selu Germenčuk. Gospodin Udugov potiče od Širdi klana (Teip). Počeo se baviti politikom 1986. Bio je aktivan član i organizator prvih čečenskih nacionalnih političkih grupa i organizacija (1987-1990). Član organizacionog komiteta Nacionalnog vijeća čečenskog naroda (1990). Glavni sekretar svih sesija Nacionalnog vijeća čečenskog naroda (NCCP). Glavni šef Informacionog vijeća NCCP-a. Predstavnik i drug po oružju Direktora NCCP-a, i tadašnjeg predsjednika CRI (Čečenske Republike Ičkerije), Džokhara Dudajeva. Sa predsjednikom Dudajevom, Jandarbijevom, S.H. Ebulmuslimom, on je jedan od osnivača Čečenske države, CRI.
Ministar informacija i Press-a u vladi Dž. Dudajeva. Po naredbi predsjednika Dudajeva (Februar 1994) on je unaprijeđen u Brigadnog Generala. Prvi Vicepremijer o stvarima državne politike u administraciji Z. Jandarbijeva i Aslana Maškadova. Ministar vanjskih poslova CRI u administraciji A. Maškadova. Jedan od organizatora Kongresa Ičkerije i Dagestana (reorganiziranu u Medžlis Muslimana Ičkerije i Dagestana 1998-1999). Glavni u komisiji CRI na pregovorima sa Ruskom federacijom. Pod vodstvom M. Udugova je potpisan mirovni sporazum između predsjednika Aslana Maškadova i ruskog predsjednika Borisa Jelcina u 1998. Šef (Medžlis al-Šura) CRI (2002-2005). Ministar Informacija i Press-a CRI (2005-2006), direktor Nacionalnog Informacionog servisa CRI (2006-2007)
Ovaj intervju je Gospodin Movladi Udugov dao odmah nakon proglašenja Kavkaskog Emirata od strane Vrhovnog komandira Dokke Umarovog. Novinari Kavkaz Centra su pitali direktora Nacionalnog informacionog servisa Movladi Udugova par pitanja i pitali ga da komentariše posljednje događaje na Kavkazu.
Movladi Udugov: "Ovo je rat za način života…"
KC: Izvještaj da je Emir Dokka Umarov proglasio Kavkaski emirat je izazvao konfliktnu reakciju među pojedinim krugovima čečenskih izbjeglica u Evropi koji podržavaju nezavisnost čečenske države. Naprimjer, bivši ministar vanjskih poslova CRI i krug oko njega su iznijeli niz optužbi protiv Dokke Umarovog i vas. Osim toga, ove izjave tvrde da ste vi onaj koji stoji iza proglašenja Kavkaskog emirata, onaj koji se "udružio sa neprijateljima čečenskog naroda da bi eliminisao čečensku državnost"?
M.Udugov: Bismillahirrahmannirrahim. Slava Allahu, Gospodaru svjetova, koji nas je učinio muslimanima i izveo nas na pravi put, i svjedočim da je Muhammed njegov rob i Poslanik. Koga god je Allah uputio na pravi put, On ga neće odvesti na stranputicu, i koga god je uputio na krivi put, niko ga neće dovesti na pravi put.
Sve što je rečeno i što će biti rečeno (ili urađeno) od strane bivšeg ministra vanjskih poslova CRI i kruga oko njega nema uopšte nikakve važnosti. Taj čovjek nije neovisan, on je u stranoj zemlji u poziciji de fakto taoca i on je ovisan o nekim ljudima kao i specifičnim okolnostima. On to u stvari i ne krije. Tako da njegove riječi i djela nemaju uopšte nikakve važnosti.
Ali postoji druga strana medalje. I da uzmete u obzir da neko ima debeo dosje sa neugodnim materijalima o bivšem ministru vanjskih poslova CRI i da je on ucijenjen, ili da je ex-ministar zaista istiniti demokrata, kao što tvrdi, to i dalje ne opravdava činjenicu izdaje i kršenja zakletve, i niko nije ukinuo odgovornost za to. I takozvane "optužbe" od strane protivnika Kavkaskog emirata nisu ništa nego skup apsurdnih i sramnih laži. Kada se nema argumenata, onda se napada ličnost osobe. Kada nema činjenica onda se baca blato. Sramno je da je nivo uvreda i vulgarnih napada tako nizak od strane naših činovnika i onih koje su nagovorili, onih koji nemaju ništa sa Čečenijom, Čečenima ili muslimanima, a uključeni su u ove napade.
U drugu ruku, histerici koje je uključio bivši ministar vanjskih poslova CRI nesumnjivo imaju neke pozitivne elemente. Elementi koji su bili strani Mudžahedinima su se napokon odvojili. Osobe, koje su do danas skrivale svoje istinite namjere, njihovu mržnju prema Islamu i Šerijatu, i njihovo neprijateljstvo prema Mudžahedinima i njihovim komandirima pod krinkom pomagača Džihada, su napokon postali otkriveni. Sve je došlo na svoje mjesto, svi su otkrili svoju pravu poziciju, i zasluga u mnogim aspektima pripada bivšem ministru vanjskih poslova CRI, koji je svojim akcijama uzrokovao otkrivanje ovih ljudi koji su pokazali svoje pravo lice i ko je ko. Kao što se kaže u poslovici "svaki oblak je podvučen srebrom".
O izjavi Dokke Umarovog o proglašenju Kavkaskog emirata, zaista žalim što ja nisam autor ovog najvažnijeg historijskog dokumenta. Bilo bi mi čast da sam autor te izjave.
