Sa svojim kadijom obišla sam 23 zemlje, bili smo skupa i na hadžu 1969. godine. Skupio tada kadija nešto para, a i ja bila mlada i štedljiva, obiđem nekoliko pijaca, pa kupim na najjeftinijoj, a ono što bih dala na drugim pijacama ostavim postrani. Kad mi je kadija rekao da će na hadž, ja izvadim svoju štednju i kaže kadija: E, pa ja neću ići sam, nego ćemo skupa. Bili smo 55 dana, obišli i Kuvajt i svašta nešta. Bila sam ja poslije još sedam puta na hadžu kao bedel, za svoje roditelje, pa za svekrvu, pa prijatelje, a, ako Bog da, ići ću i ponovo. Kažu mi kako ćeš, pa što, imaju tamo Arapi, sjedneš u kolica, voze te, pa što da ne. Samo čekam Allahov poziv.
Život s kadijom
O svom mužu, kadiji, rahmetli Bećir-efendiji, govori sa puno ponosa i sa puno ljubavi. Koliko je ljubavi u ovoj nani prema rahmetli joj mužu najbolje govori to što tačno zna u sat koliko je živjela sa njim. Kaže nam Nimet-hanuma da je sa kadijom Bećir-efendijom živjela tačno 44 godine 17 dana i tri sata, i to od 2. juna 1937. do 19. juna 1981. godine kada je hadžija preselio na ahiret. Izrodili su četvero djece, dva sina i dvije kćeri, ima Nimet-hanuma i devetero unučadi i 17 praunučadi.
Ja sam jedinica u svojih roditelja, ali sam najbogatija žena, jer ovo što imam djece i poroda, svi su na sedždi. Tu je moje bogatstvo i na ovom i na onom svijetu. I moj kadija je, ako Bog da, zaradio Džennet zbog toga, kaže nam Nimet-hanuma i počinje priču o svom kadiji i njihovom zajedničkom životu: Imala sam nepunih 15 godina kad sam se udala za hadžiju. Nismo se mi ni vidjeli prije braka. Moj kadija je nakon što je završio medresu u Tuzli i šerijatsku pravnu školu u Sarajevu, došao kao kadija na službu najprije u Prištinu, a onda i u Prizren. Moj amidža je bio muftija prizrenski, znali su se i kadija mu je rekao jednom da bi se ženio i tako je došla priča o meni. Kadija kaže mom amidži mogu li je vidjeti, a ovaj ne možeš, ona ima zar. Pa se kadija, ko mlad, zapitao i rekao pa dobro, ali može biti sakata, ćorava, sa kakvom falinkom, a amidža mu onda kaže, a je li ti vjeruješ meni, kaže vjerujem, e pa onda pogledaj u moj obraz. I tako se ja udam za kadiju.
Kad je došao rat 1940. godine, mene kadija pošalje u Tuzlu, jer je Prizren na samoj granici sa Albanijom i nije bilo sigurno. Nisam ništa znala o njemu mjesec dana. Onda su ga prebacili u Trebinje, pa u Zagreb u ministarstvo pravde NDH. Kadija je onda tražio da ga premjeste u Bosnu i prešao je u Teslić i tu smo bili do 1946. godine kada je Tito i komunizam ukinuo šerijat, a moj kadija ostao bez posla. Koliko je bio poštovan i uvažavan moj kadija, kada se to desilo, srpski pop iz Teslića Jovo i katolički Mato rekli su nemojte nam voditi kadiju, ako treba, mi ćemo ga plaćati. Onda je kadija dobio jednu džamiju i bio tu imam do 1957. godine. Tada su nam djeca već stasala za velike škole i morali smo razmišljati o selidbi u Sarajevo. Tadašnji reis Kemura, sa kojim je moj kadija sjedio u istoj klupi dok su se školovali, obećao je kadiji da će ga zaposliti u Sarajevsku medresu. Međutim, kad je kadija dao otkaz i kad smo došli u Sarajevo, od posla nije bilo ništa. Dosta smo se napatili u tom vremenu.
Pisao je kadija 14 molbi da ga zaposle kao portira negdje, ali ništa. Hvala Allahu, onda je došao oglas za pravnika u DOZ-u, moj se kadija javio i otišao na razgovor. Direktor je bio Ibro Arnaut, a sekretar jedan Jovo. Kaže Jovo Ibri: Pa mi ne tražimo kadiju nego pravnika’, a njemu će Ibro: ‘Šta ti znaš, Jovo, šta je kadija’, i zaposli ga. Iz DOZ-a je kadija otišao i u penziju. Dobili smo i stan u Titovoj, ali nakon puno peripetija. Sa svojim kadijom obišla sam 23 zemlje, bili smo skupa i na hadžu 1969. godine. Skupio tada kadija nešto para, a i ja bila mlada i štedljiva, obiđem nekoliko pijaca, pa kupim na najjeftinijoj, a ono što bih dala na drugim pijacama ostavim postrani.
