Ko je Mahmud Abbas, novoizabrani palestinski premijer?
U svom životu se ni trenutak nije libio služiti Izraelu… Čučao je u vrhu palestinskog vodstva, neprimjetan među njegovim članovima, čekao je najbolju priliku u kojoj bi najlakše zadao munjevit udarac u korist cionističke tvorevine a na štetu nacionalnog palestinskog pitanja..
Nikada nije izrekao niti jednu objektivnu riječ u korist intifade, koju vode njegovi sugrađani, niti u korist legalnih mudžahidskih akcija koje se izvode radi oslobođenja njihove domovine… Naprotiv, on je upućivao riječi obeshrabrenja, osude i očajavanja, uporedo sa riječima pohvale i divljenja najprezrenijem stvorenju Šaronu.
Ponekad bi se izgubio iz javnosti, ali kada bi se ponovo pojavio stavljali bismo ruke na naša srca iz straha od onoga što će se preko njega desiti palestinskom pitanju.
Mi to ne govorimo zbog toga što imamo nešto protiv Mahmuda Abbasa, novog premijera Palestinske uprave, čiji izbor je uveliko pozdravljen od cionističkih i zapadnjačkih institucije i vlasti, nego zbog toga što je to njegova istinska biografija i prošlost.
Ako prelistamo njegovu biografiju, vidjet ćemo da je ona više cionistička nego palestinska, arapska ili islamska, vidjet ćemo da je više bio uz zločinca Šarona nego uz intifadu i odbrambene mudžahidske akcije.
Behaija, cionistički sluga
Palestinski ljevičarski književnik Abdul-Kadir Jasin o njemu je rekao: On je behaija, Abbas Mirza…iranskog porijekla. Napustio je Iran kada je iranska vlada počela terorisati behaije. (Egipatski sedmičnjak «El-Usbu’», 13. 01.2000.god.)
Iz Irana je stigao u Palestinu noseći sa sobom behaijsku doktrinu i tako na svojim plećima ponio grijeh onih koji su prvi donijeli to neispravno vjerovanje u blagoslovljenu zemlju Palestinu… Tamo u Haifi nalazi se njihov hram koji uživa potpunu zaštitu i sve povlastice cionističke tvorevine Izraela.
Behaizam je brat cionizma a dvojnik masonizma. Sve te ideologije proističu iz jednog izvora, iz nevjerstva, borbe protiv islama a služenja Židovima. Imaju i isti cilj, tj. ulijevaju se u jedno ušće iz kog se širi neispravno vjerovanje i promovira zabluda.
Korijeni behaizma
Babije ili behaije su pokret koji je nastao 1844. god. iz jednog pravca u Iranu koji se naziva šejhije. Nastao je pod pokroviteljstvom ruskog kolonijalizma i svjetskog židovstva. Imao je za cilj okaljati islamsko vjerovanje, poljuljati jedinstvo muslimana i odvratiti ih od njihovih temeljnih pitanja.
Osnovao ga je Mirza Ali Muhammed Širazi (1266-1235. po Hidžri, tj. 1819-1850. god.) Osuđen je na smrt i ta presuda je izvršena 1266. po Hidžri, nakon što se njegov mezheb raširio i nakon što je Mirza počeo prizivati potpunu inkarnaciju Božjeg bića u njegovo.
Njegov učenik Abbas Efendi poznat je po nadimku Abdul-Behai. Posjetio je Švicarsku i prisustvovao mnogim cionističkim kongresima, među njima i kongresu Bali, održan 1911. god. Među Arapima je nastojao osnovati petu kolonu kako bi osnažio cionističke bande. S velikim počastima dočekao je i engleskog generala Elenbija, kada je ovaj posjetio okupiranu Palestinu. Britanija mu je dodijelila titulu «sir» kao i druga visoka odlikovanja.
Neka behaijska vjerovanja
Behaije, čiji je sljedbenik novi premijer palestinske uprave Mahmud Abbas Mirza (Ebu Mazin), pozivaju uništenju Islama i zanemarivanju šerijata. Ne vjeruju u proživljenje, u polaganje računa na Sudnjem danu, u Džennet i Džehennem. Smatraju pokrivanje žene zabranjenim činom (haramom). Dozvoljavaju privremeni brak («mut’u») i zagovaraju zajedništvo (komunizam) žena i imetka. Negiraju da je Muhammed, s.a.w.s, posljednji poslanik. Ne priznaju hadž u Meki i zamjenjuju ga hadžom u palestinskom gradu Akki, gdje je ukopan Behaullah.
