Čuo je njegov čvrsti i mirni glas kroz galamu žena i djece, koji je govorio: Ako bi me pustili da klanjam dva rekata prije smrti, dobro bi učinili. Gledao ga je dok je okrenut prema Kibli klanjao dva rekata. Kako ih je samo lijepo obavio i upotpunio! Onda ga je vidio kako se okreće u pravcu glavešina kojima reče: Tako mi Allaha, da se nisam bojao da ćete misliti da se bojim smrti ako oduljima namaz, još bih klanjao!
Dalje je svojim očima gledao kako Hubejba živog masakriraju, otkidajući mu komad po komad mesa i pitajući: Bi li volio da se spasiš, a da Muhamed bude na tvome mjestu? On je odgovarao, dok mu se krv lila iz rana: Tako mi Allaha, ne bih volio da sam miran i spokojan među svojom djecom i ženom, a da Muhameda ubode samo jedan trn! Ljudi su skandirali dižući ruke uvis i vičući: Ubijte ga! Ubijte ga!
Seid ibn Amir vidje Hubejba kako diže pogled prema nebesima, preko razapetog križa, učeći dovu: Moj Allahu, umanji njihov broj, pobij ih sve redom i nijednog od njih ne ostavljaj živog! Zatim ispusti svoj posljednji dah, dok mu je na tijelu bilo toliko udaraca sabljom i uboda kopljem da se nisu mogli izbrojati.
Kurejšije se vratiše u Mekku i sa novim događajima zaboraviše Hubejba i njegovu pogibiju. Međutim, tek stasali dječak Seid ibn Amir nijednog časa nije iz svojih misli gubio sjećanje na Hubejba. Vidio ga je na snu i na javi. Uvijek mu je u podsvijesti bila njegova slika dok je klanjao, miran i spokojan, ona dva rekata ispred razapetog križa. Kao da je čuo njegov glas dok je učio dovu protiv Kurejšija i stalno je strahovao da ga ne pogodi grom ili kakva kamena gromada sa nebesa. Hubejb je podučio Seida onome što on nije znao. Podučio ga je da je istinski život duboka vjera, te borba na putu te vjere pa čak i da se za nju i život daje. Naučio ga je da čvrst iman čini čuda i nesvakidašnje stvari. Naučio ga je još nešto, a to je da taj čovjek kojeg njegovi drugovi toliko vole može biti samo Vjerovjesnik potpomognut sa nebesa.
Kada je sve to spoznao, Allah rasprostrani grudi Seidove za islam. Ustao je pred skupinom ljudi i obznanio svoju neovisnost od kurejšijskih grijeha i tereta, odbacivanje idola i kipova, i konačno, svoj ulazak u Allahovu vjeru. Seid ibn Amir je učinio hidžru iz Mekke u Medinu, i od tada je stalno bio u društvu Allahovog Poslanika, s.a.v.s., s kojim je učestvovao u Bici na Hajberu i svim ostalim bitkama i pohodima. Kada je časni Vjerovjesnik preselio u blizinu svoga Gospodara, a On je zadovoljan sa njim, britka sablja je i dalje ostala isukana u rukama dvojice halifa Ebu Bekra i Omera. Seid je bio jedinstven primjer čovjeka koji je kupio Ahiret za Dunjaluk i dao prednost Allahovom zadovoljstvu i Njegovoj nagradi u odnosu na sva duševna i tjelesna zadovoljstva.
Obojica halifa Allahovog Poslanika, s.a.v.s., dobro su znali iskrenost i bogobojaznost Seida ibn Amira, pa su slušali njegove savjete i poruke. Tako je jednom došao Omeru ibn Hattabu na početku njegovog hilafeta, pa mu rekao: O Omere, savjetujem ti da se bojiš Allaha zbog svog odnosa prema Allahu! Neka tvoje riječi nikada ne proturiječe tvome djelu, jer najbolja riječ je ona koja se potvrdi djelom. O Omere, obrati pažnju prema onima, bilo bližnjima ili daljnjima, čiju ti je Allah stvar povjerio. Želi njima ono što želiš sebi i svojoj porodici. Budi čvrst u teškoćama u ime istine i na Allahovom putu se ne boj ničijeg prijekora!
Omer ga upita: A ko može tako, o Seidu? On mu odgovori: Može čovjek poput tebe, kojem je Allah povjerio sudbinu Muhamedovog Umeta, i između njega i Allaha nema niko drugi. Nakon toga Omer ibn Hattab je pozvao Seida i rekao mu: O Seide, imenujem te namjesnikom Homsa. On mu reče: O Omere, tako ti Allaha, ne stavljaj me na kušnju! Omer se razljuti i reče: Teško vama, meni ste na vrat natovarili ovo breme, a onda me napuštate! Tako mi Allaha, neću te osloboditi te obaveze.
Imenovao ga je zapovjednikom Homsa, pa upitao: Hoćeš li da ti odredimo platu? On odgovori: A šta da radim s njom, o vladaru pravovjernih? Pa ono što dobivam iz državne blagajne, više je nego što mi je potrebno…Tako Seid ode u Homs. Nakon kraćeg vremena vladaru pravovjernih stiže jedna delegacija povjerljivih ljudi iz Homsa, pa im on reče: Napišite mi imena siromaha u vašem mjestu kako bi im koliko-toliko pomogao. Oni mu dadoše spisak na kojem biješe ime toga i toga i ime Seida ibn Amira. Omer upita: Koji je to Seid ibn Amir? Rekoše: To je naš emir-namjesnik. Pa zar je vaš namjesnik siromah? Da – rekoše. Tako nam Allaha, prođe puno dana, a u njegovoj kući se nikako vatra ne naloži radi kuhanja.
