Gruzija i Južna Osetija su na dan otvaranja Olimpijskih igara ušle u krvavi sukob, nemilosrdni rat, koji je u jednom danu odnio oko dvije tisuće života, samo zato jer međunarodne institucije i Rusija nisu jasno i glasno odredile smije li unutar Gruzije postojati zasebna državica.
Sličnost s prostorima bivše Jugoslavije
Sve što se tamo događa otprije je viđeno na prostorima bivše Jugoslavije. Prisvajanje teritorija na tzv. povijesnim osnovama tražila je i samoprozvana Republika Srpska Krajina, kao i Republika Srpska, kao i Kosovo. Dok SAO Krajina nije zaživjela, ponajviše zahvaljujući oružanom sukobu, Republika Srpska i Kosovo su zaživjeli. Ali, svaki s posebnim statusom.
Dok je Republika Srpska Daytonskim sporazumom postala jedan od dvaju entiteta u Bosni i Hercegovini, Kosovo je steklo međunarodnu neovisnost. I tu nastaju problemi, zašto Kosovo smije, a RS, SAO Krajina i Južna Osetija ne mogu? Odgovore teško mogu dati i najbolji stručnjaci jer svaka teza pobila bi se sama u jednom od ovih primjera. Povijesno pravo, većinsko stanovništvo, volja dijela stanovništva da se odcijepi. Sve to ne vrijedi u svakom od ovih primjera.
Nešto u cijeloj priči ipak vrijedi, i to je žalosno. Oružje! Sve pokrajine neovisnost su stekle ili izgubile u oružanom sukobu, etničkim čišćenjem ili genocidom. Mirnim putem ništa nikada nije riješeno na pravi način. A to najbolje pokazuje primjer Gruzije i Južne Osetije, ali i Abhazije, što bi sljedećih nekoliko dana moglo postati aktualno jer i ta pokrajina zaziva rat protiv Gruzije.
Rusija narušava sklad Oseta i Gruzijaca
Naime, Gruzija i njena odmetnuta pokrajina nerazdvojni su od provale Mongola na područja Europe jer Oseti su u želji da sačuvaju živu glavu utočište pronašli upravo u Gruziji. U to vrijeme živjeli su u skladu i miru, a onda se umiješala majka Rusija. Godine 1801. Gruzija i Južna Osetija pripojene su u Rusko carstvo i bili su dijelom ”majke” sve do februarske i oktobarske revolucije. Tada se cijelo područje Carstva podijelilo i Južna Osetije je postala dijelom menševističke Gruzijske Demokratske Republike. Tako je počelo. Osetski i gruzijski boljševici 1920. godine podižu ustanak i ruše menševističku tvorevinu, a Crvena armija zemlju dijeli na Sovjetsku Gruziju i Južnoosetsku autonomnu oblast u travnju 1922. godine. Po prvi puta Oseti dobivaju poseban naziv i poseban teritorij, iako to nisu zagovarali. No, ti sukobi bili su sukobi političkih ideja, a ne pretendiranje za tuđim prostorom. Što jasno govori kako su Rusi posvađali dva naroda.
Zato ne čudi što su i Oseti i Gruzijci počeli osjećati želja za neovisnoću. A kada želja tinja desetljećima, uz dozu nacionalizma, stvari ispadnu poprilično krvave. Krv se pojavila na vidiku 1989. godine, u sumrak SSSR-a. I Gruzija i Južna Osetija shvatile su kako je vrijeme da počnu u zbilju provoditi želje za neovisnošću.
Južna Osetija ekspresno se pripojila Sjevernoj, koja je dijelom Rusije, zbog čega je Gruzija nakon 70 godina odbila tu pokrajinu zvati autonomnom. Ovaj dio je ključan u njihovim sukobima jer dok nije bilo aspiracija Južne Osetije za gruzijskim teritorijem nije bilo niti sukoba. Sve dok Rusija nije stvorila u Oseta volju za neovisnošću. Stoga je Gruzija odgovorila, i to poprilično žestoko 1991. godine, odmah nakon svog proglašenja neovisnosti.
Neovisnost kao glavni motiv za rat
Gruzija ukida osetski jezik, što u Oseta izaziva revolt i još veću želju za odcijepljenjem. Gruzijci također ne ostaju dužni i počinju sa svojevrsnim etničkim čišćenjem i genocidom. U napadima na sela i gradove diljem Južne Osetije poginulo je oko tisuću ljudi, a izbjeglo je njih oko stotinu tisuća! Danas zbog toga u Južnoj Osetiji živi svega 70 tisuća ljudi. Takav rasplet Rusija nije mogla trpiti, a Gruzija si tik po stjecanju neovisnosti nije mogla ponovno dozvoliti probleme s takvom silom. Primirje je nastupilo 1992. godine i Južnoj Osetiji su ukinute sankcije od strane gruzije. No, to primirje bilo je samo zatišje pred buru. U vrijeme zatišja Gruzija postaje gospodarski vrlo moćna, gradi naftovode i plinovode, znatno ojačava svoj vojni arsenal, kao i međunarodni status. Naime, gruzijska vojska sudjeluje u ratu u Iraku i cijeli politički vrh trenutno radi na prijemu zemlje u NATO savez.
A Južna Osetija? Rusiji znači mnogo jer čini Gruziju nestabilnom, baš kaReuters-.–.-o i što Rusiji znači činitinestabilnom svaku zemlju bivšeg SSSR-a. No, to je što se Oseta tiče zapravo sve. Od 1992. godine pokušali su referendumom dva puta doći do neovisnosti, ali međunarodna zajednica ih je odbila.