I iako su moji prijedlozi bili malo drugačiji njihov finalni cilj je pokret ka sveobuhvatnoj kavkaskoj državi. Tako da potpuno dijelim mišljenje našeg Emira. Drago mi je da sam uradio koliko sam mogao da budem umiješan u restauraciju legitimnosti Šerijata i oživljavanje ujedinjene Islamske Države Muslimana Čečenije i Kavkaza, za čim su težili naši preci kroz sva vremena. Čečenska država nije samo da nije bila nikad likvidirana, kako to lažno tvrde protivnici Šerijata, nego suprotno – ona je nastavila visoki status koji je imala u prošlosti, za vrijeme Šejha Mansura, Imama Šamila, i Šejh Uzun Hadžija.
KC: Očigledno se desio rascjep u kampu onih koji podržavaju nezavisnost Čečenije. Ruske mediji izvještavaju da je bivši ministar vanjskih poslova CRI Zakajev također proglasio sebe "premijerom" Ičkerije?
M. Udugov: Vi se možete proglasiti čak i Papom ako želite, ali to ne mijenja stvari. Ali ne bi bilo istinito reći da se desio rascjep. To je pogrešna procjena. Nema rascjepa uopšte. Čistka vojno sposobnih muslimana Čečenije i Kavkaza od štetnih anti-islamskih elemenata se desila, taj element je inficirao sa svojim postojanjem zdravo tijelo oživljene islamske državnosti i to je bio parazit na krvi mudžahedina. Ovo nije rascjep, nego radije otkidanje stranog tijela. Ovo je finalno oslobođenje muslimanskih umova i odbacivanje kimera i lažnih strahova. Ne može postojati rascjep kada tu nikad nije bilo nikakvog ideološkog ujedinjenja na prvom mjestu. Niti tu ikada može postojati bilo kakvo ideološko ujedinjenje Mudžahedina sa anti-islamskom Londonskom grupom, koja koristi iste "optužujuće argumente" protiv mudžahedina u ratu koje su koristili neprijatelji. Euro-Čečeni per se (londonska grupa čečenskih nacional-demokrata) i pro-moskovska grupa čečenskih murteda (izdajica/pro-ruskih saradnika) su ideološki rođaci. Ne postoje ideološki nesporazumi između njih. Oni imaju drugačije "sponzore" (zbog toga se njihovi lideri ne vole), ali je ideologija ista: animozitet prema Islamu i neprihvatanje Šerijata. Bilo to u Londonu, Moskvi, ili u okupiranom Džokaru ovi ljudi iznova ponavljaju istu stvar ("Vahabizam", "Al-Kaida", "internacionalni terorizam", itd) u istom jeziku i sa istim riječima. Prije ili kasnije oni će se spojiti. Nema veze pod kojim izgovorom, ali oni će se složiti jer oni imaju jednog jedinog neprijatelja (isto kao i njihove gazde) – Mudžahedine i islamsku državu.
Zbog toga uveliko poznate poruke o Kadirovim murtedima (izdajicama) kao da su "de-kolonozatori" ili "bufer spasa" između ruskih kolonizatora i čečenskog naroda su daleko od toga da su slučajne. Ovi signali iz Londona se dobro čitaju u okupiranoj Čečeniji. I pošiljalac kao i primalac se odlično razumiju.
KC: Vjerovatno, londonski protivnici Kavkaskog Emirata neće samo sjediti, hoće li?
M.Udugov: Već sam rekao da su to ovisni ljudi. Tako da njihove riječi nemaju nikakve važnosti. Neka rade što mogu. I mi ćemo raditi što možemo, a rezultat je sa Allahom, inšaallah.
KC: Šta su po vama razlozi tako hrabrog koraka čečenskog rukovodstva u proglašenju Kavkaskog Emirata? Iako je Čečenska Republika Ičkerija već postojala neovisno od invazije. Politički brend CRI je bio prepoznatljiv na internacionalnoj areni i projekti su išli u skladu sa tim. Nakon svega, CRI je bila razumljiva Zapadu.
M.Udugov: Ime je ostalo ali se sadržaj kompletno izmjenio. Desio se ogroman rascjep između vanjske forme i pravog sadržaja političkog entiteta pod imenom Čečenska Repulika Ičkerija. Nova generacija islamske omladine je zauzela dužnosti upravljanja državom. Njima izrazi akida, šerijat, islam nisu samo alatke u političkim igrama, nego centralni dio njihovog života. Život koji žrtvuju svaki dan da bi to postala realnost.
Oni koji žive u totalno drugom okruženju, koji su van dodira sa događajima i pravog života Kavkaza u ratu, to ne razumiju. Euro-čečenski demokrati su bili gadno povrijeđeni poslije proglašenja Kavkaskog Emirata, Mudžahedini su uzdrmali njihov inače miran i tih život i stavili njihov legitimitet u pitanje. Zato su spremni uraditi bilo šta, kako god to čudno izgledalo ( šta mislite o telefonskom glasanju za premijera Ičkerije?) kako bi povratili svoj status quo.
Što se tiče drugog dijela vašeg pitanja, ovo je preširoka tema da se objasni sa par riječi. Pa ću pokušati dati malo širi komentar na tu temu. Dakle:
O državnosti
Hadis poslanik Muhameda (saws) kaže: "Poslije pravednog Halifata doći će period nasljedne monarhije, koju će zamijeniti tiranija sa fitnom (konfliktima) i onda će ponovo doći period pravednog Halifata."
(Ahmed)
Citiramo hadis da napomenemo da su sve moderne forme državnih vlada, od izbornih
demokratija do totalitarnih režima de facto tiranije: bilo to komunističke, demokratske,
monarhije, totalitarne, autoritativne ili druge.
