(drugi dio)
Dva dana kasnije, Donovan se vratio i pozvao Halima. Uz kahvu, Halim je mogao jasno vidjeti da je njegov prijatelj nervozan zbog nečega.
Imam šansu da napravim izvrstan posao sa njemačkom kompanijom. Radi se o nekim specijalnim pneumatskim tubama za transport radioaktivnog materijala za medicinske svrhe, povjerio se Donovan. Sve je tako tehnički stručno. Radi se o mnogo novca, ali ja ne znam ništa o tome. Uputili su me na nekog engleskog stručnjaka koji se složio da ispita tube. Problem je što hoće mnogo novca a nisam siguran ni da mu vjerujem, u svakom slučaju. Mislim da je povezan sa Nijemcima.
Možda ti ja mogu pomoći, reče Halim.
Hvala, ali meni treba znanstvenik koji će ispitati ove tube.
Ja sam znanstvenik, prizna Halim.
Donovan, vidno iznenađen, reče: Šta hoćeš kazati? Mislio sam da si student.
Morao sam ti to reći na početku. Ali ja sam znanstvenik koga je ovdje poslao Irak da radi na specijalnom projektu. Siguran sam da mogu pomoći.
Ran je kasnije izjavio da, kada je Halim konačno priznao svoje zanimanje, bilo mu je kao da je neko ispumpao svu njegovu krvi i umjesto njen upumpao led, a onda ispumpao led a ubacio ključalu vodu. Imali su ga! Ali Ran nije smio pokazati svoje oduševljenje. Morao je ostati hladan.
Čuj, ja se trebam s njima sastati u Amsterdamu ovog vikenda. Ja moram otići dan ili dva ranije, ali kako bi bilo da ja pošaljem po tebe svoj avion u subotu ujutro?
Halim je prihvatio.
Nećeš se pokajati zbog toga,” kazao mu je Donovan. “Mnogo će novca biti ako ova roba bude valjala.
Avion, privremeno prefarban logom Donovanove kompanije, bio je Learjet koji je za ovu priliku poslan iz Izraela. Amsterdamski ured pripadao je bogatom jevrejskom biznismenu. Ran nije htio preći crvenu crtu sa Halimom jer ne bi koristio svoj lažni pasoš već svoje stvarne papire, uvijek preferirani način da se izbjegne moguće razotkrivanje na granici. Kada je Halim stigao u amsterdamski ured u limuzini koja ga je dočekala na aerodromu, ostali su već bili tamo. Dva biznismena su bili Itsik E., Mossadov katsa, i Benjamin Goldstein, izraelski nuklearni znanstvenik koji je imao njemački pasoš. On je donio sa sobom jednu pneumatsku tubu kao uzorak za Halima da ga ispita.
Nakon kratke inicijalne diskusije, Ran i Itsik su napustili sobu, navodno da dovrše finansijski dio posla, ostavljajući dva znanstvenika nasamo da rasprave tehnička pitanja. Imajući zajedničke interese i znanje, dva čovjeka su odmah osjetila bliskost i Goldstein je upitao Halima kako je znao tako puno o nuklearnoj industriji. Bio je to pucanj u tamu, ali mu je Halim, čija je odbrana potpuno otkazala, ispričao o svom poslu.
Kasnije, kada je Goldstein kazao Itsiku o Halimovom priznanju, odlučili su da naivnog Iračanina izvedu na večeru. Ran se trebao ispričati da neće moći prisustvovati.
Uz večeru, dva čovjeka su skicirala plan za koji su rekli da rade na njemu: prodaja nuklearnih postrojenja zemljama trećeg svijeta– za mirnodopske svrhe, svakako.
Projekat na kome radiš bi mogao biti perfektan model koga bismo mogli prodati ovim ljudima, primijetio je Itsik. Kad bi nam samo mogao pribaviti neke detalje, planove, ili takve stvari, svi bismo se na tom obogatili.
Ali, to mora ostati između nas. Ne želimo da Donovan zna za to, inače će tražiti udio u svemu. Mi imamo koncept, a ti imaš ekspertizu. On nam, ustvari, ne treba.
Pa, nisam baš tako siguran,” kazao je Halim. Donovan je bio dobar prema meni. I, nije li to, kako da kažem, na neki način, opasno?
Ne. Nema nikakve opasnosti,” uzvratio je Itsik. “Ti mora da imaš regularan pristup tim stvarima. Mi ga samo želimo koristiti kao model, i to je sve. Mi bismo ti dobro platili i niko nikad ne bi znao. A i kako bi? To svi rade.
