No, kada se ispostavilo da je veliki broj kopija već poslat prikazivačima, presuda nije obnavljana jer više nije imala smisla. Sama knjiga se smatra najvećim udarcem Mossadu od njegovoga postojanja do danas i dugo je bila bestseler u svijetu. Interesantno je da izraelski zvaničnici nikada nisu demantovali nijedan navod iz knjige. Priča koja slijedi samo je reprezentativna ilustracija onoga što se u knjizi može pročitati.
Štivo koje slijedi prolog je knjizi koju je 1990. godine objavio Victor Ostrovski, bivši, razočarani agent Mossada, inače ubjeđeni cionista koji je tu knjigu napisao, kako kaže, iz ljubavi prema Izraelu. Naime, on smatra da je Mossad izvan svake kontrole i da je najveći krivac što se cionistički san o jevrejskoj državi pretvorio u noćnu moru.
Ovih dana mnogo se govori o terorizmu, državnom i svakom drugom. Ugledni profesor MIT-a, Noam Chomski i drugi davno su primijetili da se jedna država perfektno uklapa u definiciju državnog terorizma Ujedinjenih nacija iako nikad nije bila kažnjena za svoje postupke. Ovdje donosimo samo jednu od priča o terorističkom djelovanju te zemlje, štićenice samoproglašenog predvodnika borbe protiv terorizma.
Knjigu je izraelska država pokušala zabraniti, čak je bila dobila i presudu u Kanadi i SAD o privremenoj obustavi njenog objavljivanja. No, kada se ispostavilo da je veliki broj kopija već poslat prikazivačima, presuda nije obnavljana jer više nije imala smisla. Sama knjiga se smatra najvećim udarcem Mossadu od njegovoga postojanja do danas i dugo je bila bestseler u svijetu. Interesantno je da izraelski zvaničnici nikada nisu demantovali nijedan navod iz knjige. Priča koja slijedi samo je reprezentativna ilustracija onoga što se u knjizi može pročitati.
Operacija Sfinga
Claire Hoy i Victor Ostrovski
Butrusu Ebenu Halimu bi se moglo oprostiti što je opazio tu ženu. Uostalom, bila je to zgodna plavuša u tijesnim farmericama i kratkoj bluzi koja je otkrivala taman dovoljno da pothrani želju svakog čovjeka za još.
Ona se pojavljivala na njegovoj autobuskoj stanici u Villejuifu u južnom predgrađu Pariza svaki dan posljednje sedmice. Kako su se samo dva autobusa zaustavljala na toj stanici – jedan lokalni i drugi RATP, za Pariz – i sa samo nekoliko stalnih putnika koji su stajali unaokolo, bilo ju je nemoguće ne opaziti. Iako to Halim nije znao, to je bila poenta.
Bio je august 1978. godine. Njena rutina, kao i njegova, činila se konstantnom. Ona je bila tamo kad je Halim stigao da uđe u svoj autobus. Nekoliko momenata kasnije, elegantno obučen čovjek svijetle kose i plavih očiju dojurio bi u crvenom ferariju BB512 dvosjedu, zaustavio bi se da pokupi plavušu i onda odjurio, nebo zna kuda.
Halim, Iračanin, čija žena Samira više nije mogla podnijeti ni njega ni njihov dosadni život u Parizu, provodio je većinu svog usamljenog putovanja misleći o toj ženi. Vremena je imao naodmet. Halim nije bio sklon tome da usput priča bilo s kim. Iračka obavještajna služba mu je naložila da koristi cirkularnu putanju do posla i da je često mijenja. Jedine konstante na tom putu bile su autobuska stanica blizu njegove kuće u Villejuifu i Gare Saint-Lazare, metro-stanica. Tamo je Halim sjedao u voz za Sarcelles, sjeverno od grada, gdje je radio na tajnom projektu koji je uključivao izradu nuklearnog reaktora za Irak.
Jednoga dana drugi autobus stigao je prije ferarija. Žena je prvo pogledala niz ulicu tražeći pogledom auto a onda uđe u autobus. Halimov autobus je kasnio zbog malog “incidenta” dva bloka niže kada je pežo stao ispred njega.
Nekoliko momenata kasnije ferari je stigao. Vozač je pogledom tražio djevojku unaokolo, a Halim, shvativši o čemu se radi, dovikne mu na francuskom da je otišla autobusom. Čovjek je izgledao zbunjeno i odgovorio na engleskom, na što mu je Halim ponovio priču na engleskom.