Država nije samo socio-politički entitet na određenoj teritoriji, nego sprva to je ideološka struktura. Osnivački početak svake države je religija. Religija (ideologija) je cementna osnova države. Šerijat kaže: ne postoji mnoštvo religija, nego samo dvije vjere: islam i paganizam. Isto kao što ne postoji više tipova državnih sistema, postoje samo dva sistema: država zasnovana na Božijoj moći, i država zasnovana na moći taguta (koji se manifestira u raznim oblicima od diktature do demokracije). Sva ostala imena se koriste da bi se prikrila jednostavna istina.
U vezi politike
Prije ispitivanja kakva bi naša politika trebala biti, moramo odrediti jednu stvar: na čemu se zasniva politika? Ideologija je ono što leži u osnovi svake politike, kao i u osnovi svake države. Koja vrsta ideologije mora biti u našoj politici?
Ako je to Islam, onda je to jedna pozicija i jedna politika. Ako je nešto drugo, pozicija i politika mogu biti bilo šta osim Islama. Razlika u ova dva prilaza je: u čiju pomoć, čije odobrenje i pohvalu se mi uzdamo, ili čije neprijateljstvo, osudu, i kaznu mi nastojimo izbjeći? Odgovori na ova pitanja određuju suštinu političke doktrine.
Rat je varka. Ovo je istinita tvrdnja. Ali ovaj princip nema ništa sa ideologijom. Varka u ideologiji je apsurd ili planirana izdaja. Korištenje obmane u ideologiji znači miniranje svojih osnova. Obmane u ideologiji znače izmjenu njenog značenja. Ne možete porediti jabuke i narandže. Teza "rat je varka" primijenjena na ideologiji je apsolutno nelogična, i veoma štetna. Dokaz tome je hadis kako je Kurejš pleme poslije niza ponuda Poslaniku napokon ponudila veoma primamljivu ponudu, veoma korisnu po logici današnjih aktivista, — da Muhammed bude kralj svih Arapa i da se Allah obožava 364 dana u godini a da samo 1 dan bude za obožavanje paganskih bogova. Siguran sam da je neko od naših demokrata bio na Poslanikovom mjestu, on bi sigurno prihvatio taj prijedlog i objasnio koristi te odluke sa najljepšim riječima i argumentima. Kao tada kada postane kralj i prihvati takav profitabilan dogovor on bi mogao eliminisati taj 1 dan paganskog obožavanja. Ali Poslanik, hvala Allahu, nije bio demokrata, on nije prihvatio tako "profitabilan" dogovor i pokazao je da u ideologiji nema mjesta kompromisu i igranju igara, i da je ovo lažan put koji se ne slaže sa islamom i koji će neupitno odvesti u propast.
Kao argument dozvoljene "prevare", neki naši protivnici citiraju sporazum između Poslanika Muhammeda i pagana iz Hudajbije, koji je Poslanik Allaha potpisao samo sa Muhammed sin Abdullaha, bez spominjanja svog poslaničkog statusa. Ovo, je također lažan argument, jer Poslanik saws nije proglasio poništenje Šerijata u Medini i nije prihvatio "internacionalni zakon Arapa" kao "prevaru".
Ideologija je suština svake grupe, organizacije i države. Sve ostalo se gradi oko ove osnove: od politike do odnosa među ljudima.
Iznenađujuće, poslije prolaska 16 godina naše neefikasne politike, koja se dokazala kao apsolutna propast, danas mi i dalje nastojimo doći do nekih logičkih razloga za to, koristeći probrane riječi i izraze. Stajući na istu lopatu po hiljaditi put, mi i dalje prepadamo jedan drugog da će boljeti još više ako krenemo drugim putem. Poslije prolaska 16 godina čečenske "diplomatije" oni nam i dalje nastavljaju sugerirati da navodno postoje neke diplomatske zone koje se ne smiju napustiti, jer će ih Rusija odmah preuzeti i bit će gore po nas.
Koje su to zone gdje smo mi? Prisutnost čečenske diplomatije u internacionalnim organizacijama? Lobiranje SAD Senata ili UN-a? Ili mi imamo glas ili barem pisak u nekim drugim strukturama ili organizacijama? 
Najveće dostignuće naše diplomatije je da je Čečenski ministar primljen u PACE sobu za pušenje. Ono što nemamo ne može biti uzeto (posuđeno) od nas. Ali stalno imitirajući aktivnosti mi se bacamo u stanje lažnih očekivanja koje će nas odvesti u totalni ćorsokak i totalni poraz. (Pod porazom mislim na muslimane mudžahedine ne naše demokrate. Njima je imitacija osnova politike).
Uz to, neki aktivisti, koji su izgubili svoju "legitimnu zaštitu", se boje patnje. Možda je to gdje trebamo tražiti korijen brige o čečenskoj "legitimnosti", koja se navodno može izgubiti ako se ne pribjegne "obmanama" u politici.I gdje se ustvari ovaj legitimitet (neka vrsta "svete krave") treba manifestovati? Ko bi trebao dodjeljivati ovaj status/oznaku?
Devet godina smo zahtijevali da Rusija prizna naš legitimitet i nezavisnost. Nismo razumjeli da je baš ovaj zahtjev pokazivao naš kvar i nefunkcionisanje. Jer smo upravo mi oni koji dobrovoljno daju pravo drugima da odluče da li ćemo biti slobodni ili ne, legitimni ili ne, pa o kakvoj nezavisnoj državi govorimo ovdje? Čudna pozicija: mi zahtijevamo potvrdu naše legitimnosti od naših neprijatelja. Apsurdno. Mi insistiramo i zahtijevamo da nas naši neprijatelji priznaju, i tako se stavljamo u poziciju inferiornog subjekta od početka i sami sebe pravimo ovisnim. Mi smo oni koji sami sebe deklarišemo kao neuspjeh i u isto vrijeme nas vrijeđa ako nas drugi smatraju neuspjehom. Ne samo da dobrovoljno dajemo naše pravo na nezavisnost i slobodu drugima, nego ih mi bukvalno pitamo da oduzmu naše pravo tako što zahtijevamo priznanje. Još je apsurdnije žaliti se kafirima na druge kafire i zahtijevati njihovu osudu. Druga je priča što ima puno problema i neprijateljstva između kafira, koje naravno svakako treba uzeti u obzir u našoj politici.