Pretpostavljam,” uzvratio je Halim, još uvijek neodlučan, ali zaintrigiran mogućnošću velike zarade. “Ali, šta sa Donovanom? Mrzim raditi iza njegovih leđa.
Šta misliš, otkriva li on tebi sve svoje poslove? Hajde! On nikad neće za ovo saznati. Ti i dalje možeš biti prijatelj sa Donovanom i raditi posao sa nama. Mi mu zasigurno nikad nećemo kazati jer bi tada želio udio.
Sada su ga stvarno imali. Obećanje neizrecivog bogatstva bilo je malo previše. U svakom slučaju, Goldstein mu se svidio, a on im i nije pomagao da dizajniraju bombu. A Donovan i nije morao nikad za to saznati. Dakle, zašto da ne?, mislio je.
Halim je i zvanično regrutiran. I kao i mnogi drugi regruti, on nije čak ni bio svjestan toga.
Donovan je Halimu platio 8.000 američkih dolara na ime pomoći oko tuba, i slijedećeg dana, nakon proslave uz skup doručak i prostitutku u svojoj sobi, sretni Iračanin je privatnim avionom prebačen u Pariz.
* * *
Sada je Donovan trebao nestati iz priče kako bi Halima poštedio nezgodne pozicije da mora da krije stvari od njega. Neko vrijeme, on je nestao, iako je ostavio broj svog londonskog telefona Halimu u slučaju da mu se htio javiti. Donovan je kazao da ima veliki posao u Engleskoj i da nije siguran koliko dugo će biti odsutan.
Dva dana kasnije, Halim se u Parizu sreo sa svojim novim poslovnim saradnicima. Itsik, mnogo napasniji od Donovana, htio je nacrt iračkog postrojenja uz detalje o lokaciji, kapacitetu i precizan plan završetka projekta.
Halim je, u početku, odgovarao na zahtjeve bez vidljivih problema. Dva Izraelca su ga naučila kako da fotokopira koristeći “papir papir”, specijalnu vrstu papira koji se jednostavno stavi na dokument koji treba kopirati i pritisne nekom knjigom ili nečim drugim i tako ostavi nekoliko sati. Slika se prenese na papir, koji i dalje izgleda kao obični papir, ali kada bude procesuiran, dobije se izvrnuta slika kopiranog dokumenta.
Kako je Itsik gurao Halima da pribavi nove informacije, plaćajući mu obilato u svakoj fazi, Iračanin je počeo pokazivati znake nečega što se zove “špijunska reakcija”: naleti hladnoće i topline, visoke temperature, nemogućnost da spava ili se smiri – stvarni fizički simptomi izazvani strahom od otkrivanja. Što više odaješ tajni, to se više bojiš posljedica svojih postupaka.
Šta učiniti? Jedino čega se Halim mogao sjetiti je da nazove svoga prijatelja Donovana. On će znati šta činiti. On zna ljude na visokim i misterioznim položajima.
Moraš mi pomoći, zavapio je Halim, kada je Donovan uzvratio poziv. Imam problem, ali ne mogu o njemu govoriti preko telefona. U frci sam. Treba mi tvoja pomoć.
Za to prijatelji i postoje, uvjeravao ga je Donovan, rekavši Halimu da on svakako dolazi u Pariz za dva dana i da će ga sresti u Sofitel apartmanu.
Uletio sam u klopku, zavapio je Halim, priznajući čitav “tajni” dogovor koji je napravio s njemačkom kompanijom u Amsterdamu. Žao mi je. Ti si tako dobar prijatelj. Ali novac me povukao. Moja žena uvijek želi da zarađujem više, da idem naprijed. Vidio sam šansu. Bio sam tako sebičan i tako glup. Molim te da mi oprostiš. Treba mi tvoja pomoć.
Donovan je bio velikodušan u svemu tome, kazavši Halimu To je posao. Ali je nastavio kazavši da bi Nijemci, ustvari, mogli biti ljudi američke CIA-e. Halim je bio zaprepašten.
Dao sam im sve što sam imao, rekao je, i obradovao Rana. Ipak, oni traže još.
Dozvoli mi da razmislim malo o tome, kazao je Donovan. Znam neke ljude. U svakom slučaju, nisi ti prvi momak koji se poveo za novcem. Opusti se i uživaj. Te stvari rijetko završe tako loše kao što se čine, ako stvari dovedeš do kraja kako valja.