Namaz im se sastoji od devet rekata koje klanjaju na tri puta. Abdeste sa ružinom vodom i nemaju zajedničkog klanjanja. Zabranjuju džihad i podizanje oružja protiv neprijatelja.
Behaije su podržale židovske nastambe u Palestini kao i njihovu okupaciju te zemlje. Studije koje su elaborirane na njihovom proširenom kongresu održanom u okupiranom Jerusalemu 1968. god., otkrivaju čvrstu vezu cionizma i behaizma. Na završenoj sesiji tog kongresa izdat je proglas u kom stoji da se dva pokreta, masonizam i behaizam, međusobno upotpunjuju i da su im stavovi identični u mnogim pitanjima.(El-Mudžteme’a, broj: 1434, str. 31.)
Pa, ako je vjerovanje tog čovjeka toliko degenerisano, iskrivljeno i toliko neprijateljski nastrojeno prema islamu, šta se, onda, nakon toga, može očekivati od njega?! Ako njegovo vjerovanje počiva na služenju cionizmu i njegovom projektu u Palestini i tom dijelu svijeta, da li se onda od njega može očekivati da dođe s vladom koja će osloboditi Palestinu ili koja će boriti da povrati oteta prava palestinskom narodu?!
Inženjer Osla
Zvijezda tog čovjeka je zasjala na svjetskoj političkoj sceni na dan kada je nazvan «inženjerom» Oslovskog dogovora koji su potpisali Jaser Arefat i Jicak Rabin. Po njemu je PLO priznao cionističku tvorevinu Izrael i prepustio joj osamdeset posto mubarek palestinske zemlje u zamjenu za ograničenu palestinsku upravu koju je trebalo uspostaviti nad mnogobrojnim palestinskim invalidima i bogaljima na Zapadnoj obali i Gazi, a koju je, nakon što je uspostavljena, Šaron ubrzo dokrajčio.
Potom je spomenuti behaija dugo bio uklonjen s političke pozornice. U medijima je rijetko spominjan. Zatim se zapaženo vraća na političku i medijsku scenu, uveliko pozdravljen od cionističko-zapadnjačkih političkih i medijskih krugova, predstavljen kao spasilac koji je došao u najkritičnijem momentu da izbavi palestinsko pitanje od uništenja koje se nadvilo nad njim i da se ukrca u zadnji voz «mira» prije nego što bespovratno napusti stanicu.
Istina je, pak, na drugoj strani. Taj čovjek je došao, po cionističkim mapama i maštama, odigrati zadnji čin komedije pregovora i odglumiti posljednju pozorišnu scenu predaje Palestine Židovima… Ako je on u Oslu u tajnim razgovorima sa cionistima uspio ubjediti palestinski pregovarački tim na čelu sa Arafatom da se odrekne osamdeset posto Palestine, sada će da pregovara sa svojim simpatizerima i prijateljima Židovima oko preostalih dvadeset posto palestinske teritorije. A možda da im prepusti još osamdeset posto od ovih dvadeset posto tako da naše porodice koje sad žive u Palestini, nakon tih pregovora, neće imati teritorije na kojoj će boraviti niti kuće u kojoj će živjeti. Osim toga, još pet miliona Palestinaca koji žive raštrkani po svijetu izgubit će nadu, ne dao Bog, u povratak na svoja ognjišta za vrijeme vladavine nove behaijske vlasti Mahmuda Abbasa Mirze.
Glavni zadatak
Glavna zadaća koju cionisti s nestrpljenjem očekuju od Mahmuda Abbasa je da iskorijeni džihadske i odbrambene pokrete koji su duboku pustili korijenje u palestinskoj zemlji i među palestinskim narodom. To znači da će pokrenuti cionističko-američku ratnu mašineriju protiv dva pokreta: Hammasa i Islamskog džihada, kao i protiv svih ostalih obrambenih palestinskih pokreta koje podržava većina palestinskog naroda… Ebu Mazin će pokušati da upotpuni Šaronovu misiju zbog koje su s neuspjehom ratovale sve prethodne vlade cionističke tvorevine Izrael… Mahmud Mirza neće se nimalo dvoumiti da potpali građanski rat. Njegova doktrina ga podstiče da uništi džihad i da ustane protiv svojih naoružani sunarodnjaka koji brane svoja prava i bore se za oslobođenje svoje domovine. Biografija tog čovjeka i njegova odanost behaijskoj doktrini, koja zabranjuje oružanu borbu i džihad protiv cionista, to potvrđuju.
Nikada Ebu Mazina nismo čuli da se i jednom riječju pohvalno izrazio o palestinskoj intifadi ili o džihadskim akcijama koje vode njegovi sunarodnjaci. To se jednako odnosi i na prvu i na drugu intifadu.
