‘Svaki narod ima svoga povjerenika, a povjerenik ovoga Ummeta je Ebu Ubejde’Radostan je bio onaj ko bi ga vidio, a svaki susret sa njim bio bi srdačan. Osim toga bijaše blage naravi, skroman, miran i stidljiv, ali bijaše, ako je to potrebno i kada bi situacija postala ozbiljna, veoma oslučan i opasan. Tada bi ličio oštrici sablje koju nikom nije preporučljivo dirati i s njom se igrati. To je Eminu-l-ummeti, napouzdaniji od sljedbenika Muhameda, s.a.v.s–Amir ibn Abdullah ibn Džerrah, ponosni Kurejšija, poznat po nadimku Ebu Ubejde.
Abdullah ibn Ummer, jedan od velikih učenjaka i prenosilaca Vjerovjesnikovih hadisa, opisao ga je ovako: Trojica Kurejšija su poznati kao lijepi i prijazni ljudi, izuzetna morala i muminskog stida. Ako ti govore neće ti lagati, a ako im ti govoriš neće te u laž ugoniti. To su:Ebu Bekr es-Siddik, Osman ibn Affan i Ebu Ubejde ibn Džerrah.
Bio je od prvih koji su prihvatili islam i to odmah sljedeći dan nakon što je Ebu Bekr postao musliman. S njim su bili još: Abdurahman ibn Awf, Osman ibn Mezun i Erkam ibn Ebi Erkam, kada ih je svu četvoricu Ebu Bekr odveo Vjerovjesniku s.a.v.s pred kojim su zvanično potvrdili svoju pripadnost islamu, i tako postali prvi stubovi na kojima se kasnije izgradila velika građevina –vjera islam. Prošao je Ebu Ubejde sva velika iskušenja muslimana u Mekki od njihova početka do kraja, podnosio je s njima sve uvrede, boli, napade i progone kakve nisu podnosili sljedbenici nijedne vjere na Zemlji.
Stoički i čvrsto je sve to izdržao i u svakom momentu iskreno dokazivao svoju duboku odonost i pokornost Allahu i Njegovu Poslaniku. Ali, postupak Ebu Ubejde na dan Bedra, kojim je najbolje Dokazao čvrstinu svoga imana, zapanjio je sve kasnije generacije, jer ranije niko nešto slično nije mogao ni zamisliti. Toga dana Ebu Ubejde je navaljivao na neprijateljske redove ne bojeći se nikoga, pa su ga se svi mušrici bojali, izazvao je i protivnike i smrt pa su ga svi junaci iz Mekke izbjegavali kao protivnika. Međutim, jedan od mušrika poče se sukobljavati s njim i stalno mu se isprečavati na putu.
Ebu Ubejde odustaje i krene na drugu stranu. Kada bi god taj mušrik iskrsnuo pred njim, on bi skretao u drugom pravcu i izbjegavao dvoboj. Mušrik je sve više navaljivao,a Ebu Ubejde je i dalje izbjegavao borbu. A kada je do sudara dvojice protivnika moralo doći, Ebu Ubejde svom žestinom navali na protivnika i jednim udarcem sablje ga sasiječe, tako da se ovaj mrtav sruši pred njim na zemlju.
Ne pokušavaj, poštovani čitaoče, pogoditi ko bijaše ovaj ubijeni nevjernik, jer već je rečeno da je žestina i žar borbe i odlučnost kojom je tu borbu Ebu Ubejde vodio zaprepastila mnoge i to je malo ko mogao zamisliti. I ti ćeš se, čitaoče, začuditi kada saznaš da je ubijeni bio Abdullah ibn Džerrah, otac Ebu Ubejde. Ebu Ubejde nije ubio svoga oca, on je ubio širk i nevjerstvo u njegovoj ličnosti! Allah je u vezi s ovim objavio u Kuranu sljedeći ajet:
Ne treba da ljudi koji u Allaha i u onaj svijet vjeruju budu u ljubavi sa onima koji se Allahu i Poslaniku Njegovu suprostavljaju, makar im oni bili očevi njihovi. Njima je On u srca njihova vjerovanje usadio i svjetlom Svojim osnažio, i On će ih uvesti u džennetske bašče kroz koje će rijeke teći, da u njima vječno ostanu. Allah je njima zadovoljan, a i oni će biti zadovoljni Njime. Oni su na Allahovoj strani, a oni na Allahovoj strani će sigurno uspjeti (El-Mudžadele 22)
Nije ovo bilo čudno kada je Ebu Ubejde u pitanju, jer je on u snazi vjerovanja i odansoti Allahu i Njegovoj vjeri, kao i pomoći i povjerenju prema muslimanima, dostigao veliki stepen kod Allaha koji su mnogi mogli samo poželjeti.