Te noći, Donovan i Halim su izašli na večeru i piće. Kasnije, Donovan mu je naručio još jednu prostitutku. Ona će ti opustiti živce, smijao se.
Zaista, jeste. Samo je pet mjeseci prošlo od početka operacije, malo vremena za takvu vrstu posla. Ali sa tako visokim ulozima, brzina se smatrala suštinskom. Ipak, oprez je bila ključna riječ u toj fazi. Sa tako prepadnutim i nervoznim Halimom moralo se postupati pažljivo.
Nakon još jedne duge i vruće sesije u sigurnoj kući, donijeta je odluka da Ran ode Halimu i kaže mu da je to bila ustvari CIA-ina operacija.
Objesit će me, zavapio je Halim. Objesit će me.
Ne! Neće, uvjeravao ga je Donovan, vadeći iz džepa papir. O da, tu je. Oni žele znati kako će Irak odgovoriti kada Francuska ponudi zamjenu za obogaćeni uranijum u formi tvari koja se zove “carmel”? Kaži im to i oni te više nikad neće uznemiravati. Oni te ne žele povrijediti. Samo žele informaciju.
Halim mu je rekao da Irak želi obogaćeni uranijum, ali u svakom slučaju, Yahia el-Meshad, fizičar egipatskog porijekla, stići će za nekoliko dana da ispita projekat i odluči o tim stvarima u ime Iraka.
Hoćeš li ga ti sresti? pitao je Donovan.
Da, da. Srest će se sa svima nama koji radimo na ovom projektu.
Odlično. Onda ćeš možda moći doći do te informacije, i tvoje nevolje će biti okončane.
Halim, donekle rasterećen, odjednom je htio otići. S obzirom da je sada imao novac, prostitutku je iznajmljivao sam, prijateljicu Marie-Claude Magal, ženu koja je mislila da prosljeđuje informacije lokalnoj policiji, ali je ustvari radila za Mossad za jeftine pare. Zaista, kada je Halim rekao Magal da želi postati regularni klijent, ona mu je dala ime svoje prijateljice na Donovanovu sugestiju.
Sada je Donovan insistirao da Halim zakaže večeru sa Mashadom u bistrou, gdje će on “slučajno” naići.
Zakazane noći, pretvarajući se da je iznenađen, Halim je predstavio svoga prijatelja Donovana Meshadu. Oprezni Meshad je, međutim, jednostavno uzvratio sa ljubaznim “zdravo” i predložio Halimu da se vrati za njihov sto kada završi razgovor sa svojim prijateljem. Halim je bio odveć nervozan da bi i spomenuo pitanje carmela Meshadu, a znanstvenik nije pokazivao nikakav interes za Halimovo objašnjenje da njegov prijatelj može kupiti gotovo sve i da im jednoga dana može biti od koristi.
Kasnije te noći, Halim je nazvao Donovana da mu saopći da nije uspio saznati ništa od Meshada. Slijedeće noći, na sastanku u apartmanu, Donovan je ubijedio Halima da će, ako pribavi raspored transporta iz postrojenja u Sarcellesu u Irak, CIA biti time zadovoljna i da će ih povući sa njegovog slučaja.
U to vrijeme, Mossad je od “bijelog” agenta koji je radio u finansijama za francusku vladu saznao da Irak nije pristao na zamjenu obogaćenog uranija carmelom. Ipak, Meshad, kao čovjek odgovoran za cijeli irački projekat, mogao je biti vrijedan regrut. Kada bi mu se samo moglo prići.
Samira se vratila iz Iraka da bi našla potpuno promijenjenog Halima. Tvrdeći da je unaprijeđen i da je dobio povišicu plaće, iznenada je bio romantičniji i počeo ju je izvoditi u restorane. Čak su razmišljali i o kupovini auta.
I dok je Halim bio dobar znanstvenik, nije bio najmudriji u svakodnevnim poslovima. Jedne noći, nedugo po povratku svoje žene, rekao joj je o svom prijatelju Donovanu i svojim problemima sa CIA-om. Ona je bila izvan sebe. Dva puta vičući na njega ona je kazala da su to, možda, izraelski obavještajci, a ne CIA.
Šta Amerikance briga? vikala je. Ko bi drugi osim Izraelaca i glupe kćeri moje majke uopće htio pričati s tobom?
Ona i nije bila tako glupa.