Međutim, suprotno od toga se dešava. Taj čovjek, s grupom defetista okupljenih oko njega, igra ulogu koju je igrao u prvoj islamskoj državi vođa munafika Abdullah b. ebu b. Selul. Živio je među muslimanima u Medini. Na prvi pogled bio jedan od njih, ali je u biti bio židovski petokolonaš koji je s njima održavao prisne odnose i sklapao saveze s ciljem rušenja novonastale države.
Evo, Ebu Mazin i njegova elita to isto rade. Napada intifadu nazivajući je rušenjem. Osuđuje mudžahidske akcije i smatra ih najvećom štetom za palestinsko pitanje. Demorališe narod ističući besmislenost oružane borbe protiv neprijatelja.
Dok se, u isto vrijeme, ne ustručava i ne srami Šaronu prilijepiti sva plemenita svojstva i nazvati ga hrabrim čovjekom.
U izjavi koji je 31.3.2000. god. dao za novine Eš-Šerkul evsat, veli: «Ratna opcija kod Palestinaca više ne dolazi u obzir. Jedina solucija su pregovori.»
Potom je napao neistomišljenike, nazivajući ih nihilistima koji ne vjeruju u mirovno rješenje, niti u međunarodno pravo, niti u sastanke na vrhu, niti u bilo šta. Njihov glavni cilj, kako on tvrdi, je samo rušenje. Takvi, po njegovom mišljenju, ne predstavljaju palestinski narod.
Povodom obilježavanja dvogodišnjice intifade Aksa, Mahmud Abbas u svojstvu sekretara Izvršnog odbora Palestinske oslobodilačke organizacije, održao je predavanje u Gazi u ime svih narodnih odbora. Tu je sasuo sav svoj gnjev na palestinsku intifadu i krv šehida, tražeći da se mudžahidi okane nasilja i oružja sukladno cionističkim zahtjevima, počevši od prestanka bacanja kamenica pa sve do prestanka izvođenja mudžahidskih akcija. Ebu Mazin, kako se razumije iz njegova spomenutog predavanja, onima koji vode intifadu dozvoljava samo da stanu na ulice i uzvikuju parole, čekaju skupljenih ruku i bez ikakvog otpora – bacanja kamenica ili bilo čega drugog, cionističku ratnu mašineriju da ih pogazi i pokosi, jer ako bi pružili bilo kakav otpor smatrali bi se rušiteljima koji uznemiruju i napadaju «ubice».
Taj čovjek otišao je još dalje od tog poniženja i pristrasnosti. Za Šarona je rekao «da je najpopularniji izraelski vođa poslije Hercela». Također je rekao: «Izrael je država koja je uspostavljena da pobijedi.»
Da li ste ikada vidjeli čovjeka da za svog okupatora govori tako?! Da li ste ikada u povijesti našli ijednog čovjeka da unaprijed predviđa svom narodu i ummetu neminovni poraz, a garantuje, u isto vrijeme, sigurnu pobjedu svom neprijatelju?!
Logično je onda postaviti pitanja: Za koga taj čovjek govori? U ime koga? I u čiju korist?
Prije nekoliko mjeseci novinske agencije prenijele su njegovu izjavu da je palestinsko vodstvo odlučilo da za godinu dana ukloni sa intifade vojna obilježja. (Es-Sijase, 22.2.2003. god.)
Prije konačnog formiranja svoje vlade Ebu Mazin osnovao je poseban novi sigurnosni aparat za koji su jevrejske novine Bediot ahranot citirajući Rojter rekle da će zadaća tog aparata biti borba protiv palestinskih oružanih pokreta (Hammasa, Islamskog džihada, vojnog krila Fetaha i Narodnog fronta) kako bi bile spriječene njihove akcije uperene protiv izraelske sigurnosti.
To je taj čovjek. To će biti njegova uloga. To se od njega očekuje. Ali, palestinski mudžahidski narod koji je odbio da se asimilira, da se pokori okupaciji i da joj se preda je moćan, uz Allahovu, dž.š, pomoć, da poremeti sve te planove i da sve takve bezdušnike i izdajnike baci u korpu za otpatke.
Oni su zamke pleli a Allah ih je ometao, jer Allah to najbolje umije. El-Enfal, 30.
(Š’aban Abdurrahman, El-Mudžteme’a, broj: 1548. 24. saffer 1424. h.g. tj. 26.4.2003. god. str. 32-33)
Preveo Dr. Sulejman Topoljak
Novi Horizonti