Zahvalan, čovjek je upitao Halima gdje ide. Halim mu je rekao do Medeleine stanice, nekoliko minuta pješke od Saint-Lazarea, i vozač – Ran S. – koga će Halim znati samo kao Engleza Jacka Donovana – kaza da i on ide tamo i ponudi mu da ga odbaci.
Zašto da ne, pomisli Halim, ulazeći u auto i namještajući se za putovanje.
Riba je progutala mamac. Po sreći, pokazalo se da je to bila zlatna riba za Mossad.
* * *
Operacija Sfinga završila je spektakularno 7. juna 1981. godine kada su izraelski vojni bombarderi američke proizvodnje razorili irački nuklearni kompleks Tamuz 17 (ili Osirak) u Tuwaithi, odmah izvan Bagdada, u drskom napadu na neprijateljskoj teritoriji. Ali, to se desilo tek nakon što su međunarodne intrige, diplomatija, sabotaže i atentati koje je orkestrirao Mossad godinama uspijevali da odgode gradnju postrojenja, iako ga nisu uspjeli zaustaviti.
Izraelski interes i briga za projekat bili su veliki od trenutka kada je Francuska potpisala ugovor 
da Iraku, svome tadašnjem 2. snabdjevaču naftom, proda nuklearni istraživački centar u jeku energetske krize iz 1973. godine. Kriza je povećala interes za nuklearnu energiju kao alternativni izvor energije i zemlje koje su proizvodile sisteme drastično su povećavale svoju međunarodnu trgovinu nuklearnom tehnologijom. U to vrijeme, Francuska je Iraku htjela prodati 700 megavata snažan komercijalni nuklearni reaktor.
Irak je uvijek insistirao da je istraživački centar bio namijenjen za miroljubive ciljeve, uglavnom da osigura energiju za Bagdad. Izrael je, s puno razloga, strahovao da će taj centar biti korišten za proizvodnju nuklearnih bombi za upotrebu protiv njega.
Francuzi su pristali da prodaju 93-procentni obogaćeni uranijum za dva reaktora iz svoga vojnog postrojenja za obogaćivanje uranijuma u Peirrelatteu. Francuska je pristala Iraku prodati četiri punjenja goriva: ukupno 68 kilograma obogaćenog uranijuma, dovoljno za proizvodnju četiri nuklearne bombe. Tada je američki predsjednik Jimmi Carter suprotstavljanje širenju nuklearnog oružja učinio okosnicom svoje vanjske politike i američki diplomati su aktivno lobirali Francuze i Iračane da promijene svoje planove.
Čak su i Francuzi postali sumnjičavi prema iračkim namjerama, kada je Irak glatko odbio njihovu ponudu da obogaćeni uranijum zamijene drugim, manje moćnim gorivom zvanim “carmel”, zamjenom koja može proizvesti nuklearnu energiju ali ne i nuklearnu bombu.
Irak je bio neumoljiv. Dogovor je dogovor. U julu 1980. na press-konferenciji u Bagdadu, irački diktator Saddam Husejn odbacio je izraelsku zabrinutost kao neosnovanu, rekavši da su par godina ranije cionistički krugovi u Evropi ismijavali Arape koji su, kako su govorili, neciviliziran i nazadan narod, dobri samo za jahanje kamila u pustinji. Vidite kako danas ti krugovi, i ne trepnuvši, govore kako je Irak na pragu proizvodnje atomske bombe.
Činjenica da je Irak brzo hitao ka tom trenutku kasnih sedamdesetih godina potakla je AMAN, izraelsku vojnu obavještajnu službu, da pošalje dopis (pod šifrom “crno” za tajnu najvišeg stepena) Tsvyu Yamiru, viskom, proćelavom, bivšem generalu i tadašnjem šefu Mossada. AMAN je tražio preciznije informacije iznutra o stepenu razvoja iračkog projekta, pa je David Biran, šef Tsomata, Mossadovog odjela za regrutaciju, bio pozvan da vidi Zamira. Biran, Mossadov karijerista zaobljenog lica i poznati kicoš, potom se sastao sa svojim podređenim i naredio im da nađu direktnu iračku vezu u proizvodnom pogonu u Sarcellesu u Francuskoj.