* * *
Vozači druga dva kamiona koji su prevozili motore iz postrojenja Dessault Brequet za borbene avione miraž u hangar u francuskom priobalnom gradu La Seyne-sur-Mer u blizini Tulona 5. aprila 1979. godine nisu ništa posumnjali kada im se usput pridružio treći kamion.
U modernoj izvedbi trojanskoga konja, Izraelci su sakrili tim od pet neviot sabotera i nuklearnog fizičara, sve obučene u svakodnevnu odjeću, u ogromni metalni kontejner, ubacujući ih tako u sigurnosnu zonu kao dio konvoja od tri kamiona, zahvaljujući informacijama koje im je dao Halim. Znali su da stražari više paze da šta ne bude iznijeto nego unijeto u krug. Obično samo mahnu konvoju da prođe. U svakom slučaju, Izraelci su igrali na tu kartu. Nuklearni fizičar doveden je iz Izraela da precizno odredi gdje postaviti eksploziv u uskladištena jezgra nuklearnog reaktora, koji je pravljen već tri godine, kako bi se postiglo maksimalno oštećenje.
Jedan od stražara na smjeni bio je novozaposlen, tek nekoliko dana u službi. No, on je došao sa tako čistim dosjeom da niko ne bi posumnjao da bi on mogao uzeti ključ od magacina u kome je oprema namijenjena Iraku čekala transport za nekoliko dana.
Po stručnom uputstvu fizičara, izraelski tim postavio je pet pakovanja plastičnog eksploziva, strateški pozicionirane na jezgra reaktora.
Dok su čuvari stajali na ulazu u postrojenje, njihovu pažnju iznenada je privukla gužva na ulici ispred njih gdje se činilo da je auto zakačilo pješaka, atraktivnu mladu ženu. Izgledalo je da nije opasno povrijeđena. Zasigurno, njene glasne žice nisu bile s obzirom da je glasno psovala zatečenog vozača.
Ubrzo se okupila mala grupa da posmatra događaj, uključujući i sabotere, koji su preskočili ogradu u pozadini i onda obišli postrojenje i došli naprijed. Nakon što je prvo provjerio okupljenu masu da vidi da su svi stražari izvan opasnosti, jedan od njih je smireno i kradomice detonirao sofisticirani upaljač aparatom koji je držao u ruci, uništavajući 60 posto dijelova reaktora, praveći štetu od 23 miliona američkih dolara, vraćajući iračke planove nekoliko mjeseci unazad, ali začuđujuće, bez nanošenja štete drugoj opremi spremljenoj u magacin.
Kada su stražari čuli eksploziju iza leđa odmah su potrčali ka oštećenom hangaru. Dok su to činili, auto koji je “skrivio udes” je odjurio, dok su se saboteri i ozlijeđeni pješak, dobro obučeni u ovim stvarima, tiho razišli po sporednim ulicama. Misija je ostvarila puni uspjeh, ozbiljno odgađajući iračke planove, i, usput, izazivajući iračkog lidera Saddama Huseina.
Organizacija za zaštitu okoliša po imenu Groupe des ecologistes francais, za koju se do tada nije čulo, preuzela je odgovornost za napad, iako je to francuska policija odbacila. Međutim, policijsko odbijanje da objavi ikakve informacije o istrazi sabotaže navela je novine da objave nagađanja o tome ko bi mogao biti odgovoran. France sijoir, naprimjer, napisao je da policija sumnja na “ekstremne ljevičare”, dok je Le Matin pisao da su to učinili Palestinci koji su radili za Libiju. Sedmičnik Le Point je ukazivao na FBI.
Drugi su optuživali Mossad, ali je izraelska vlada zvanično odbacila optužbe kao “anti-semitizam”.
* * *
Halim i Samira kući su stiglo kasno iza ponoći, nakon opuštajuće večere u bistrou na lijevoj obali. On je uključio radio, nadajući se da će čuti malo muzike i opustiti se prije odlaska u krevet. Umjesto toga čuo je vijesti o eksploziji. Halim se uspaničio.
Počeo je trčati po stanu, šutajući stvari nasumice, glasno izgovarajući mnoge nebuloze.
Šta ti je? viknula je Samira. Jesi li pobudalio?
Digli su u zrak reaktor! zavapio je. Digli su ga u zrak! Sada će i mene dići u zrak!
Nazvao je Donovana.
U roku od jednog sata njegov prijatelj je nazvao. Ne čini ništa glupo, rekao mu je. Ostani miran. Niko tebe ne može povezati s tim. Vidimo se sutra naveče u hotelu.
