Tewhidul-uluhijje, ukratko, znači: čvrsto ubjeđenje da je samo Allah (dž.š.) istinski Bog i da drugog boga nema i upućivanje svih vrsta ibadeta (obožavanja) samo Njemu.
Riječ Ilah (Bog) se u arapskom jeziku upotrebljava u značenju riječi “me’luh” (onaj ko se obožava – onaj kome se ibadet čini). A ibadet u arapskom jeziku znači poslušnost, poniznost i pokornost. Pojedini alimi su definirali ibadet kao iskrenu ljubav s potpunom pokornošću.
Ibadet koji nam je naređen, u sebi sadrži značenje poniznosti, a ujedno i značenje ljubavi, te je on potpuna poniznost prema Allahu (dž.š.), s krajnjom ljubavlju prema Njemu.
Zato ibadet Allahu (dž.š) nije ispravan ukoliko ne obuhvata oba spomenuta značenja i samo jedan od njih nije dovoljan za njegovu ispravnost. Allah (dž.š.) mora biti draži čovjeku od svega što postoji, a ujedno i uzvišeniji od svega.
Tewhidul-uluhijje se, dakle, temelji na iskrenom obožavanju jedino Allaha (dž.š.), suštinski i formalno ( u batinu i zahiru), tako da ništa od toga ne smije biti usmjereno ka nekom drugom mimo Allaha (dž.š.).
Zato vjernik Allaha obožava (ibadet čini), samo Njega i nikog više, samo Njega istinski voli, samo od Njega strahuje, samo se od Njega nada, samo Njemu dovu upućuje, samo se na Njega oslanja, samo prema Njemu iskazuje pokornost, poniznost, skrušenost i sve druge vrste i oblike ibadeta.
Ovaj dio tewhida, u svojoj suštini, sadrži sve ostale dijelove: vjerovanje u Allaha kao Tvorca i vjerovanje Njega kao jedinog koji posjeduje imena i svojstva savršenstva, što nije obratan slučaj. Jer, vjerovanje i prihvatanje Allaha (dž.š.) kao Tvorca i Gospodara, ne mora značiti da Ga prihvata i kao jedinog koji se obožava.
Čovjek može priznati Allaha (dž.š.) kao Tvorca, ali Ga ne obožavati (ne činiti Mu ibadet). Isto tako, i vjerovanje u Allaha (dž.š.) kao Jedinog kome pripadaju imena i svojstva savršenstva (tewhidul esma’ ves sifat), ne obuhvata ostale vrste tewhida.
Ali, čovjek koji Allahu (dž.š.) čini tewhidul-ululhijje, priznajući i prihvatajući Ga kao Jedinog koji zaslužuje obožavanje (da mu se ibadet čini) i da niko drugi, sem Njega, nije zaslužan ni u kom vidu, time priznaje Allaha (dž.š.) i kao Tvorca i Gospodara svega i da samo Njemu pripadaju sva imena i svojstva savršenstva, jer istinski ibadet može biti samo Gospodaru Savršenom, a ne nekome ko to nije. Jer, kako se moze obožavati onaj ko nije tvorac stvorenja i ko njima ne upravlja, i kako se može obožavati onaj ko nije savršen i potpun?
Iz navedenog se jasno vidi da kelimei šehadet (la ilahe illallah) u sebi sadrži sve vrste tewhida, jer je njeno značenje vjerovanje u tewhidul uluhijje koji u sebi sadrži i tewhidu rububijje i tewhidul esmai ves sifat.
Zbog toga je ovom vrstom tewhida (tewhidul-uluhijje) počela vjera i njime se i završila; on je forma (zahir) i suština (batin) vjere i zbog njega su stvorena stvorenja. Allah (dž.š.) kaže: Džine i ljude sam stvorio samo da Me obožavaju. (Ez-Zarijat, 56)
Ibn Tejmijje veli: Po ovoj vrsti tewhida se razlikuju muvehhidi od mušrika – oni koji istinski obožavaju Allaha (dž. š.) od onih koji zajedno s Njim obožavaju i druge – i zbog njega će biti nagrada, ili kazna, na ovom i na budućem svijetu, a ko njega ne bude prihvatio, ostaće među mušricima.
Radi ove vrste tewhida su poslani poslanici i objavljene knjige. Nema nijednog poslanika koji je poslan ljudima a da tewhidul-uluhijje nije bio temelj i suština njegovog misionarstva. Allah (dž.š.) kaže:
Mi smo svakom narodu poslanika poslali. Svi oni su govorili: – Obožavajte samo Allaha, a klonite se kumira! (En-Nahl, 36)
Prije tebe nijednog poslanika nismo poslali, a da mu nismo objavili: – Nema Boga osim Mene, zato Mene obožavajte! (El-Enbija’, 25)
Allah (dž.š.) nas obavještava da su Njegovi poslanici Nuh, Hud, Salih i Šu’ajb, svaki od njih, govorili svome narodu: O, narode moj, samo Allaha obožavajte, vi drugog boga osim Njega nemate! (El-Mu’minun, 23; Hud, 61; El-E’araf, 65)
Allah (dž.š.) nas, također, obavještava da je Ibrahim (a. s.) rekao svome narodu: Ja okrećem lice svoje, kao pravi vjernik, prema Onome koji je nebesa i Zemlju stvorio; ja nisam od onih koji Njemu druge ravnim smatraju! (El- En’am, 79)
Ova vrsta tewhida je, dakle, suština Islama, te je zbog toga prvi šart Islama kelimei-šehadet. Allahov Poslanik (a.s.) kaže: Islam se temelji na pet stubova: svjedočanstvu da nema drugog Boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov poslanik, obavljanju namaza, davanju zekata, postu mjeseca Ramazana i hodočašću Kabe.