Jednog dana Vjerovjesniku je stigla jedna kršćanska delegacija, pa mu rekoše: ‘O Ebu Kasime! Pošalji s nama nekog od svojih ljudi za kojeg misliš da je najbolji, a koji bi nam sudio u stvarima u kojima se mi ne mognemo složiti, jer vi muslimani kod nas važite kao pravi i pošteni ljudi.’ Muhamed s.a.v.s im reče: ‘Dođite mi sutra, pa ću s vama poslati snažnog i pouzdanog!’
Pričao je Omer ibn Hattab: Sutradan sam među prvima došao na podne namaz, i nikada nisam više želio da me Vjerovjesnik odredi za nešto kao za taj zadatak, nadajući se tako da mi pripadnu osobine koje je Poslanik spomenuo. Kada je Poslanik s.a.v.s s nama klanjao podne, poče gledati desno i lijevo, dok sam ja sve više istezao vrat da me bolje vidi. On je i dalje kružio pogledom između nas sve dok nije ugledao Ebu Ubejdu ibn Džerraha, kojeg zovnu i reče mu: ‘Idi s ovim ljudima i sudi među njima po pravdi i istini u onom u čemu se oni ne budu slagali!’ Tada rekoh sam sebi: ‘One osobine ugrabi Ebu Ubejde!’ završi Omer.
Nije Ebu Ubejde bio samo pouzdani, jer je on s pouzdanjem i povjerenjem objedinio i snagu vjerovanja, a tu snagu je pokazao više puta, kao recimo kada je Vjerovjesnik poslao skupinu svojih ashaba da uhode jednu karavanu Kurejšija, a za njihovog vođu je odredio Ebu Ubejdu r.a. Za njihovu opskrbu im je dao malo hurmi, jer nije imao ništa drugo, pa bi Ebu Ubejde svakom borcu dnevno davao po jednu hurmu. Svaki borac bi dobivenu hurmu dugo sisao kao što dijete siše majčine grudi, da bi se iza toga napio vode i to bi mu bilo sve za cijeli dan.
A kada je bila Bitka na Uhudu i kada poraženi muslimani čuše glas nevjernika koji vikaše: Gdje je Muhammed? Pokažite nam gdje je Muhammed? – bijaše Ebu Ubejde jedan od desetak ashaba koji su ostali u Vjerovjesnikovoj blizini i koji su ga štitili svojim tijelima, dočekivajući protivničke strijele i koplja.
Kada je bitka bila okončana vidješe ashabi da je Muhamed, s.a.v.s ranjen; jedan zub mu je bio slomljen a vilica i čelo raskrvavljeni. U obraznu jabučicu su mu se zabile dvije halke od njegova oklopa…Vjerovjesniku priđe Ebu Bekr r.a, želeći da mu te halke isčupa s lica, ali mu Ebu Ubejde reče: Zaklinjem te da to prepustiš meni! Ebu Bekr mu to odmah udovolji.