Halim se još uvijek tresao kada je stigao na zakazani susret. Nije spavao niti se brijao. Izgledao je prestravljeno.
Iračani će me sada objesiti, kukao je. Onda će me predati Francuzima da me giljotiniraju.
To nema veze s tobom, uvjeravao ga je Donovan. Razmisli. Niko nema razloga da tebe optužuje.
Ovo je užasno. Užasno. Je li moguće da su Izraelci iza ovoga? Samira misli da su to oni. Može li to biti?
Ma daj, čovječe, saberi se. Šta to pričaš? Ljudi s kojima radim nikada ne bi uradili tako nešto. Vjerovatno se radi o nekoj vrsti industrijske špijunaže. Mnogi se natječu na tom polju. Sam si mi to kazao.
Halim je rekao da ide nazad u Irak. Njegova žena je svakako htjela ići, a on je već dugo bio u Parizu. Želio je pobjeći od ovih ljudi. Oni ga neće slijediti do Bagdada.
Donovan, u nadi da odagna svaku ideju o izraelskoj uključenosti, otišao je dalje sa svojom teorijom o industrijskoj špijunaži i rekao Halimu da, ako stvarno želi novi život, mogao bi se obratiti Izraelcima. On je imao dva razloga da to predloži: prvo, da se distancira od Izraelaca, i drugo, da pokuša otvorenu regrutaciju.
Oni će ti platiti. Dat će ti novi identitet i zaštititi te. Oni bi, svakako, željeli znati šta ti znaš o projektu.
Ne, ne mogu, bio je Halimov odgovor. Ne sa njima. Idem kući. I otišao je.
* * *
Meshad je još uvijek bio problem. Sa pedigreom jednog od rijetkih arapskih znanstvenika sa ekspertizom u oblasti nuklearne fizike, bliskih visokim iračkim vojnim i civilnim vlastima, Mossad se još uvijek nadao da ga može regrutirati. Jer, uprkos Halimovoj neupitnoj želji, nekoliko pitanja ostalo je bez odgovora.
Sedmog juna 1980. godine Meshad je imao još jedno od svojih čestih putovanja u Pariz, ovaj put da prenese neke od posljednjih odluka u vezi sa projektom. Tokom posjete postrojenju u Sarcellesu francuskim znanstvenicima je rekao: Mi mijenjamo povijest arapskog svijeta, što je upravo bilo ono čega se Izrael bojao. Izraelci su «presreli» francuske telekse koji su otkrivali detalje Meshadovog putovanja i gdje će odsjesti (soba 9041 u hotelu Meridiem), olakšavajući posao postavljanja prislušnih aparata prije njegovog dolaska.
Meshad je rođen u Banhamu, Egipat, 11. januara 1932. godine Bio je ozbiljan, briljantan znanstvenik i njegova gusta crna kosa je počela vidljivo opadati. U njegovom pasošu pisalo je da je profesor na Odsjeku za atomsku energiju Univerziteta u Aleksandriji.
U intervjuu datom kasnije jednim egipatskim novinama, njegova žena, Zamuba, izjavila je da je bračni par i njihovo troje djece (dvije kćeri i sin) trebalo da krenu na odmor u Kairo. Čak su bili kupili i karte, kada ga je nazvao službenik i postrojenja u Sarcellesu. Čula ga je kada je rekao: Zašto ja? Mogu poslati stručnjaka. Kazala je da je od tog momenta bio veoma nervozan i ljut i da ona vjeruje da je u francuskoj vladi bio izraelski špijun koji mu je postavio zamku. Bilo je opasno, svakako. Govorio mi je da će nastaviti raditi na zadatku pravljenja bombe, čak i ako bi to morao platiti svojim životom.
Zvanična vijest, koju su medijima proslijedile francuske vlasti, bila je da je Meshadu u liftu prišla prostitutka kada se vraćao u svoj sobu na 9. spratu oko 7 uveče olujnog 13. juna 1980. godine. Mossad je otprije znao da je Meshad bio ogrezao u neprirodnom seksu, ustvari sadomazohizmu, a prostitutka s lažnim imenom Marie Express ga je redovno zabavljala. Rečeno joj je da se pojavi oko 19,30. Njeno pravo ime je bilo Marie-Claude Magal, koju je Ran u početku slao Halimu. Iako je mnogo toga uradila za Mossad, nikad joj nije rečeno ko su stvarno bili njeni poslodavci. A ona nije marila, dokle god su plaćali.