Detaljno dvodnevno pretraživanje dosjea nije donijelo nikakve rezultate pa je Biran nazvao šefa pariške stanice, Davida Arbela, bjelokosog poliglotu i Mossadovog karijeristu, dajući mu potrebne detalje za zadatak. Kao i sve stanice i ta u Parizu, bila je smještena u dobro zaštićenom podzemlju Izraelske ambasade. Arbel, kao šef stanice, bio je nadređen čak i ambasadoru. Mossadovi oficiri kontroliraju svu poštu koja dolazi ili ide iz ambasade. Oni su također zaduženi za održavanje sigurnih soba (safe houses), poznatih kao “operativni apartmani”. Sama londonska stanica, naprimjer, posjeduje više od 100 stanova i iznajmljuje još pedeset.
Pariz također ima i svoj dio sayanima, jevrejskih volontera iz svih grana života. Jedan od njih, s pseudonimom Jacques Marcel, radio je u personalu u Sarcelles nuklearnom pogonu. Da projekat nije bio tako urgentan, od njega se ne bi tražilo da iznese stvarni dokument. U normalnim okolnostima, on bi informacije prenio verbalno, ili ih čak kopirao na papir. Uzimanje dokumenta uključivalo je rizik da ga uhvate i sayana je dovodilo u opasnost. Ali u ovom slučaju oni su odlučili da im treba originalni dokument, prije svega zato što se arapska imena lahko zamijene (oni koriste različita imena u različitim situacijama). Da bi, dakle, bili sigurni, od Marcela je zatraženo da iznese listu svih Iračana koji su tamo radili.
S obzirom da je svakako trebao doći u Pariz na sastanak naredne sedmice, Marcelu je kazano da listu osoblja stavi u gepek svoga auta skupa sa drugim papirima koje je legitimno donosio na sastanak. Noć ranije, Mossadov katsa (oficir za vezu) ga je sreo, uzeo duplikat ključa od gepeka i dao mu instrukcije. Marcel je trebao napraviti jedan krug sporednom ulicom u blizini Ecole Millitaries u zakazano vrijeme. Tamo će vidjeti crvenog pežoa sa određenom naljepnicom na zadnjem staklu. Auto će biti iznajmljeno i ostavljeno cijelu noć ispred kafea kako bi se osiguralo mjesto za parkiranje, vječiti problem u Parizu. Marcelu je rečeno da napravi krug oko zgrade i kada se vrati, pežo će izaći s parkinga i osloboditi mu mjesto. Tada će, rečeno mu je, jednostavno otići na svoj sastanak ostavljajući listu osoblja u gepeku.
S obzirom da su uposleni u osjetljivim industrijama podložni nenajavljenim sigurnosnim provjerama, Mossad je pratio Marcela na putu do mjesta sastanka a da to on nije ni znao. Nakon što su posigurno ustanovili da ga niko ne prati, dva Mossadova čovjeka uzela su dosje iz gepeka i ušla u kafe. Dok je jedan čovjek naručivao piće, drugi je otišao u toalet. Tamo je izvadio kameru sa četiri aluminijske nožice na preklapanje koja se zvala “clamper”. Ova spravica štedi vrijeme utoliko što je već u fokusu i što koristi rolnu koju je proizveo Mossadov odjel za fotografiju na koju staje 500 snimaka…. Nakon što je fotografisao tri stranice čovjek je dosje ostavio u Marcelov gepek i otišao.
Imena su odmah poslana kompjuterom u Tel Aviv, koristeći standardni Mossadov dupli sistem kodiranja. Svaki fonetski glas ima broj. Ako je ime Abdul, naprimjer, onda “ab” može biti označeno sa brojem 7 i “dul” 21. Da bi dodatno zakomplicirali stvar, svaki broj ima regularni kod – slovo ili drugi broj – i to “sleeve” kodiranje mijenja se svake sedmice. Čak i tad, svaka poruka govori samo dio priče tako što je jedna sadržavala kod koda za “ab” dok bi druga sadržala kod koda za “dul”. Čak i ako bi ova poruka bila presretnuta, ona ne bi značila ništa za osobu koja bi je pokušala dekodirati. Na taj način, cijela lista osoblja je bila poslana u sjedište u dvije odvojene kompjuterske poruke.