Ali, pristup mora biti totalno drugačiji. Umjesto žalbi i beskorisnih poziva za pravdu i pomoć, obećavajući kao protu-uslugu da ćemo biti "svetiji od Pape" (ili veće demokrate od Bush-a i Brown-a zajedno) mi moramo imati realno shvatanje interesa u skladu sa vremenom, lokacijom i političkim smjerovima snaga, koje ne stoje u mjestu, nego se neprestano mijenjaju. Muslimani (kao grupa, organizacija i država) koliko god mali u brojkama i finansijskim mogućnostima, su vlasnici moći. Ova moć je Allahova vjera-Islam. Čisto shvatanje i razumijevanje ovog faktora je ono što određuje političke principe. Koristeći princip sile i fleksibilnosti bi bila najadekvatnija solucija u našoj situaciji. Sila je podržana ideologijom (Islamom). Fleksibilnost je podržana spremnošću da se razmotre fer interesi ostalih. Mi ne trebamo nikakve saveznike u Evropi, na Zapadu ili na Istoku. Mi moramo tražiti i otkriti naše sopstvene interese.
O džihadu u podzemlju
U politici, naši nacional-demokrati, prozapadnjaci, zovu ka težnjii borbe za nezavisnost i operiraju sa argumentima jasnim javnosti, dok uklanjaju spomen Islamske države. U jednu ruku, mi pozivamo Muslimane Čečenije i Kavkaza u Džihad, a u drugu mi "posebno pazimo" i vodimo "mudru politiku" na Zapadu da bi obezbjedili saveznike. Ova mudra politika očigledno navodi na pomisao da Zapad ne sačinjava niko osim retardiranih i idiota. Ili obratno, da Mudžahedini ne vide dalje od nišana na svojim mitraljezima. Ali, izjava Emira Dokke Umarovog ukazuje da Mudžahedini mogu uraditi više od samog pucanja.
Naši prozapadni nacional-demokrate govore da je prvo nezavisnost, i onda Islamska država. Kao, nezavisnost je osnova. Ali Uzbekistan je također nezavisna država. Tako je i sa Jordanom sa svojim kraljem i svojim "kraljevskim Šerijatom", koji je zabranio islamski vaz i otvorio noćne klubove za vrijeme Ramazana, i tako je i sa tucetom drugih takozvanih "islamskih država". Obična ovosvjetska mudrost kaže: kako napraviš krevet tako ćeš i leći u njega. Žanješ ono što posiješ. Džemal Abdel Nasser se uzdao u Islam i islamske saveznike koje su predstavljala Muslimanska Braća u ratu nezavisnosti za Egipat, kada je obećavao, "čim pobjedimo uspostavit ćemo Šerijat odmah". A sada, nije vrijeme da se priča o tome tako da ne preplašimo naše saveznike ("treba nam jedinstvo" što su Muslimanska Braća ponavljala za njim i uvjeravala jedan drugog). Ali nakon pobjede i dolaska na vlast, umjesto uspostavljanja Šerijata, on je uhapsio 17 hiljada Muslimanskih aktivista u jednoj noći. Prošlo je 50 godina. Situacija se nije promjenila. Muslimanska Braća se i dalje hapse u hiljadama, čak i oni koji su "ušli u parlament" i prihvatili da se igraju diplomatskih igara. Još čudnije, Muslimanska braća nastavljaju insistirati da oni vode veoma "korektnu" i "mudru" politiku. To bi bila polovina problema. Problem je da oni nastoje da nametnu svoju "mudrost" na Muslimane širom svijeta, uključujući one u Čečeniji i Kavkazu.
Kada je stotine hiljada Turaka bilo razočarano kolapsom Halifata i kada su spustili oružje i otišli kućama, Mladi Turci (Kemalisti) su zvali držeći Kur’an u rukama "Muslimani! Ako neprijatelj pobijedi, oduzeće nam ovu Allahovu Svetu Knjigu!" Samo je zvanje na islamski osjećaj običnog Muslimana spasilo situaciju. Činilo se da se čitava Turska probudila. Strastvena želja u narodu za oživljavanjem Šerijata i odbranom Islama je navela stotine hiljada Turaka u rat polugoli, bosonogi, bukvalno sa vilama i mačetama. Ove stotine hiljada je palo u bitci za Čannakale sa imenom Allaha i snom o Šerijatu. Prva stvar koju je Ataturk uradio kada je osvojio pobjedu i došao na vlast je eliminacija Šerijata, oduzimanje Kur’ana Turcima i zabranu ezana. I postoji tuce sličnih događaja u modernoj istoriji muslimanskih nacija.
Danas naše demokrate govore Čečenima istu stvar: "Morate biti mudri. Sada nije vrijeme pričati o Islamskoj državi ili Šerijatu, to je štetno, to straši naše saveznike, postat ćemo izolirani. Naravno da smo za Islam i Šerijat, ali samo nakon što dobijemo našu nezavisnost, oslobodimo naše zemlje od okupatora sa pomoći naših saveznika, koje trebamo pridobiti na našu stranu." i tako dalje. Ovo su laži. Potraga za saveznicima u cilju borbe za našu nezavisnost, pa onda odbacivanje ovih saveznika i proglašenje Islamske države je apsurd smišljen za budale. Savez podrazumijeva veoma specifične obaveze i veoma specifične akcije. Tako da razmišljanje da će Zapadni saveznici biti uključeni u našu bitku za našu nezavisnost i da će nas onda posmatrati kako "gradimo" Islamsku Državu je najmanje naivno, i na kraju dvolično i unaprijed planirana prevara.