Oni su znali i da je Meshad tvrd orah, ne lahko svarljiv kao Halim. A s obzirom da je ostajao još samo nekoliko dana, odlučeno je da mu se priđe direktno. Ako se složi, regrutiran je,” pojasnio je Arbel. Ako ne, mrtav je.
On se nije složio.
Yehuda Gill, katsa koji je govorio arapski, bio je poslan na Meshadova vrata kratko prije nego je Magal stigla. Otvorivši vrata dovoljno samo da proviri, ali ostavljajući ih na lancu, Meshed je promrsio: Ko si ti? Šta hoćeš?
Dolazim od sile koja će platiti mnogo novca za odgovore, odgovorio je Gil.
Gubi se, pašče jedno, ili ću pozvati policiju, uzvratio je Meshad.
I Gil je otišao. Ustvari, on je odmah odletio za Izrael, tako da ne bi nikako mogao biti doveden u vezu sa Meshadovom sudbinom.
Što se Meshada tiče, on je drugačije završio.
Mossad ne ubija ljude osim ako nemaju krv na svojim rukama. Ovaj čovjek bi imao krv izraelske djece na svojim rukama ako bi završio svoj projekat. Onda, zašto čekati?
Izraelski špijuni su sačekali bar toliko da Magal zabavi Meshada i ode nekoliko sati kasnije. Neka bar umre sretan, mislili su.
Kako je Meshad zaspao, dva čovjeka su tiho ušla u apartman koristeći master-ključ i presjekli mu vrat. Njegovo krvlju poprskano tijelo našla je sobarica sutra ujutro. Ona je dolazila do vrata nekoliko puta, ali ju je natpis Ne uznemiravaj! obeshrabrivao. Konačno je pokucala na vrata i kada niko nije odgovorio, ušla je.
Francuska policija tada je rekla da je to bio profesionalno obavljen posao. Ništa nije uzeto. Ništa od novca. Nikakvi dokumenti. Samo je peškir sa tragovima ruža nađen na podu kupatila.
Magal je bila šokirana kada je čula za umorstvo. Uostalom, Meshad je bio živ kada ga je ona ostavila. Dijelom da zaštiti sebe, a dijelom jer je bila sumnjiva, ona je otišla u policiju i prijavila da je Meshad bio ljut kada je ona došla, galameći na nekog čovjeka koji mu je nešto ranije prišao i htio kupiti informacije.
Magal je svoj postupak povjerila svojoj prijateljici, ranijoj Halimovoj “regularnoj curi”, koja je opet tu informaciju proslijedila Mossadovoj kontakt-osobi.
Kasno 12. juna 1980. godine. Magal je “radila” na St-German bulevaru kada se čovjek u crnom mercedesu zaustavio i pokazao joj da priđe s vozačeve strane.
Nije bilo ništa čudno u tome, ali kako je počela razgovarati sa svojim potencijalnim klijentom, drugi crni mercedes sišao je s trotoara i pojurio u velikoj brzini niz aveniju. U pravom trenutku, vozač iz parkiranog auta je snažno gurnuo Magal, bacivši je nazad pred auto koje je dolazilo. Bila je mrtva na licu mjesta. Oba auta odjurila su u parišku noć.
* * *
I dok je Mossad ubio i Magal i Meshada potezi koji su doveli do njihovih smrti bili su dramatično različiti.
Prvo, Magal. Briga za nju postala je ozbiljna u sjedištu Mossada u Tel Avivu kako su različiti izvještaji koji su pristizali sa terena, bili dekodirani i analizirani. Postalo je jasno da je ona išla u policiju i da je mogla napraviti ozbiljne probleme.
Ta zabrinutost bila je prenijeta prema vrhu administrativne piramide, da bi konačno stigla do šefa Mossada, gdje je donesena konačna odluka da je se “isključi”.
Njeno ubistvo bilo je u kategoriji operativne hitnosti, vrsta situacija koje se ponekad pojavljuju tokom operacija, kada odluke moraju biti donesene relativno brzo na temelju preciznih okolnosti datog slučaja.
Odluka da se ubije Meshad, međutim, potekla je iz ultra tajnog sistema koji uključuje formalnu “listu za odstrel”, i koja zahtijeva ličnu suglasnost premijera Izraela.
Broj imena na listi varira značajno od samo jednog do 100, ili tako nešto, zavisno od anti-izraelskih terorističkih aktivnosti.