Čim su imena i pozicije bile dekodirane u Tel Avivu, bile su poslane Mossadovom istraživačkom centru i AMAN-u, ali, s obzirom da su Iračani zaposleni u Sarcellesu bili znanstvenici, koji ranije nisu smatrani opasnim, Mossad je imao malo pohranjenih podataka o njima. Odgovor je stigao od Tsomatovog šefa da se “gađa najlakša meta”, što je značilo da se nađe najlakši cilj. I to brzo. Tako su se odlučili za Butrusa Ebena Halima. Pokazalo se da je to bio dobra potez, iako je tada izabran jer je bio jedini irački znanstvenik koji je dao kućnu adresu. To je značilo da su drugi bili ili oprezniji i sigurnosno svjesniji ili su živjeli u vojnim stanovima blizu postrojenja. Halim je bio i oženjen (samo pola Iračana na projektu je bilo), ali nije imao djece. Za četrdesetdvogodišnjeg Iračanina ne imati djece nije bilo uobičajeno. Nije to bio znak normalnog, sretnog braka.
Sada kada su imali svoj cilj, slijedeći problem je bio kako ga “regrutirati”, posebno zato što je instrukcija iz Tel Aviva glasila da u toj operaciji ne smije biti greške.
Dva tima bila su pozvana da obave posao.
Prvi, yarid, tim zadužen za evropsku sigurnost, trebao je ustanoviti Halimov raspored i raspored njegove žene Samire, provjeriti da li je pod francuskom ili iračkom prismotrom i osigurati apartman u blizini preko sayana koji se bavi trgovinom nekretninama.
Drugi, neviot, je bio tim koji je trebao obaviti sve neophodne upade i provale i instalirati prislušne aparate…
Yarid, tim sigurnosnog odjela sastojao se od tri tima od po sedam do devet ljudi, sa dva tima u inostranstvu i jednim u Izraelu. …
Neviot odjel sastojao se također od tri tima eksperata obučenih za prikupljanje informacija iz objekata, što znači – za upade ili fotografiranje stvari kao što su dokumenti, ulazak i izlazak iz soba i zgrada radi postavljanja prislušne opreme bez ostavljanja tragova ili susretanja sa bilo kim… Ti timovi imaju master ključeve za većinu glavnih hotela u Evropi i stalno izmišljaju nove metode otvaranja vrata opremljenih bravama koje se otvaraju karticom, kodiranim ključevima i na razne druge načine. Neki hoteli, naprimjer, imaju čak i brave koje se otključavaju otiscima prstiju.
Jednom kada su prislušni aparati ili “bube” postavljeni i operativni u Halimovom stanu, uposleni u Shiclutu (Odjel za prisluškivanje) počet će slušati i bilježiti razgovor. Traka se odmah šalje u sjedište u Tel Avivu, gdje se određuje o kom dijalektu je riječ nakon čega bi marats, ili slušači, koji najbolje razumiju taj dijalekt, bili poslani iz Izraela što je najbrže moguće da nastave elektronski nadzor i direktno prevode za parišku stanicu.
U tom trenutku sve što su imali bili su – ime i adresa. Nisu imali čak ni sliku Iračanina i zasigurno nisu mogli garantirati da će on biti koristan. Yaridov tim počeo je nadgledanjem zgrade u kojoj je stanovao sa ulice i špijuniranjem iz obližnjeg apartmana samo da vide kako Halim i njegova žena izgledaju.
Prvi stvarni kontakt ostvaren je dva dana kasnije, kada je atraktivna, kratko ošišana žena, predstavljajući se kao Žaklina (Jacqueline), pokucala na Halimova vrata. Bila je to Dina, yaridov radnik, čiji je zadatak bio da jednostavno dobro vidi ženu i opiše je timu kako bi ozbiljno praćenje moglo početi. Dinin izgovor/paravan je bila prodaja parfema, koje je dobivala u velikim količinama. S aktovkom i narudžbenicama, Dina je krenula od vrata do vrata nudeći svoje mirise svim stanovima trospratnice kako ne bi izazvala nikakve sumnje. Potrudila se da u Halimov stan stigne prije nego se on vrati s posla.
Samira je bila oduševljena ponuđenim parfemima, kao i većina žena u zgradi. Nikakvo čudo, s obzirom da su cijene bile mnogo niže nego u maloprodaji. Od kupaca je traženo da pola plate unaprijed a pola po dostavi, uz obećanje da će dobiti “besplatan poklon” kada narudžba bude isporučena.