Danas, u našoj trenutnoj situaciji bi bilo jako važno da se "pravilno postavi i pravilno usmjeri". Danas moraju biti postavljeni temelji. I ovi temelji mogu biti samo Šerijat, jer je ovo jedini temelj na kojem stvarna nezavisna država, bez ikakvog vanjskog upravitelja predstavljenog kao Moskva, Strasburg ili Washington, može biti napravljena, jer sa ovim upraviteljima mi nikada nećemo sagraditi Islamsku državu. Sa našom mudrošću nismo nikoga prevarili osim same sebe. Pokazivanjem duplog lica i
neodlučnosti u ideologiji, stvorili smo uvjete za neupitan interni haos i konfuziju (među muslimanima vojnicima) Nismo smjeli sjediti na ideološkoj klupi dugo vremena.
Mi računamo na muslimansku omladinu Čečenije i Kavkaza. Ovo je ključni prioritet u politici, jer je ovo naš jedini osnov otpora danas, zbog kojeg u stvari i dalje stojimo. Samo Islam, samo Džihad nas i dalje drži na našim nogama, i ako bi počeli igrati "mudru politiku", samo bi odrezali granu na kojoj sjedimo. Nama trebaju ljudi koji su spremni da se bore danas i odmah, umjesto pričanja po Evropi i diskusija o "jeziku diplomatije" i neophodnosti da uzmemo u obzir cinički svijet u kojem živimo. Neka svijet bude cinik. Ovo je problem svijeta. Mi ne možemo biti cinici, i naročito mi ne možemo držati glave u oblacima.
Danas je postalo još više očigledno da se politička struktura Čečenske države nije prilagodila izmjenom situacije na Kavkazu, niti strukturalno, a niti ideološki. Uz to, ova struktura je bila u suprotnosti sa Islamom i nije odgovarala autentičnoj šerijatskoj legitimnosti. Takva situacija je predstavljala pravu prijetnju jedinstvu ne samo mudžahedina Kavkaza kao cjelini, nego također samoj Čečenskoj državi.
Odatle je hitan zahtjev da se finalno odrede naše pozicije po pitanju države i politike. Morali smo napokon odabrati u kojem pravcu ćemo se klanjati: Strasburg ili Meka. Neprijatelji Šerijata (Kavkaskog Emirata) koji su se izgubili u virtualnoj realnosti politike i koji su bili zadovoljeni vanjskim izgledom običnih struktura, ne mogu to razumjeti. Počeli su vjerovati da Muslimani vjernici Čečenije i Kavkaza moraju ginuti za "demokratsku budućnost Ičkerije" i "nacionalnu oslobodilačku borbu", i želju Mudžahedina da poginu na Allahovom puta kao provokaciju i zavjeru Ruskog FSB-a.
Tvrdnja i argument
Mnogi od naših načitanijih i politički iskusnih aktivista često citiraju primjer Jevreja (o tome kako je "mali Izrael" okrenuo čitav svijet naopačke) i preporučuju da pratimo njihov primjer. Ili primjer zapadnih zemalja i nacija, koje su "uspjele". I obično oni koji iznose ove stvari tvrde da su Muslimani, koji za vrijeme učenja sure Fatihe pitaju Allaha najmanje 17 puta na dan:
"Ti si Onaj koga obožavamo i slušamo,
Ti si Onaj koga pitamo za pomoć i molimo ti se
I molimo da nas vodiš na pravom putu
onih kojima Si dao svoju milost, blagoslovljen put
A ne put onih na koje Si se rasrdio (Jevreji)
i onih koji su zalutali (Krščani).”
Amin
Oni nam nude da slijedimo primjer onih koji su pod Allahovom srdžbom i onih koji su zalutali, da budemo vođeni njima i da gradimo našu politiku da bi zadovoljili njihove namjere sa nama da bi dobili pomoć i podršku u borbi protiv Moskve. Pitanje nije u prestanku svih odnosa sa Zapadom ("reći im da se gone", što bi rekao jedan od naših aktivista) i ne u proglašenju rata čitavom svijetu (kako neki naši demokrati misle). Pitanje je u radikalnoj promjeni grozne prakse neprestanog obmanjivanja naroda, uz vještačko održavanje osjećaja neke nade ("sada će nas primijetiti i napokon osjetiti sažaljenje i zaštiti nas"). Ovo je grozna i izuzetno štetna politika, koja ne samo da ponižava, nego ubija svaki duh otpora i vjeru u svoju moć, i pravi od ljudi stalne izbjeglice koji samo računaju na humanitarnu pomoć. Mi ne pozivamo na proglašenje rata (rat je već proglašen protiv nas i već je u punom zamahu i to se događa već duže vremena). Mi pozivamo na određivanje našeg mjesta u ovom svijetu, na što nas Šerijat obavezuje, i djelovanje ka ovom svijetu u skladu sa Šerijatom, umjesto fantazija aktivista koji su se otuđili od svojih islamskih korijena. Dok se navikavamo na ideološku zonu zemalja koje vode rat protiv Islama, mi zauzimamo definitivnu politiku. Mi bi radije umjesto sopstvene pozicije zauzeli nečiju drugu i pokušali predstaviti nečiju drugu (antiislamsku) poziciju kao korisnu i obaveznu za Čečeniju (za muslimane Čečenije i Kavkaza). Bez kritike i misli mi uzdižemo antiislamske ideološke argumente kao svoje i usvajamo njihovu argumentaciju. U isto vrijeme uvjeravamo sviju da je to naša "mudra politika".Sve što anti-islamska propaganda naziva "terorizmom" mi prihvaćamo i namećemo sebi ponavljajući kao papagaji iste argumente dok u isto vrijeme stidno pravdamo sebe govoreći "Islam je religija mira". Ali Islam svjedoči sam sebi i dokazuje svoju vjerodostojnost. To je ujedno i tvrdnja i argument. Islam zaista jeste religija mira, ali samo kada je na vlasti.