Zahtjev da neko bude stavljen na listu za odstrel pravi šef Mossada i šalje ga kabinetu premijera. Recimo da se, naprimjer, desio teroristički napad na izraelski cilj – što istovremeno ne mora nužno da znači i jevrejski. Može to biti napad na El-Alov ured u Rimu, naprimjer, u kome je stradalo nekoliko italijanskih državljana. Ali to bi, ipak, bio napad na Izrael jer je taj napad bio planiran da obeshrabri ljude da putuju El-Alom, izraelskom aviokompanijom.
Recimo da Mossad zna zasigurno da je Ahmed Džibril krivac koji je naredio i/ili organizirao napad. U tom trenutku, Mossad predlaže Džibrilovo ime premijerovom kabinetu. Premijer onda ime šalje specijalnom sudskom odboru, tako tajnom da Vrhovni izraelski sud ne zna da on i postoji.
Odbor, koji zasjeda kao vojni sud i sudi optuženom teroristi u odsustvu, sastoji se od sigurnosnih ličnosti, vojnih službenika i službenika Ministarstva pravde. Saslušanja, u okruženju sličnom onom sudskom, održavaju se na različitim lokacijama, često u nečijoj privatnoj kući ili stanu. I osoblje odbora i lokacija suđenja mijenjanju se za svaki slučaj.
Dva advokata imenuju se za slučaj, jedan da predstavlja državu, ili tužioca, a drugi odbranu iako optuženi nema pojma o procesu. Sud tada odlučuje, na temelju podnesenih dokaza, da li je čovjek – u ovom slučaju Džibril – kriv po optužnici. Ako se ustanovi da je kriv, a optuženi u ovoj drami obično budu, “sud” može narediti dvije stvari: ili da bude doveden u Izrael i izveden pred regularni sud, ili, ako je to odveć opasno ili nemoguće, da bude ubijen prvom prilikom.
Ali, prije nego to bude urađeno, premijer mora potpisati naredbu o smaknuću. Praksa je različita, zavisno od premijera. Neki potpisuju dokumente unaprijed. Drugi insistiraju da se prvo provjeri da li će potez izazvati ikakve političke poteškoće u tom trenutku.
U svakom slučaju, jedna od prvih obaveza svakog novog izraelskog premijera je da pročita listu za odstrjel i odluči da li će parafirati ili ne svako ime na listi.
* * *
Bilo je to 7. juna 1981. godine u 4 sata popodne, vedre sunčane nedjelje, kada je skupina od dvadeset borbenih aviona F-15 i F-16 američke proizvodnje poletjela iz Biršibe (a ne iz Elata, kako se obično može pročitati, jer je on blizu jordanskim radarima) na podli devedesetominutni, 1050 km dugi put preko neprijateljskih zemalja do Tuwaithe, neposredno izvan Bagdada, s ciljem da u zrak dignu iračko nuklearno postrojenje.
Pratio ih je avion koji je ličio na Aer Lingusov komercijalni avion (Irci iznajmljuju svoje avione arapskim zemljama tako da to ne bi bilo sumnjivo). U stvari, bio je to izraelski Boeing 707 za punjenje aviona gorivom u zraku. Borbeni avioni letjeli su gusto grupisani s boingom koji je letio odmah ispod njih tako da se na radaru činilo da se radi o samo jednom avionu, civilnom avionu na civilnoj ruti. Bombarderi su letjeli “tiho”, što znači da nisu odašiljali nikakve poruke ali su ih primali od aviona za elektronsko ratovanje i komunikacije koji je također ometao druge signale, uključujući neprijateljske radare.
Na otprilike pola puta, iznad iračke teritorije, boeing je gorivom napunio borbene avione. (Put nazad u Izrael bio je odveć dug da se izvede bez dopunjavanja gorivom a nisu mogli rizikovati da to rade poslije napada, s obzirom da su mogli biti gonjeni, pa su se zato odlučili za drsko punjenje direktno iznad Iraka). Nakon punjenja, boeing se izdvojio iz formacije. Pratila su ga dva lovca radi zaštite. Preletjeli su preko Sirije i sletjeli na Kipru, kao da se radi o regularnom komercijalnom letu. Dva borbena aviona ostala su uz boeing, samo dok nije napustio neprijateljski teritorij i onda su se vratila u svoju bazu u Biršibi.
U međuvremenu, ostali borbeni avioni nastavili su svoj let, naoružani Sidewinder raketama, oklopnim bombama i tonu teškim “laserski navođenim” bombama.