Kad mi je kadija rekao da će na hadž, ja izvadim svoju štednju i kaže kadija: E, pa ja neću ići sam, nego ćemo skupa. Bili smo 55 dana, obišli i Kuvajt i svašta nešta. Bila sam ja poslije još sedam puta na hadžu kao bedel, za svoje roditelje, pa za svekrvu, pa prijatelje, a, ako Bog da, ići ću i ponovo. Kažu mi kako ćeš, pa što, imaju tamo Arapi, sjedneš u kolica, voze te, pa što da ne. Samo čekam Allahov poziv. Poslije toga smo obilazili i zemlje Zapada, išli smo jednom prilikom u Italiju, Francusku, Španiju, Maroko. Kad smo bili u Kanu, sjeli da pijemo kahvu, kaže kadija idem uzeti abdest. Ja popih kahvu, nema kadije. Veli mi jedna žena: ‘Eno neki čovjek tamo pao’, ja skočim kad tamo moj kadija, veli: Ne uzeh ja abdest, hanuma, halalosum, bila si mi dobra žena, da te Allah nagradi, i preseli u Kanu. Velika je stvar kad ti muž kaže takvo što. Sahranili smo ga ovdje na Barama, a i moja je ‘vikendica’ tamo, čeka me da se pridružim svom kadiji”, završava nam svoju priču o kadiji Nimet-hanuma.
Zlo komunizma i Ataturka
Sjeća se dalje Nimet-hanuma i vremena Kraljevine Jugoslavije i kaže: Što se tiče tog vremena, sad bih voljela da se ono vrati. Bila je sloboda, nosila sam zar, bila vjeronauka u školama, mektebi, šerijat za muslimane. Komunisti su u nama uništili sve. Žene imaju po 50 godina a ne znaju da klanjaju. Tito nam je poskidao zarove, otkrio nas sve. Šta ću ja, sine moj, biti otkrivena pred nekim drugim i pokazivati se bilo kome osim svom mužu[/u][/i][/color]. Tito je nas uništio, a Atatur Turke. Bila sam ja, nakon što sam završila osnovnu školu, i u Trapzonu, to je Kavkaz. Daidža mi je bio tamo. I to je jedna zanimljiva epizoda iz mog života. Moj je daidža Ibrahim otišao nekad prije Prvog svjetskog rata za Trapzon, nakon što su mu u dućanu u Pljevljima tadašnji četnici ubili brata. Nije se sa mojom majkom vidio ni čuo 25 godina.
Onda su uspjeli preko Crvenog krsta da se pronađu. Daidža je nakon 25 godina došao kod nas u Prizren. Majka pokrivena, nosi zar, a imala je zadebljanje jednog palca na ruci, a daidža je imao ožiljak na čelu, posjekao se kao mali ibrikom. Znali su te karakteristike jedno od drugog, pa kad je daidža došao, veli mu majka daj da vidim imaš li ožiljak, da li si moj brat, a on njoj kaže, daj mi ruku da vidim tvoj prst, i tako se onda zagrle i bila je to radost i veselje. Kad je daidža htio ići, kaže mom babi da bi me poveo. A ja jedinica, pa babi bilo teško, ali za hatar daidži pošalje me, te sam tamo bila neko vrijeme. Bijaše to Ataturkov vakat, ezani na turskom se uče, Kur’ani na latinici, meni nema nošenja zara. Jedva sam dočekala da otac dođe po mene. Ali, dođe onda rat i komunizam i ponovo mi din-dušmani skinuše zar, kaže nam Nimet-hanuma.
Zahvaljujući nam se na kraju što smo se sjetili i pronašli je, imala je potrebu da poruči mladima da se drže vjere, da poštuju roditelje, da znaju da je Džennet pod majčinim nogama, da žene poštuju svoje muževe, da se vole i da znaju da je ministar vanjskih poslova u kući muž, a da je žena zadužena za unutrašnje poslove. Uz srdačne selame, rastasmo se sa Nimet-hanumom. Svako ode na svoju stranu, ona sa svojim sjećanjima, a mi razmišljajući o njenim savjetima i nekim ranijim, a možda i boljim vremenima od ovih u kojima živimo.
Razgovarao: Ramiz Hodžić
Izvor: Saff