Problem islamskih lidera
Vlada, lideri, i političari trebaju dati analizu svakog događaja i procijeniti iste jer procjena i analiza su neka vrsta svjetionika prema kojem se većina ljudi vodi. Zbog toga riječi glavešina države, predstavnika vlasti, i političara (da ne spominjem djela) nikada ne ostaju bez posljedica. I oni koji govore te riječi znaju veoma dobro da je javna aktivnost jedna od ključnih formi kristalizacije javnog mijenja, političkih pogleda i stvarne politike. U vezi sa ovim izjave da ćemo govoriti jednu stvar ali da u stvari mislimo na nešto drugo su ustvari štetne, neispravne, lažne i opasne. Političke riječi nisu nikada bez posljedica.
U praksi, većina islamskih pokreta, zemalja, lidera i političara razmišljaju u okvirima nametnutim od strane kafira. U tom okviru kafiri kontrolišu čak i najpametnije "teroriste". U tom okviru muslimani ne predstavljaju nikakvu silu uopšte. Samo ako se izađe iz tog okvira neko može razbiti okove slobode muslimana. Samo van tog okvira ti možeš ponuditi svoj sistem, sistem Šerijata, i vladati se po pravilima Šerijata uzdajući se u Allaha a ne u javno mijenje ili dobru volju kafira. Naprimjer, “radikalna” organizacija Hamas smatra dostignućem da su Palestinske snage otpora "prisilile Izraelskog ministra odbrane na ostavku".
Kako bi muslimani primili tu apsurdnu izjavu? Kao nerazumijevanje ili samobmanu? Oboje.
Muslimani (ili radije, većina muslimanskih lidera) su se izgubili u igri politike, koja je strana islamskoj Akidi (vjerovanju) i pogledu na svijet, umjesto da su se uzdali u Šerijat i vratili istinskom islamskom sadržaju politike. Umjesto da su se uzbudili u vezi cionističkog lidera koji je zamijenjen drugim, ovog puta pametnijim i okrutnijim, neko bi se zapitao zašto je obična smjena cioniste koji nije dobro radio svoj posao primljena kod muslimana kao neko dostignuće, dok pravo stanje stvari u okupiranoj Palestini ostaje nepromijenjeno.
Zadnji primjer je Somalija. Umjesto da osiguraju pravo dostignuće islamske revolucije i uberu plod poraženih kriminalnih grupa koje su odjednom dobile zaštitu SAD-a pod nazivom "legitimna vlada u tranziciji", lideri Unije islamskih sudova odlučuju da uđu u politiku. Počeli su pregovore sa tom bandom (čak bez prigovora da se ova banda zove "legitimna vlada u tranziciji") počeli su govoriti o nekoj "vladi nacionalnog ujedinjenja" i misleći da će tako ugoditi Zapadu i Etiopiji i izbjeći rat. Unija islamskih sudova se posramila i počela praviti stidljive izgovore za poznate "optužbe" SAD-a o vezama sa Al-Kaidom, umjesto da je začepila te "optužbe" sa jednostavnom izjavom da Islamske vlasti u Somaliji rade zajedno sa svakim Muslimanom u svijetu koji podržavaju Šerijat.
Nažalost mi nastavljamo biti svjedoci kako se velika količina energije koju muslimani imaju i dostignuća običnih ljudi koji žrtvuju svoje živote u ime Islama džaba troše zbog političke stidljivosti većine islamskih lidera (ili onih koji tvrde da su to) koji su pod uticajem nametnutih predrasuda i lažnih strahova. Problem muslimanskih lidera (kao i mnogih džemata) je da oni igraju politiku i pokušavaju imitirati svoje neprijatelje. Umjesto da slijede Sunnet i zahtjeve Šerijata, koji nalažu uzajamnu pomoć muslimana, razne vrste izgovora se nalaze za saveze sa zemljama ili snagama koje su neprijatelji muslimana.
Tako da islamski lideri Palestine prave bratski odnos sa Rusijom i nikada i ne spominjući Čečeniju, unatoč činjenici da Moskva tamani čečenske muslimane objašnjavajući da je takva pozicija neophodna da bi se uspostavio kontra-balans SAD-u. Mnogi muslimanski aktivisti su protiv SAD agresije na Irak. Oni kritikuju američku invaziju i brane pravo Iračana i Palestinaca na otpor. Ali odlučuju da šute o Čečeniji. I tu je ponovo isti izgovor. Rusija je navodno kontra uteg SAD-u. Neki naši "pravi političari" koriste slične argumente: kao, ne možete podržavati iračke Mudžahedine ili pokazivati lojalnost Talibanima jer Zapad navodno kontrira Rusiji, i nama treba lojalnost Zapada. Neprestano nam nude da slijedimo "ustaljena pravila" pod prijetnjom raznih posljedica, ili ćemo snositi štete. Ali, ovo je lažna prijetnja.
"I ko god se uzda u Allaha, On će mu biti dovoljan." (Talak, 3)
Ovaj ajet iz Kur’ana na to potvrđuje. Nisu ljudi oni kojih se trebamo bojati, nego je to Allah. I nisu to mišljenja ljudi, koji se boje vidljive snage i moći koje bi trebali slijediti , nego je to naredba Allaha, Koji nas obavezuje da slušamo Šerijat i slijedimo put pokazan u Njegovom naređenju. Ovo je argument za muslimana, koji vjeruje i misli u islamskim okvirima, za koga su Sunnet, Kur’an i Šerijat istina. Ali nije za one kojima su okviri pogleda na svijet formirani na "opipljivim" argumentima "prave politike" i kod kojih je Bog odvojen od života. Po njihovom shvaćanju ovakva pozicija bi zvučala kao "glupost", "neznanje", ili "provokacija", “pomaganje Putinu da potamani genetski bazen čečenske nacije".Ovim ljudima Putin, a ne Allah, rukovodi ovim navodnim "genetskim bazenom". Svaki put kada je poslaniku prijećeno moćnim neprijateljima, on bi odgovorio:
"I Allah je nama dovoljan, jer On je najbolji zaštitnik.."