Zahvaljujući informacijama originalno dobivenim od Halima, Izraelci su tačno znali gdje da udare kako bi izazvali maksimalnu štetu. Ključ je bio – sravniti sa zemljom kupolu u srcu postrojenja. Izraelski špijun bio je na terenu sa signalnom stanicom i slao jake kratke signale u dogovorenim intervalima kako bi naveo avione na cilj.
Postoje u suštini dva načina pronalaska cilja. Prvo, da ga vidite svojim očima. Ali, da biste to mogli učiniti pri brzini većoj od 1500 km/sat vi morate dobro poznavati područje, posebno ako se radi o relativno malom cilju. Orijentirate se pomoću reljefa, ali morate znati teren, prepoznati određene orijentire na terenu. Izraelci, očito, nisu imali priliku da uvježbavaju svoje manevre iznad Bagdada. Oni su vježbali iznad svoje teritorije, ali, na modelu postrojenja, prije nego su krenuli u napad na stvarni cilj.
Drugi metod pronalaska cilja je da imate signalnu stanicu koja će vas voditi. Oni su imali jednu izvan postrojenja, ali da bi bili apsolutno sigurni, od Damiena Chassepieda, francuskog tehničara koga je vrbovao Mossad, zatražili su da u samu zgradu postavi aktovku sa odašiljačem signala. Iz nepoznatih razloga Chassepied se zadržao unutra i bio jedina ljudska žrtva tog izvanrednog napada.
U 6,30 popodne, u Iraku, avioni su se vinuli, sa prizemnog nivoa na kome su letjeli (da bi izbjegli radar) tako nisko da su mogli vidjeti seljake na obližnjim poljima, na visinu od nekih 700 metara, neposredno prije nego su stigli do cilja.
Tako brzo su se vinuli da su iznenadili odbrambene radare, dok je zalazeće sunce iza napadača zaslijepilo iračku protivzračnu odbranu. Bombarderi su se onda, jedan iza drugoga, tako brzo obrušili da su Iračani uspjeli ispaliti tek nekoliko bezopasnih rafala u zrak. Ali nijedna SAM raketa nije bila ispaljena, i nijedan irački avion nije bio poslan da goni napadače na povratku u Izrael. A oni su se vratili leteći na višoj visini i to direktno preko Jordana, ostavljajući snove Saddama Huseina o pretvaranju Iraka u nuklearnu silu u prašini.
Što se samog postrojenja tiče, ono je bilo potpuno razoreno. Ogromna kupola iznad zgrade sa reaktorom bila je potpuno uništena, a osnaženi zidovi zgrade bili su razvaljeni. Druge dvije glavne zgrade, obje od vitalnog značaja za projekat, bile su ozbiljno oštećene. Videosnimak koji su napravili izraelski piloti i koji je kasnije pokazan izraelskoj parlamentarnoj komisiji uhvatio je trenutak kada se jezgro reaktora raspada u paramparčad i pada u bazen za hlađenje.
Begin je originalno napad planirao za kraj aprila, na temelju sigurnosnih podataka koje je prikupio Mossad da će rad reaktora početi 1. jula. Napad je otkazao nakon što su novine objavile priče o tome kako se bivši ministar odbrane Ezer Weizman svojim prijateljima povjerio da Begin “priprema avanturističku predizbornu operaciju”.
Drugi planirani datum, 10. maj, samo sedam sedmica prije izraelskih izbora 30. juna, propušten je kada je lider Radničke partije Šimon Peres poslao Beginu “osobnu i top-tajnu bilješku” u kojoj ga je upozorio da bi trebalo da se ustegnu od napada, jer Mossadovi podaci nisu bili “realni”. Peres je predviđao da bi napad mogao izolirati Izrael kao “drvo u pustinji”.
* * *
Samo tri sata nakon što su poletjeli, borbeni avioni bezbjedno su se vratili u Izrael. Već dva sata premijer Menahim Begin čekao je vijesti u svojoj kući u Ulici Smolenskina, uz prisustvo cijele Vlade.
Malo prije 7 uveče, general Rafel Eitan, vrhovni komandant Izraelske armije, nazvao je Begina da mu kaže da je misija uspjela (ova posljednja faza je nazvana Operacija Babilon) i da su svi bili na sigurnom.
Prema izvještajima, Begin je na to na hebrejskom rekao “Neka je blagoslovljen Bog!”.
Momentalna reakcija Saddama Huseina nikad nije dospjela u javnost.