Kada je, nedavno, u Crnoj Gori čovjek ubio drugog čovjeka samo zato što je ovaj smatrao da Karadžić zaslužuje da bude uhapšen, još jednom se potvrdilo ono što smo od početka znali: svaki čovjek koji podržava Karadžića ima potencijal da ubije. I ne samo to: on je već ubio. Učinio je to simbolički, što je manje bitno, ali i praktično, a to će ipak biti bitno: bez demokratske podrške miliona takvih ubica, Karadžić nikada ne bi uspio počiniti svoje zločine. On je delegiran, naoružan, instruiran i poslat u zločin.
Zašto "Dnevnik sa Pala" Mladena Vuksanovića, koji objavljuju e-novine, a koji sam nekim čudom uspio propustiti onda, u izvornom, Durieuxovom izdanju, čitam kao vlastiti dnevnik? Zašto mislim da ga kao zbirku vlastitih zapisa o najgoroj od svih prošlosti doživljavaju čitaoci e-novina?
Na Palama, u Beogradu ili u Podgorici, ljudi koji su se gadili rata u Bosni, protivili se tom ratu, u gluve uši puka izvikivali istinu o tom ratu – bili su, u biti, na istome. U tuđoj zemlji, duboko u neprijateljskoj teritoriji, u logoru fašizma i mahnitosti, u prostoru svojih koji su nam najednom postali beskrajno daleki i tuđi. Sa Pala su ispaljivani projektili, tamošnja ispostava jedinstvene zločinačke organizacije bila je zadužena za izvođenje radova. Ali je sav posao ugovaranja, planiranja i snabdijevanja bio vođen iz Srbije i Crne Gore. Znam, znam… nisu znali. Svi smo čuli tu odbranu. Poenta je u tome da su čitavo vrijeme sve znali. Nikada se to nije jasnije pokazalo nego nakon hapšenja Radovana Karadžića.
Kada su njegove pristalice napokon priznale: oni svoga Radovana vole ne zato što misle da on to nije uradio, nego baš zato što on to jeste uradio. Kada je, nedavno, u Crnoj Gori čovjek ubio drugog čovjeka samo zato što je ovaj smatrao da Karadžić zaslužuje da bude uhapšen, još jednom se potvrdilo ono što smo od početka znali: svaki čovjek koji podržava Karadžića ima potencijal da ubije. I ne samo to: on je već ubio. Učinio je to simbolički, što je manje bitno, ali i praktično, a to će ipak biti bitno: bez demokratske podrške miliona takvih ubica, Karadžić nikada ne bi uspio počiniti svoje zločine. On je delegiran, naoružan, instruiran i poslat u zločin. Etničko čišćenje, sadističko iživljavanje nad Sarajevom i konačno, genocid, nisu greška majstora koji se zanio u poslu: spisak zlodjela sa njegove haške optužnice bio je sam njegov posao.
Kada Mladen Vuksanović opisuje kako je bilo živjeti na Palama okružen ubicama i njihovim jatacima, ja to znam. Jer sam u Crnoj Gori živio okružen ljudima koji su ne samo podržavali, nego i naoružavali i hranili ubice sa Pala. Tako je živio, recimo, i Petar Luković u Beogradu. Prije nego je etnički očišćena, ta jedinstvena teritorija Srbije, Crne Gore i Republike Srpske temeljno je očišćena od istine, čestitosti i zdravoga razuma. Broj glasova koji su se izdvajali iz patriotskog hora bio je tako mali a ti otpadnički, izdajnički tonovi tako tihi i slabašni (u Crnoj Gori, kroz LSCG i SDP ipak nešto glasniji)… Ti ljudi koji su rekli NE svome narodu, državi i njihovom zločinačkom projektu, ti građani Novog Sada, Niša, Cetinja, bili su Sarajlije duboko u pozadini neprijateljskih linija. Da su sve te ljude sabrali na jedno mjesto, bio bi to konc-logor. E, taj logor u kojem bi bili zatočeni svi domaći izdajnici – bilo bi to pravo Srpsko Sarajevo. Ako sam nešto naučio u posljednjih dvadeset godina, to je da su na Balkanu normalni i pristojni ljudi samo oni koje njihovi narodi izluđuju, oni koji svoje narode pljuju, oni koji svoje narode ne mogu podnijeti.
Svega nekoliko stvari sjećam se iz prvih dana bosanskog rata, iz vremena prije nego su roditelji mene i brata izveli iz opkoljenog Sarajeva. Pamtim pucnje kod skladišta građevinskog materijala, nedaleko od mjesta na kojem smo se, ekipa iz kvarta, okupljala da igra košarku. Pamtim pozorišnu predstavu koju nikada nismo odigrali u Prvoj gimnaziji, jer su noć pred premijeru barikade presjekle grad. Pamtim dječaka iz sela nedaleko od posljednjih zgrada na Dobrinji, uvijek odrpanog i ćutljivog djeteta koje je obično stajalo sa strane za naših partija basketa. Bili smo gomila dječurlije, a dječurlija, kao što znamo, znaju biti surova, naročito kada napokon nađe žrtvu. Tada se sadističke seanse nastavljaju tokom čitavog djetinjstva. Dijete koje jednom bude odabrano za žrtvu, žrtva će ostati sve dok ne odraste, ili ne preseli negdje gdje ga niko ne poznaje. Taj dječak sa sela bio je naša žrtva. Kada je rat počeo, kao i svakoga dana pregazio je livadu koja je njegovo selo odvajala od našeg grada, i dok smo na 20:20 završavali napeti basket, prišao nam sa puškom u ruci i rekao: sad ću vam …..majku. Stajao je tamo, sa dvocijevkom u ruci, i mirno govorio. Sve ćemo vas otjerati, rekao je. Tebe ćemo, Zlatko, zaklati. I tebe, Andrej. Tebe ćemo, Sirko, pustiti da pobjegneš… Tako je počelo njegovo i okončalo vrijeme za koje sam, u gluposti kakvu nam samo mladost može podariti, vjerovao da je moje.
Pamtim još kako kroz prozora svoje sobe posmatram topovske salve koje iz kasarne Lukavica ispaljuju po gradu. Na radiju, razgovaraju Alija Izetbegović i general Kukanjac, koji “odgovorno tvrdi” da iz Lukavice niko ne puca. Vuksanovićev se tekst, hoću reći, odmotava predamnom kao sjećanje. Kao tuđe sjećanje koje, nekako, doživljavam kao vlastito.
Kada Vuksanović opisuje kako mediji sa Pala ispaljuju plotune laži – a te laži bile su ubojitije od Mladićevih granata – mi, koji smo bili prisiljeni da gledamo/slušamo/čitamo beogradske i podgoričke medije, tačno znamo o čemu priča. Kada opisuje svoje susjede koji skidaju maske ispod kojih se, nakon decenija skrivanja, ukazuju njihova lica, krvava i izvitoperena od mržnje, on opisuje mog susjeda, kojem sam u maju 1992, krećući u šetnju rivom poželio dobro jutro. To on opisuje vašeg susjeda, kojega ste upitali za zdravlje kada ste ga onoga jutra sreli u prodavnici gdje ste kupovali kafu i mlijeko. Dobro jutro, rekao mi je, dobro jutro, rekao vam je, tako svakodnevno, tako učtivo.
E-novine
"Dnevnik sa Pala" Mladena Vuksanovića možete čitati na linku ispod
https://www.islambosna.ba/forum/index.php?topic=8939.0