Još bolje, Samira je Žaklinu pozvala unutra i otvorila joj svoje srce o tome kako je nesretna, kako njen muž nema ambicija, kako ona dolazi iz bogate porodice i kako je umorna od trošenja vlastitog novca za život i kako za dvije nedjelje putuje u Irak jer njena mama ide na ozbiljnu operaciju. Zgoditak! To će njenoga muža ostaviti samoga i još ranjivijeg.
Žaklina, predstavljajući se kao studentica iz dobre familije sa juga Francuske koja prodaje parfeme da bi zaradila dodatni džeparac, bila je puna razumijevanja za Samirinu patnju. Iako je njen inicijalni zadatak bio samo da opiše ženu, ovaj uspjeh je bio nesporan. Prilikom praćenja, svaki i najmanji detalj se prenosi nakon svake faze u sigurnu kuću, gdje tim vari informacije i planira slijedeći korak. To obično znači sate ispitivanja, provjere svakog detalja iznova tako da temperamenti prorade dok različiti ljudi diskutuju o važnosti određenog poteza ili fraze. Članovi tima puše, paleći jednu o drugu, ispijaju kahvu jednu za drugom i atmosfera u sigurnoj kući biva sve napetija kako sati prolaze.
Tako je odlučeno da se, kada je Dina (Žaklina) već našla zajedničku riječ sa Samirom, taj sretni obrat događaja može iskoristiti da se ubrzaju stvari. Njen slijedeći zadatak je bio da ženu izvede iz stana dva puta – prvi puta da tim može odrediti koje je najbolje mjesto za instaliranje prislušnih uređaja i drugi put da ih instalira. To je značilo, ući unutra, napraviti fotografije, premjeriti stan, … i sve drugo što je trebalo da se garantira da se napravi istovjetni raspored stvari, ali sa ugrđenom bubom. Kao i u svemu što Mossad radi, kriterij je da se na minimum smanji rizik.
Tokom prve posjete, Samira se požalila na svoje probleme sa pronalaskom dobrog frizera da učini nešto u vezi s bojom njene kose. Kada se Žaklina vratila dva dana kasnije sa robom (ovaj put tik prije nego se Halim trebao vratiti kući, kako bi mogla vidjeti kako izgleda) Samiri je ispričala o svom osobnom modnom frizeru na lijevoj obali.
Pričala sam Andreu za tebe, i rekao je da bi volio poraditi na tvojoj kosi, rekla je Žaklina. Trebat će nekoliko posjeta. On je tako detaljan. Ja bih stvarno voljela povesti te do njega.
Samira je prihvatila tu šansu. Ona i njen muž nisu imali pravih prijatelja u blizini, jako malo društvenog života, pa je prilika za nekoliko popodneva u gradu, daleko od beskrajne dosade njenoga stana, bila dobro došla.
Kao Samirin specijalni poklon za kupovinu parfema, Žaklina je donijela neobičan privjesak za ključeve, sa malom zakačkom za svaki ključ. Evo, reče ona daj mi ključeve od stana da ti pokažem kako ovo radi.
Ono što Samira nije vidjela kada joj je dala ključ jeste da ga je Žaklina vješto stavila u malu kutiju koju je nosila oko zgloba, opšivenu da izgleda kao samo još jedan poklon ali ispunjen plastelinom presvučenim prahom da se ne bi lijepio za ključ. Kada je ključ stavljen unutra i kutijica zatvorena, ključ je ostavio perfektan otisak u plastelinu na osnovu koga je bilo moguće napraviti duplikat.
Nevoit je mogao upasti u stan i bez ključa, ali zašto riskirati da budete otkriveni kada možete osigurati da uđete na prednja vrata kao da tu stanujete? Jednom kada su ušli, obavezno bi zaključali vrata i osigurali ih iznutra. Tako, ako bi neko i uspio proći neopažen vanjskom nadzoru i pokušao otključati vrata, pomislio bi da se brava pokvarila i otišao bi po pomoć, dajući vremena onima unutra da se izvuku neopaženi.
Kada je Halim bio identificiran, yarid je pokrenuo “nepomično praćenje”, metod kojim se određuje raspored osobe izbjegavajući pri tom svaku šansu da budete otkriveni. To znači praćenje po fazama, ne da mu se zakačite za rep već tako što postavite čovjeka u blizini da gleda kuda se kreće. Nakon nekoliko dana takvog praćenja, drugi čovjek, u susjednom stanu, bi ga nadgledao i tako dalje. U Halimovom slučaju to je bilo vrlo lahko jer je išao na istu autobusku stanicu svaki puta.
