Imao je neurednu kosu, bio je sitan mršavan, nije vodio računa o svom izgledu, tako da se oko nije zaustavljalo na njemu, naprotiv… No,to je bio prvi, varljivi, utisak. On, takav kakav je bio, lično je ubio stotinu mušrika u pojedinačnim dvobojima, a da ne spominjemo one koje je pobio u toku brojnih bitaka u kojima je učestvovao. Hrabri i neustrašivi borac za kojeg je halifa Omer el Faruk pisao svojim namjesnicima da ga nipošto ne postavljaju za komandanta (neke) muslimanske vojske, bojeći se da ih on svojim herojstvom ne odvede u uništenje.
To je El-Berra ibn Malik el Ensari, brat Enesa ibn Malika, sluge i pratioca Allahovog Poslanika, s.a.v.s.
I kada bi pokušali da vam prepričamo sve o junaštvu i hrabrosti Berraa ibn Malika trebalo bi nam mnogo vremena i prostora. Zbog toga ćemo vam navesti samo jednu od brojnih priča o njegovoj hrabrosti, a ona će vam dati predstavu o njegovom životu.
Priča počinje u prvim satima nakon smrti časnog Allahovog Poslanika i njegovog preseljenja u najodabranije društvo, kada brojna beduinska plemena počeše u skupinama napuštati Allahovu vjeru. Napuštala su Allahovu vjeru u skupinama, isto kao što su u skupinama u nju i ulazila. Za kratko vrijeme u Islamu ostaše samo stanovnici Mekke, Medine i Taifa i neka razbacana plemena čija srca Allah učvrsti na imanu i pravom putu.
Halifa Ebu Bekr es-Siddik, r.a., poput postojanog brda čvrsto i odlučno se suprostavi ovoj slijepoj i krvavoj smutnji. Opremi od ensarija i muhadžira 11 vojski i uruči komandantima 11 bajraka, te ih odasla u razne krajeve Arabijskog poluotoka da otpadnike od vjere vrate na put Istine i pravde, te da one koji to odbijaju oštricom sablje povrate na pravi put.
Najopasniji i najodabraniji od svih murteda bijahu pripadnici plemena Benu Hanife na čelu sa Musejlemom ez Kezzabom – lašcem. Sakupio je Musejlema što od svojih saplemenika, a što od njihovih saveznika, 40.000 najsposobnijih ratnika. Većina njih Musejlemu su slijedili iz plemenskih i rodbinskih razloga, a ne što su mu vjerovali ili iz nekog ubjeđenja, tako da bi pojedinci govorili: Vjerujem da je Musejlema lažac, a da Muhamed govori istinu, ali lažac iz našeg plemena draži nam je od iskrenog iz nekog drugog plemena (misleći na Muhammeda s.a.v.s).
Prvu muslimansku vojsku pod vođstvom Ikrime ibn Ebi Džehla, Musejlema glatko porazi i vrati ih odakle su i došli. Halifa es-Siddik posla drugu vojsku pod komandom Halida ibn Welida. Tu su bili okupljeni najugledniji ashabi od ensarija i od muhadžira, a među njima i Berra ibn Malik, kao i skupina najpoznatijih muslimanskih boraca.
Dvije vojske se sukobiše na Jemami u području Nedžda, i ne prođe mnogo vremena, a kolo sreće poče se okretati u korist Musejleme i njegovih pristalica. Zemlja je podrhtavala pod nogama muslimanskih boraca, ali su se oni malo po malo morali povlačiti sa svojih položaja. Musejlemine pristalice stigoše čak do šatora Halida ibn Welida, i upadoše među žene i zamalo ne ubiše ženu Halidovu, ali je sačuva jedan od muslimanskih boraca. Tada muslimani osjetiše strahovitu opasnost i shvatiše da, ako sada uzmaknu pred Muselemom, Islam više nikada neće stati na svoje noge, i Allah, koji nema sudruga, neće biti obožavan na Arabijskom poluotoku. Halid ibn Welid pristupi ponovnom prestrojavanju vojske, te razdvoji muhadžire od ensarija, a beduine – sinove pustinje i od jednih i od drugih.
Tako pripadnike svakog plemena stavi pod zastavu jednog od njih, da se vidi koliki je čiji udio u borbi, i da se tačno zna s koje strane uzmiču muslimani. Među protivničkim stranama ponovo otpoče žestoka borba, kakvu do tada muslimani ne zapamtiše u svim ranijim ratovima. Sljedbenici Musejleme čvrsto poput brda izdržaše napade muslimana ne osvrćući se na velike gubitke. Muslimani pokazaše takva junaštva da bi to bio jedan od najdivnijih junačkih epova kad bi se sve napisalo i spojilo u jednu zbirku.
Spomenimo Sabita ibn Kajsa, ensarijskog bajraktara, koji se namirisao, čistim platnima poput ćefina ogrnuo, a onda u zemlji rupu do koljena iskopao u koju je čvrsto stao nikud ni pedlja ne uzmaknuvši, držeći bajrak svog plemena, sve dok se nije, kao šehid, mrtav srušio.
Ili, Zejda ibn Hattaba, brata ibn Hattaba, r.a., koji povika među muslimanima: O ljudi! Čvrsto se držite i ne uzmičite! Udrite neprijatelja i navalite na njega. O ljudi, tako mi Allaha, nakon ovih riječi više nikad ništa neću progovoriti sve dok Musejlema ne bude poražen ili dok ja ne stignem pred Allaha. Zatim Zejd navali na neprijatelja i neprestano se borio sve dok sam ne bi ubijen.