Omer zaplaka tako da mu suze nakvasiše bradu, a onda uze hiljadu dinara koje stavi u kesu i reče: Poselamite ga od mene i recite mu: ‘Vladar pravovovjernih ti je poslao ovaj imetak da se potpomogneš u rješavanju svojih potrepština.’ Kada je delegacija predala Seidu kesu, on pogleda u nju i ugleda dinare, pa ih odbaci od sebe govoreći: Svi smo mi Allahovi i Allahu se vraćamo! Ponašao se kao da ga je zadesila velika nesreća ili zao udes. Njemu pohita njegova uplašena žena i upita: Šta se desilo, o Seidu? Je li umro vladar pravovjernih? On odgovori: Desilo se nešto krupnije od toga! Ona opet upita: Da nisu muslimani poraženi u nekom boju? Još gore od toga odgovori on. A šta je gore od toga? upita ona. On odgovori: Došao je dunjaluk kako bi mi upropastio Ahiret. Stigla je kušnja u moju kuću Pa oslobodi se toga! reče ona, nemajući o dinarima nikakva pojma. Hoćeš li mi ti u tome pomoći? upita je. Da reče ona. Onda on uze one dinare i razdijeli ih u manje kese te ih sviju podijeli siromašnim muslimanima. Iza tog događaja ne prođe mnogo vremena a halifa Omer ibn Hattab, r.a., otputova u Šam kako bi se lično uvjerio u stanje muslimana na tom području. Kada je stigao u Homs, kojeg su zvali „Mala Kufa”, zbog toga što je Homs bio poznat po žalbama mještana na svoje namjesnike i radnike kao što su to činili stanovnici Kufe.
Omera dočekaše mještani u znak dobrodošlice, pa ih on upita: Kakav vam je vaš namjesnik! Oni se požališe na njega i spomenuše četiri zamjerke i pritužbe na njega, sve jednu veću od druge.
Kasnije priča Omer: Onda sam sastavio mještane Homsa i njihova namjesnika, moleći Allaha da ne bude izmijenjeno moje mišljenje o njemu, jer sam u njega imao povjerenja. Kada dođoše kod mene i oni i njihov emir, ja ih upitah: Na šta se žalite kod vašeg vladara? Oni odgovoriše: Ujutro ne izlazi sve dok dan ne odmakne. Ja upitah: A šta ti kažeš na to Seidu? On malo zašutje a onda reče: Tako mi Allaha, uvijek mi je bilo mrsko da to spominjem, ali sada vidim da to moram učiniti. Moja porodica nema nikakvog slugu, pa ja svakog jutra preuzimam na sebe brigu oko kuhanja tijesta za kruh, a onda malo sačekam da ono tijesto nadođe pa tek onda pripravim kruh. Zatim se abdestim i izlazim među ljude.
Dalje kaže Omer: Onda ih upitah : A na šta se još žalite kod njega? Oni rekoše: On se navečer nikom ne odaziva. Ja upitah: Šta za to kažeš, o Seidu? On odgovori: Allaha mi, i to mi je veoma mrsko što moram obznaniti. Ja sam dan podredio njima, a noć sam podredio ibadetu Uzvišenom Allahu.
Ja upitah: Na što se još žalite? Oni rekoše: On jedan dan svakog mjeseca nikako ne izlazi među nas. Ja rekoh: Šta je to, Seidu? On reče: O vladaru pravovjernih, ja nemam sluge, niti imam odjelo osim ovog jedinog koje je na meni, pa ga jednom mjesečno operem i onda čekam u kući dok se ne osuši, a onda izlazim među ljude tek pred kraj dana.
Zatim ih upitah: Na šta se još žalite? Oni rekoše: S vremena na vrijeme njega spopadne nešto tako da se zamisli dotle da izgleda kao da je potpuno odsutan od društva u kojem se nalazi.
Ja ga upitah: A šta je to, o Seidu? On odgovori: Bio sam očevidac pogubljenja Hubejba ibn Adija još dok sam bio mušrik. Gledao sam Kurejšije kako komadaju njegovo tijelo i govore mu: ‘Bi li volio da je Muhammed sada na tvom mjestu?’ On im je odgovorao: ‘Tako mi Allaha, ne bih želio da sam bezbjedan i miran kod svoje žene i djece, a da Muahmeda ubode samo jedan trn…’ I ja, tako mi Allaha, nikada se toga ne sjetim, a da se ne zamislim kako mu nisam na neki način pomogao. Zbog straha i brige da mi to Allah neće oprostiti mene spopadne ona odsutnost.
Tada Omer reče: Neka je hvala Allahu koji nije dao da se moje mišljenje o Seidu izmijeni. Omer mu posla hiljadu dinara da se malo pomogne u svojim potrebama. Kad to vidje njegova žena, reče: Hvala Allahu koji nam je pomogao da nas ti više ne moraš služiti. Kupi nam namirnica i kupi nam slugu za te pare. On joj odgovori: A šta misliš da učinimo nešto što je bolje od toga? Ona upita: A šta je to? Dat ćemo ih onome ko će nam ih ponovo vratiti, i to onda kada nam bude najpotrebnije reče on. A kako to? upita ga žena. On joj reče: Uzajmit ćemo lijepi zajam Allahu, a On će nam to vratiti. Ona se složi: Da, neka te Allah nagradi. Seid napusti mjesto gdje je sjedio, sve dok nije rasporedio sve dinare u kese, a onda je rekao jednom od svojih ukućana: Odnesi ovo udovici tog i tog, zatim jetimima tog i tog, i onda tim i tim siromasima i potrebnima…
Neka je Allah zadovoljan sa Seidom ibn Amirom el-Džuhemijom, jer je on bio od onih koji su drugima davali prednost u odnosu na sebe, mada im je i samima bilo potrebno.
“Iz života ashaba”