Putem prislušnih uređaja tim je saznao kada tačno Samira leti za Irak. Čuli su i Halima kako joj govori da treba ići u iračku ambasadu radi sigurnosne provjere, upozoravajući Mossad da bude još oprezniji. Ali još nisu bili sigurni kako da ga regrutiraju, a s obzirom na vrhunski prioritet slučaja, nisu imali mnogo vremena da odrede da li će Halim sarađivati ili ne.
Upotreba otera, Arapa plaćenog da kontaktira druge Arape, bila je isključena kao veoma rizična u ovom slučaju. Ovo je bio lov s jednim metkom i nisu se željeli s tim poigravati. Ranije nade da će Dina kao Žaklina uspjeti doći do Halima preko njegove žene ubrzo su bile potopljene. Nakon drugog odlaska kod frizera, Samira više nije htjela imati bilo šta sa Žaklinom. Vidjela sam kako gledaš na onu djevojku, Samira je kazala Halimu tokom jedne od njihovih svađa. Nemoj da ti išta pada na pamet samo zato što ja nisam tu. Znam te ja dobro.
Tako su došli na ideju sa djevojkom na autobuskoj stanici, sa katsom Ranom S. kao bogatim Englezom, Džekom Donovanom. Iznajmljenom ferariju i Donovanovim drugim izmišljenim zamkama su ostavili da ostalo urade same.
* * *
Pri prvoj vožnji u ferariju, Halim nije otkrio ništa o svom poslu tvrdeći da je student i – pomalo star, pomislio je Ran za sebe. Spomenuo je da njegova žena putuje i da voli dobro pojesti, ali da ne pije jer je musliman.
Donovan, ostavljajući svoje zanimanje nepreciziranim kako bi omogućio najveću moguću fleksibilnost, rekao je da se bavi međunarodnom trgovinom i sugerirao da bi Halim možda volio jednoga dana posjetiti njegovu vilu u unutrašnjosti ili mu se pridružiti na večeri dok mu je žena odsutna. Halim ništa nije obećao u tom trenutku.
Slijedećeg jutra plavuša se ponovo pojavila i Donovan ju je pokupio. Dan poslije, Donovan se pojavio, ali djevojka nije, i ponovo je ponudio Halimu da ga poveze u grad, sugerirajući da ovaj put prvo svrate na kahvu u obližnji kafe. Što se tiče lijepe pratilje, Donovan je objasnio: Oh, to je samo lahka djevojka koju sam slučajno upoznao. Pomalo žalosno – bila je dobra, ako znaš na šta mislim. Ali toga nikad ne nedostaje, stari dječko.
Halim Samiri nije spominjao svoga novoga prijatelja. To je bilo nešto što je htio čuvati za sebe.
Nakon što je Samira odletjela za Irak, Donovan, koji je regularno kupio Halima i postao jako prijatan, rekao je da mora ići u Holandiju radi posla na nekih deset dana. Halimu je dao svoju vizit-kartu – lažnu, svakako, ali ipak tačan broj na poslu, zajedno sa potpisom i imenom sekretarice ako bi Halim nazvao ili navratio, na impresivnoj adresi u obnovljenoj zgradi pri vrhu Champs Elysees.
Cijelo to vrijeme, Ran (Donovan) je stanovao u sigurnoj kući gdje je, nakon svakog susreta sa Halimom, sretao šefa stanice ili njegovog zamjenika da planiraju slijedeći potez, pisao izvještaje, čitao transkripte sa buba, i proučavao svaki mogući scenario.
Ran bi prvo napravio krug da bude siguran da nije praćen. U sigurnoj kući, zamijenio bi dokumenta, ostavljajući svoj britanski pasoš tamo. Od dva izvještaja koje je svaki put pisao, prvi je bio informativni izvještaj koji je sadržavao detalje onoga što je kazano na susretu.
Drugi izvještaj, operativni izvještaj, bi sadržavao odgovore na pet “Ws”: who, what, when, where and why (ko, šta, kad, gdje i zašto). On je sadržavao sve što se desilo tokom susreta. Ovaj drugi izvještaj bi bio stavljen u drugu omotnicu i predat bodelu, ili kuriru, koji prenosi poruke između sigurne kuće i ambasade.