Spomenimo i Salima, štićenika Ebi Huzejfe koji je nosio bajrak muhadžira. Za njega se neki uplašiše da ne posusta u borbi pa mu rekoše: Bojimo se da nas neprijatelj baš sa tvoje strane ne uzdrma! On im odgovori: Kakav bih ja nosilac Kur’ana bio kada bi sa moje strane bili potučeni!
Onda on udari na neprijatelja svom žestinom sve dok ne pade kao šehid. Ali, sva herojstva zajedno blijede pred herojstvom Berraa ibn Malika, neka je Allah zadovoljan s njim i sa svima njima skupa.
Kada je Halid vidio da se žar borbe tek razbuktava, okrenu se Berrau ibn Maliku govoreći: Navali, mladiću od ensarija!
Berra povika svom narodu: O skupino ensarija! Neka nijedan od vas ne razmišlja o povratku u Medinu, jer poslije ovog današnjeg dana, nema vam više Medine. Preostaje vam samo Allah, a zatim Džennet!
Onda navali na mušrike, a sa njim navališe i ostale ensarije. Probijao se kroz neprijateljske redove udarajući sabljom po vratovima Allahovih neprijatelja.
Redovi Musejlemine vojske se uskomešaše i potražiše spas u velikoj zaklonjenoj bašči koja tada u historiji posta poznata kao „Bašča smrti“, zbog ogromnih žrtava koje su pale toga dana. Bašča smrti bijaše veoma prostrana, i ograđena visokim zidinama, tako da Musejlema i hiljade njegovih pristalica za sobom zatvoriše kapije od tog utvrđenja. Onda se rasporediše po visokim zidovima, pa otuda doslovno, poput kiše, zasuše muslimane strijelama i kopljima.
Tada na scenu stupi neustrašivi junak Berra ibn Malik pa reče: O ljudi, stavite me na jedan štit, pa štit podignite na koplja, a onda me ubacite preko zida u unutrašnjost bašče, negdje blizu kapije. A kada upadnem unutra ili ću poginuti kao šehid, ili ću vam otvoriti kapiju!
I u tren oka Berra sjede na štit, a već smo spomenuli da je bio mršav i sitan , pa ga desetine kopalja podiguše uvis, i ubaciše u unutrašnjost bašče među hiljade Musejleminih ratnika. Berra upade među njih poput groma iz vedra neba; udarao je na sve strane probijajući se do obližnje kapije.
Na kraju ubivši najmanje desetoricu mušrika, otvori kapiju, zaradivši pritom više od osamdeset rana, što od strijela, a što od udaraca sablji. Muslimani svom žestinom navališe na utvrđenu Bašču smrti, i na zidove i na kapiju. Kosili su pred sobom otpadnike koji su pokušavali da se zaklone iza zidina, ubivši pritom blizu 20.000 Musejleminih pristalica, dok ne stigoše te ubiše i njega lično. Berra ibn Malik bi prenešen u šator da mu se pruži pomoć. Tu Halid ibn Welid provede mjesec dana liječeći ga od zadobijenih rana, sve dok Allah ne dade da ozdravi. Tako Allah muslimanskoj vojsci propisa pobjedu uz zasluge Beraa ibn Malika.
Berra ibn Malik je kasnije stalno priželjkivao šehadet – pogibiju na Allahovom putu, što ga je mimoišlo na dan Bitke u „bašči smrti“. I dalje je učestvovao u bitkama jednom za drugom žudeći da mu se ispuni najveća želja i čeznući za ponovnim susretom sa časnim Vjerovjesnikom. Tako je bilo sve do osvojenja Tustera, jednog od brojnih utvrđenja u Perziji. Perzijanci su se utvrdili u jednu visoku kulu, a muslimani su ih uporno opsjedali poput kliješta. A kada se obruč još više stegnuo i Perzijanci se našli u bezizlaznoj situaciji, počeše sa visoke kule bacati željezne lance za koje su bile pričvršćene čelične kuke užarene na vatri. Tim lancima su gađali muslimanske borce, kada bi ih pogodili, onda bi ih hvatali usijanim i vrelim kukama da bi ih vukli na zidine gdje su dolazili ili mrtvi ili na samrti od nesnošljivih bolova. Jedan od tih lanaca pogodi Enesa ibn Malika, brata Berraovog, i vrele kuke ga čvrsto uhvatiše. U tom trenutku Berra ibn Malik to primjeti i odmah skoči na zidine tvrđave i dohvati lanac koji je već počeo podizati njegovog brata Enesa. Svim silama, savladavajući užasan bol, Berra poče golim rukama razvlačiti užarene čelične kandže kako bi oslobodio brata, dok su mu se ruke prosto pržile i dimile od vrelog gvožđa. On ne ispusti vrelo gvožđe iz ruku sve dok ne oslobodi brata, a onda pade sa njim na zemlju. Njegove šake su bile samo gole kosti na kojima nije bilo nimalo mesa.
I u ovoj bici Berra ibn Malik zatraži od Uzvišenog Allaha da ga počasti šehadetom – pogibijom na Allahovom putu, što mu Uzvišeni Allah i udovolji, tako da kao šehid osta na poprištu bitke, žudeći za susretom sa Allahom.
Neka Allah, s.v.t., lice Berra ibn Malika, r.a., osvijetli Svojim nurom u Dženetu, i neka ga obraduje društvom Vjerovjesnikovim na onom svijetu i neka je sa njim vječno zadovoljan.
“Iz života ashaba”