Prihvatanje Allaha (dž.š.) kao jedinog koji se obožava, od nas zahtijeva da se samo njemu obraćamo svim vidovima ibadeta i da naša srca pri tome budu potpuno čista od bilo kakvih drugih usmjerenja. Ovu formulaciju podrazumijeva:
1. Obaveznost iskrene ljubavi prema Allahu (dž.š.). Čovjek ne smije u svojoj ljubavi imati nikog ravna ili iznad Allaha (dž.š.). Zato, ako neko bude volio nekoga kao što voli Allaha (dž.š.), ili više od toga, taj je učinio širk.
Allah (dž.š.) kaže:
Ima ljudi koji uzimaju druga božanstva mimo Allaha, vole ih kao što se Allah voli. A oni koji iskreno vjeruju, više vole Allaha! (El-Bekare, 165)
U veliki širk, koji Allah (dž.š.) neće oprostiti, izuzev pokajanjem, spada i to da čovjek zavoli nekog drugog mimo Allaha, kao što voli Allaha (dž.š.). Čovjek je po svojoj prirodi sklon ljubavi prema samom sebi, svojim roditeljima, svojoj djeci, domovini, imetku i sl., a njegova iskrena predanost Allahu (dž.š.) ne znaci poništavanje ili sputavanje tog prirodnog osjećaja, nego se od vjernika traži da njegova ljubav prema bilo čemu na ovom svijetu bude iza ljubavi prema Allahu (dž.š.). Ljubav prema Allahu (dž.š.) treba biti iznad svake druge ljubavi, tako da je spreman sve što voli žrtvovati u ime Allaha (dž.š.), ukoliko dođe do sučeljavanja između onoga što od njega zahtijeva ljubav prema Allahu (dž.š.) i bilo čega drugog što se voli.
Allah (dž.š prijeti onima koji daju prednost ovodunjalučkim vrijednostima, koji ih uzdižu iznad ljubavi prema Allahu (dž.š.), pa kaže:
Reci: – Ako su vam očevi vasi, i sinovi vaši, i braća vaša, i žene vaše, i rod vaš, i imanja vaša koja ste stekli, i trgovačka roba vaša, za koju strahujete da neće prođe imati, i kuće vaše, koje su vam drage – miliji od Allaha i Njegova Poslanika i od borbe na Njegovom putu, onda pričekajte dok Allah Svoju odluku ne donese! A Allah grješnicima neće ukazati na pravi put. (Et-Tewbe, 24)
2. Obaveznost izdvajanja samo Allaha (dž.š.) u dovi tevekkulu (oslanjanju) i nadi u pogledu onoga što niko sem Allaha (dž.š.) nije u stanju učiniti. Allah (dž.š.) kaže:
I pored Allaha, ne moli se onome ko ti ne može ni koristiti ni nauditi, jer ako bi to uradio, bio bi, uistinu, nevjernik! (Junus, 106)
A u Allaha se pouzdajte ako ste vjernici! (El-Maide, 23)
Oni koji vjeruju i koji se isele i bore na Allahovom putu, oni se mogu nadati Allahovoj milosti. – A Allah prašta i samilostan je. (El-Bekare, 218)
3. Obaveznost izdvajanja Allaha (dž.š.) u pogledu strahovanja.
Onaj koji smatra da mu pojedina stvorenja mogu nanijeti štetu njihovom voljom i snagom, te se zbog toga njih boji, taj je učinio širk Allahu (dž.š.). Allah (dž.š ) kaže:
I samo se Mene bojte! (En-Nahl, 51)
Ako ti Allah dade kakvu nevolju, niko je osim Njega ne može otkloniti, a ako ti zaželi dobro, pa, niko ne može blagodat Njegovu spriječiti; On njome nagrađuje onoga koga hoće od robova Svojih; On prašta i milostiv je. (Junus, 107)
4. Obaveznost izdvajanja Allaha (dž.š.) u svim vrstama tjelesnog ibadeta, kao što je namaz, ruku’, sedžda, post, klanje (kurbana), tavaf i svi vidovi jezičnog ibadeta, kao što je zavjet, traženje oprosta i sl. Ove, i sve druge vrste ibadeta, moraju biti upućene samo i isključivo Allahu (dž.š.), a ko bilo šta od njih uputi nekom drugom, mimo Allaha, učinio je širk. Allah (dž.š.) kaže:
Allah sigurno neće oprostiti da Njemu druge smatraju ravnim, a oprostiće kome hoće ono što je manje od toga. A daleko je zalutao onaj koji smatra da je Allahu neko ravan. (En-Nisa’,116)
“Iman” Šejh dr. Muhammed Nuajm Jasin