Još jedan hadis:"I ako bi svi ljudi i džini (prvi i zadnji) došli skupa da ti naškode, ne bi mogli učiniti ništa što Allah nije propisao. I ako bi svi ljudi i džini (prvi i zadnji) došli skupa da ti učine dobro, ne bi mogli učiniti ništa što Allah tebi nije propisao."
O internacionalnoj podršci
Zapadna propaganda i prozapadni aktivisti među Čečenima vole da kažu da je zbog akcija šehida izgubljena podrška Zapada i internacionalne zajednice. I ovo je postalo očigledno za vrijeme kada je Basajev postavljen za prvog vicepremijera za vrijeme Šejh Abdul-Halima (obojica su šehidi inshaallah). Teme Beslana i Nord-Osta (opsada moskovskog teatra) se non-stop spominju. Naše demokrate, koji predstavljaju Mudžahedine sve ove godine, su govorili, a i dalje govore o "aktima ekstremizma" od strane onih koje predstavljaju, Mudžahedina. I nakon proglašenja Islamske države mi se sada uklapamo u "profil internacionalnog terorizma". Ovo je apsolutna dvoličnost. Zapad i takozvana "internacionalna zajednica" pjevaju istu pjesmu još od 1991, od kada je Čečenija uspostavila svoju državnost.
Ko je smetao Zapadu i "internacionalnoj zajednici" da priznaju nezavisnost Čečenije prije 1994?
Ko je smetao toj zajednici da ne finansira rat 1994-1996? Ko je branio toj zajednici, pod čijom kontrolom su bili predsjednički i parlamentarni izbori u CRI (Čečenska Republika Ičkerija) da priznaju pravo Čečena na suverenitet? Ko je branio toj zajednici da zaustave genocid u Čečniji prije 2001. kada je izašao taj glupi izgovor da sada i SAD vodi rat protiv "internacionalnog terorizma" i treba podršku Kremlja? Ko je branio da se zaustavi genocid prije Nord-Osta i prije Beslana? Ko im je branio da daju finansijsku, političku i vojnu pomoć demokratski izabranoj vladi Čečenije, koja je formirana pod direktnim uticajem Zapada?
Ne bi bilo fer tražiti danas od naroda, izdanog i obmanutog od strane Zapada i "internacionalne zajednice" da i dalje ginu pod ruskim projektilima za ideale koji ne obezbjeđuju niti zaštitu niti nadu.
Zato su Nord Ost i Beslan zadnji očajnički pokušaj odlazne generacije čečenskih boraca da pozovu Moskvu na pregovore i daju Zapadu šansu da se umiješaju u situaciju. Zapad je osudio Mudžahedine da bi ugodio Rusiji, a Kremlj je radije demonstrativno pobio svoje građane uključujući stotine djece nego pregovarao. Još gore po Kremlj. Takozvana "internacionalna zajednica" je na ruskoj strani, i zloglasni "internacionalni zakon" je dao Moskvi dozvolu za ubijanje čečenskog naroda. Ovo je previše očigledno.
I nakon ovoga se naše demokrate usuđuju insistirati da se mi trebamo držati "internacionalnog prava"?
OSCE, UN, Vijeće Evrope i ostale organizacije su de fakto i de jure uključene u legalizaciju okupatorskog režima u Čečeniji (pomažu u formiranju pravosudne osnove za izdajničku vladu). Ove organizacije i dalje stalno osuđuju akcije čečenskih Oružanih snaga i Kavkaskog fronta. Bili su diplomatski tihi nakon ubistva predsjednika Maškadova (i dali su samo par običnih izjava) koga je čečenski narod izabrao pod njihovom (zapadnom) garancijom i pod njihovom prismotrom. Oni (sa drugim aktivistima ljudskih prava koje toliko volimo) su javno izjavili zadovoljstvo i sreću sa smrću vojnog komandira i potpredsjednika CRI Šamila Basajeva. Prijateljski su potapšali Putina po ramenu nakon terorističkog napada na bivšeg predsjednika Jandarbijeva i njegovog 13-godišnjeg sina. Totalno su odbili osuditi Rusiju za genocid u Čečeniji na bilo koji način. Oni pomažu Rusiji finansijski i politički u agresiji i okupaciji CRI. Već 16 godina ove organizacije diskutuju, ne o genocidu nad čečenskim narodom, nego o "terorizmu" u Čečeniji za vrijeme njihovih regularnih sastanaka. Sa krvlju uprljanim Putinovim režimom organizuju Olimpijske orgije u Sošiju na kostima miliona kavkaskih muslimana koji su ubijeni.
Šta još mogu reći pa da napokon postanemo realisti?
Čečenski narod ne može odbaciti Islam i šerijat samo zato što je nekima neugodno na sastancima sa zapadnim političarima u ugodnim hotelima i PACE sobama za pušenje. Bio bi to najviši stepen gluposti odbaciti jedinu zaštitu koja daje snagu za otpor i opstanak – Islam – nakon obmane i izdaje od strane Zapada ("internacionalne zajednice").