Operativni i informativni izvještaji se u Izrael šalju odvojeno, ili putem kompjutera ili diplomatskom poštom. Operativni izvještaj je raščlanjen na dijelove kako bi se izbjeglo otkrivanje. Prvi dio može sadržavati Sreo sam se sa faktorom (vidi odvojeno), dok bi drugi izvještaj sadržao lokaciju, i tako dalje. Svaka osoba ima dva kodirana imena, iako ne znaju svoja vlastita kodirana imena: jedan informativni kod i drugi operativni.
Mossadova najveća briga su uvijek komunikacije. S obzirom da znaju šta mogu uraditi, znaju da to mogu i drugi učiniti.
* * *
Kako je Samira otputovala, Halim je prekinuo sa svakom rutinom, zaustavljajući se u gradu nakon posla da jede u restoranu ili da pogleda film. Jednoga dana nazvao je Donovana i ostavio poruku. Tri dana kasnije, Donovan je uzvratio poziv. Halim je želio izaći pa ga je Donovan izveo u skupi kabare na večeru i šou. Insistirao je da sve sam plati.
Halim je sada pio, i tokom duge noći, Donovan je skicirao posao na kome je radio, da proda stare kontejnere u afričke zemlje gdje će biti korištene kao kućice.
“Oni su očajni u nekim od tih zemalja. Samo isijeku prozore i vrata u tim kontejnerima i žive u njima, rekao je Donovan. Našao sam čitavu liniju starih kontejnera u Tulonu koje mogu kupiti budzašto. Idem tamo preko vikenda. Zašto mi se ne bi pridružio?
Možda ti se i pridružim, uzvrati Halim. Ja se uopće ne razumijem u biznis.
Nonsens. Dalek je put tamo i nazad i volio bih imati društvo. Tamo ćemo prenoćiti i vratiti se u nedjelju. Uostalom, šta još imaš uraditi preko vikenda?
Plan umalo nije propao kada se lokalni sayan prehladio u posljednjem trenutku. Umjesto njega je uskočio katsa kao “biznismen” koji prodaje kontejnere Donovanu.
Dok su se dvojica nagađala oko cijene, Halim je primijetio da je jedan kontejner, koji je bio na dizalici, zahrđao na dnu (oni su sve učinili – i nadali su se da će Halim primijetiti). Pozvao je Donovana ustranu da mu kaže, omogućujući svome prijetelju da snizi cijenu količini za 1200 kontejnera.
Te noći za večerom, Donovan je Halimu dao 1000 dolara u kešu. “Hajde, uzmi to,” kazao je. Sačuvao si mi mnogo više vidjevši onu hrđu. To neće ništa značiti u Africi, ali onaj kreten koji ih prodaje to ne zna.
Prvi put Halim je počeo shvatati da, uz dobar provod, njegovo novo prijateljstvo može biti profitabilno. Za Mossad, koji zna da novac, seks, i neka vrsta prsihološke motivacije – pojedinačno ili u kombinaciji – može kupiti gotovo sve, njihov čovjek je sada bio stvarno upecan. Bilo je vrijeme za pravi posao, ili tachless sa Halimom.
Sada kada je znao da Halim ima puno pouzdanje u njegovu priču, Donovan je pozvao Iračanina u svoj luksuzni hotelski apartman u Sofitel-Bourbon u 32 rue Saint-Dominique. Pozvao je i mladu prostitutku, Marie-Claude Magal. Nakon što je naručio večeru, Donovan je svome gostu rekao da mora izaći radi hitnog posla, ostavljajući lažnu telex-poruku iza sebe na stolu za Halima da pročita kao potvrdu.
Čuj, žao mi je zbog ovoga, rekao je. Ti se opusti i uživaj, a mi se vidimo.
Halim i prostitutka su se opustili i uživali. Sve je snimljeno, ne nužno zbog ucjene, već prosto da se vidi šta se dešavalo, šta će Halim reći i uraditi. Izraelski psihijatar je već išao preko svakog detalja izvještaja o Halimu ne bi li pronašao ključ za najefikasniji pristup čovjeku. Izraelski nuklearni fizičar je, također, bio na čekanju, ustrebaju li njegove usluge. Ubrzo i hoće…
Novi Horizonti