Sve to bi i laiku potvrdilo kako nema smisla ustrajati i tražiti neovisnost, ali Južna Osetija u Rusiji vidi svoju priliku i stoga ne odustaje. Bez obzira što ni Rusija nije priznala njenu neovisnost! Zato se ponovno vraćamo na neizbježno – oružje…
Gruzija ubijanjem tisuća ljudi želi pripojiti Južnu Osetiju
Gruzija shvaća kako mirnim putem neće ništa postići jer odmetnuta pokrajina odbila je podjelu vlasti i nastavila sa zahtjevima za neovisnost, a sve je eksaliralo 17. veljače 2008. Tada je, naravno, proglašena neovisnost Kosova. Južna Osetija, ali i Abhazija ”skočile” su na noge, ugledale priliku. Ipak, smetnuli su s uma kako su na Kosovu stvari bile ”malo” drugačije. Svejedno, agresivnija kampanja je počela, a Gruziji se to nije sviđalo. Zamislite to ovako, vi ste dvometarski stokilaš kojem u dvorište uđe patuljak i zahtjeva da tamo živi i određuje pravila kako želi, a dio dvorišta uzme kao da je njegovo. Iako popuštate i pokušavate stvoriti suživot, pod uvjetom da prihvati kako je dvorište vaše, on to odbija i agresivnim pristupom tjera vas na neizbježno, uporabu sile, onoga u čemu je očigledna razlika na vašoj strani.
Dvometarski stokilaš nasrnuo je na patuljka 8. kolovoza 2008. godine, prema mnogim numizmatičarima najsretnijeg dana u godini. Dana kada je bilo otvaranje nečeg plemenitog, Olimpijskih igara. U granatiranju glavnog grada Južne Osetije, Chinvalija, poginulo je preko tisuću ljudi, a većina grada već je razrušena. I za silu kakva je Gruzija naspram Južne Osetije to je previše, toliki kaos nije bio potreban. A očekuje se da će sukob biti i većeg razmjera jer Rusija je dočekala što je htjela, izgovor za toliko željeni obračun s Gruzijom, kako bi pokazala tko je ”gazda” i ”ušutkala” preglasnu zemljicu.
Zapadne sile se nisu priklonile Gruziji
Iskoristivši mirovni mandat (prema dogovoru svih triju strana iz 1992.) u Južnoj Osetiji, Rusija je odlučila sve primiriti kako najbolje zna, također uporabom vojne sile. Prvo su pokušali samo demonstracijom vojne moći, računajući na to kako će gruzijske snage, kada vide što je protiv njih, odustati i povući se. No, Gruzijci nisu ”nasjeli” i nastavili su s osvajanjem Chianvilija. Pritom su ubili 12 ruskih vojnika, uništili ruske vojarne i ranili njih preko 150. Naravno, službena Moskva nije mogla to samo gledati i ofenziva na Gruziju je započela, Chianvili je oslobođen brže nego što je zauzet, a gruzijski predsjednik Saakašvili pozvao je na mirovne pregovore niti jedan sat nakon što je proglasio ratno stanje.
Rusija je premoćna, Gruzija to shvaća, ali nije očekivala da će ostati bez zaleđa. Amerikanci, NATO, EU, svi su odlučili ostati na riječima, konkretne pomoći nema jer u očima svijeta Gruzija je jedini problem, napad na Južnu Osetiju loše je napravljen i kontrola nije uspostavljena, zbog čega se priča nije mogla okrenuti na borbu protiv pobunjenika, kojima se priklonila Rusija. Ne treba zanemariti niti kako izgleda kada netko ubije oko dvije tisuća ljudi, pretežno civila. Stoga Saakašvili apelira na svijet kako bi se prekinuo navodni genocid koji Rusi namjeravaju napraviti nad Gruzijcima, pokušavajući tako zapravo dobiti na vremenu, ali i empatiji. No, dok s jedne strane moli za pomoć s druge nastavlja s planom, potpunim preuzimanjem Chianvilija, zbog čega povlači i svu vojsku iz Iraka. Ipak, Rusi su stigli preblizu i cilj je teško ostvariv.
Nakon svega politička situacija ostat će potpuno ista
Tako je ova cijela priča postala isključivo sukob Rusije i Gruzije, a bespomoćni Oseti samo promatraju, valjda napokon svjesni kako su samo pijuni. Ali ne mogu ništa poduzeti, prikloniti se Gruziji značilo bi odcijepiti se od zaštitnika, Rusa – pat pozicija. No, što je s Gruzijom, koje su namjere te, u odnosu na Rusiju, malene zemlje, populacije kao što je Hrvatska?
Situacija je poprilično jasna, Rusija ne želi rat s Gruzijom jer time bi produbila probleme sa Zapadom i ne bi ništa dobila. Kontrolom Južne Osetije dobiva mnogo, nestabilnost u Gruziji i samim time kontrolu nad tom zemljom. Gruzija pak, u otvorenom sukobu s Rusima nema šansi, kao što nema šanse niti da dobije pomoć Zapada. Zato je već i zatražila primirje ako Rusija odustane od ofenzive.
Epilog svega biti će novi mirovni pregovori, nove mirovne snage na području Južne Osetije i nastavak ruske kontrole nad tom pokrajinom. Ukratko, ruska sjena još će dugo stajati iznad Gruzije, sjena koju mogu maknuti jedino međunarodne institucije, kada bi jasno dale do znanja kako je Južna Osetija striktno područje Gruzije, bez prava na neovisnost i bez prava na zasebnu vladu. No, nitko se ne želi zamarati malom zemljom i tako naljutiti jednu puno veću i za svijet vrlo utjecajnu. A nevine žrtve, pitate se? Kao da su ikada bile bitne.
Javno