Jak diktira svoju volju, slab poziva za pravdu
Postoji još jedna iluzija za koju je došlo vrijeme da se odbaci. Mnogi vjeruju da je problem u Putinu (Jelcinu itd.) u njegovoj politici i u ciljevima koje sprovodi grupa na koju se on oslanja. Uzdajući se u islamske principe pogleda na svijet i metodologiju, moramo raščistiti sami sebi da nema veze ko vlada Kremljom, Putin ili Pupkin. Problem nije u Rusiji ili Putinu. Problem je u nama samima, u našoj korektnoj (sa stanovišta Šerijata) procjeni situacije, i u našim akcijama. Problem je u našoj Akidi (vjerovanju). Kremlj može biti vođen od strane 10 Putina ili 20 Staljina, i Rusija može biti najmoćnija zemlja na svijetu, ali Moskva nam ne može nanijeti nikakvu štetu (osim onoga što nam propiše Najuzvišeniji) sve dotle dok se mi svesrdno pridržavamo Šerijata u ratu i u politici. I obratno, da je Kremlj vođen od strane najslabijeg i ne baš pametnog čovjeka, i da je Rusija najslabija zemlja na svijetu, mi (muslimani) bi neupitno izgubili ako napustimo Šerijat, pa makar pobijedili u ratu i zauzeli Kremlj. Putini, Budanovi, Kadirovi, i ostali će uvijek biti tu. Oni su samo bjesni psi Allahovi, koje je Najuzvišeniji u Svojoj mudrosti uperio na koga On želi, tako testirajući ljude ljudima. Ali način na koji ovi psi djeluju zavisi o tome kako mi djelujemo. Drugovi Poslanika nikad nisu gledali u neprijatelja u potrazi za razlogom njihovog poraza i neuspjeha. Uvijek su otkrivali razloge u sebi i svojim akcijama. Bilo bi dovoljno napomenuti poznatu priču iz vremena Ashaba, kada je jedan od njih ponudio da testiraju da li oni slijede čitav Sunnet (praksu Poslanika). Ispalo je tako da su u jeku bitke ashabi zaboravili oprati zube ujutro (što je jedan od najvažnijih Sunneta Poslanika). Rano ujutro prije druge bitke, ashabi su počeli prati zube misvakom. Neprijatelj je vidio nešta čudno sa zidina svojih utvrda, i Allah je ubacio strah u njihova srca. Branioci tvrđave su mislili da su Muslimani tako ljuti da su spremni da ih žive pojedu i da su zato oštrili svoje zube. Bez započinjanja bitke, neprijatelj je otvorio kapije tvrđave i predao se na milost pobjednika.
Ova historijska činjenica (i ima ih još mnogo) je zabilježena i dokumentovana. Ako tako mala stvar kao misvak uzrokuje neuspjeh neprijatelja, na kakav uspjeh možemo računati ako se uzdamo u lažne argumente i anti islamske poglede u našoj politici?
Mi nemamo milione za topovsko meso, nemamo nuklearnog oružja, i gledajući situaciju sa pozicije "mudre politike" (ovosvjetski argumenti) naš rat sa Rusijom je totalni apsurd. Ali oni koji su uzeli oružje i koji se bore sa Rusijom već 8 godina se ne uzdaju u "mudru politiku" ili priče o "čečenskim supermenima". Mudžahedini se uzdaju u Allaha i dan za danom pokazuju da je "apsurd" u razumijevanju "realista" ustvari stvarniji nego njihovo postojanje u ovom krhkom svijetu.
Ako se u borbi uzdamo u Allaha, zašto bi se onda uzdali u nešto drugo osim na Njega u politici? Ako je naša jedina moć u bitci sa ruskim kafirima nada u Allahovu pomoć, zašto odbacujemo ovu pomoć u našoj politici?
I na osnovu ovoga mi računamo na uspjeh u ovom slučaju.
Kratko o demokratiji
Demokratija je uvela monopol na legitimnu upotrebu sile. Svi ostali su uskraćeni za to pravo. Lindon Johnson je za vrijeme svog predsjedništva rekao da prvo treba da ih poraziš i onda poraziš njihova srca i umove. Ovo je suština i cilj – dobiti bitku za srca i umove muslimana, eliminisati islamski način života i islamskih vrijednosti, i nametnuti njihove zakone i njihov moral silom. Ko god bi htio znati više nego što je Lindon Johnson rekao o toj strani demokratije može pročitati druge knjige pobornika demokratije kao što su "Exporting Democracy, Fulfilling America’s Destiny", napisano od strane ideologa zapadne demokratije Joshua Muravchika, profesora sa American Enterprise Institute Washington DC, ili drugih autora koji određuju i pišu ideološku i vojnu ekspanziju protiv Islama. Oni pravdaju "izvoz demokratije" daleko dalje od američkih interesa. Zajedno sa današnjim liderima internacionalne anti-islamske alijanse, on vjeruje da Amerika, i ostale države koje dijele iste vrijednosti, imaju "moralnu i humanitarnu obavezu da preokrenu ideje i ideale u vjeru". Drugim riječima, da naprave religiju od demokratije. Ideološka postavka aktivista demokratske religije nas vraća na tezu koju smo spomenuli na početku i potvrđuje je. Pa da ponovimo tezu: Fundamentalna osnova svake države je vjera. Vjera (ideologija) je cementni temelj države. Šerijat tvrdi: nema puno religija, ali postoje samo dvije vjere: Islam i paganizam. Isto kao što nema više tipova državnih sistema, imaju samo dva sistema: država zasnovana na moći Boga, i država zasnovana na moći Taguta (predstavljena u raznim formama od diktature do demokratije). Sva druga imena se koriste da bi se prikrila ova jednostavna istina.
Preuzeto sa Kavkaz Centar
Prevod: saradnik Islambosne
Original na engleskom:
http://www.kavkazcenter.com/eng/content/2008/06/27/9927.shtml