Plašio se Ebu Ubejde da će pričiniti bol Allahovom Poslaniku ako mu to bude rukom čupao, pa uhvati svom snagom zubima prvu halku i isčupa je tako da Vjerovjesnik nije ni osjetio bol, ali je zato Ebu Ubejdi jedan zub potpuno ispao. Zatim Ebu Ubejde ponovi svoj zahvat, izvadi drugu halku, ali mu ispade i drugi zub. Ebu Bekr bi govorio: Bijaše Ebu Ubejde najljepši „hatem“. (Hatem je onaj koji nema prednji zuba)
Učestvovao je Ebu Ubejde u svim bitkama sa Muhamedom, s.a.v.s od početka pa do smrti Allahovog Poslanika. A kada je trebalo izabrati halifu- Poslanikovog nasljednika, Omer ibn Hattab reče Ebu Ubejdi: Pruži ruku da ti dam prisegu na vjernost, jer sam čuo da je Vjerovjesnik rekao: ‘Svaki narod ima svog EMINA –pouzdanog i povjerljivog- a ti si emin ovog Umeta!’ Ebu Ubejde mu odgovori: ‘Nikada ne bih htio da budem ispred čovjeka kojeg je Allahov Poslanik određivao da nas predvodi u namazu i koji nam je bio imam sve do Poslanikoce smrti.’
Tako Ebu Bekr bi izabran za prvog halifu, a Ebu Ubejde mu bijaše jedan od glavnih oslonaca, pomagača i savjetnika u njegovoj teškoj zadaći.
Nakon smrti Ebu Bekra po njuegovoj preporuci za halifu izabraše Omera r.a. Ebu Ubejde je vjerno izvršavao sve naredbe i halife Omera i nikada se nije oglušio o njegovu zapovijest, osim jedanput. Šta misliš, poštovani čitaoče, koji je to slučaj kada Ebu Ubejde nije ispoštovao naredbu vladara pravovjernih? Desilo se to u vrijeme dok je Ebu Ubejde predvodio muslimane u osvajanjima u Šamu – Siriji i Jordanu, i gdje su iz pobjede u pobjedu napredovali dotle da su pod njegovom komandom, uz Allahovu odredbu, osovjili cijeli Šam sve do Eufrata na istok i Male Azije na sjeveru.
Tih dana prostorima Šama je zavladala kuga kakvu ranije niko živ nije zapamtio i koja je sijala smrt svuda gdje bi doprla. Omeru, vladaru pravovjernih, nije preostalo ništa drugo nego da Ebu Ubejdi pošalje glasnika koji mu preda pismo od halife sljedeće sadržine: Imam jednu potrebu i samo tvoj dolazak može da to razriješi, a drugo ništa, pa ako ti ovo pismo dođe noću, zaklinjem te da ne čekaš dana nego da odmah uzjašeš konja i kreneš ovamo, a ako ti ovo pismo dođe danju, zaklinjem te da odmah krećeš i da ne čekaš noći!
A kada Ebu Ubejde pročita pismo reče: Razumio sam potrebu vladara pravovjernih za mnom. On želi da na ovom svijetu zadrži onog koji mora da ode. Onda napisa halifi pismo u kojem stajaše: O vladaru pravovjernih! Dobro mi je jasno zašto me zoveš. Ali ti znaš da sam ja mjesecima sa ovom svojom vojskom, i nemam nimalo želje da izbjegnem ono što može svakog od mojih boraca da zadesi. Od njih se ne mogu rastati sve dok Uzvišeni Allah ne izvrši među nama Svoju odredbu, i kada ti ovo moje pismo stigne oprosti mi i dozvoli da ostanem ovdje.
Kada halifa Omer pročita pismo, zaplaka kao malo dijete, te ga jedan od rugova, vidjevši ga tako uplakanog sa zebnjom upita: Je li Ebu Ubejde umro, o vladaru pravovjernih?
Nije, reče Omer, ali mu je smet veoma blizu.
I nije se prevario halifa Omer el Faruk, jer malo vremena iza toga kuga zahvati svojim kandžama i vojskovođu Ebu Ubejdu, koji na samrti oporuči svojim borcima:
Ja vam oporučujem sljedeće i ako se toga budete pridržavali stalno ćete biti na hajru i selametu: klanjajte namaz, postiti mjesec ramazan, dajite zekat i sadaku, obavljajte hadždž i umru, jedni drugima pomažite, naredbe starješina vjerno izvršavajte i nemojte ih varati niti izdavati. Ne žudite za dunjajlukom, jer, zaista, čovjek kada bi i hiljadu godina živio, opet mora doći u ovaj položaj u kome vidite mene sada, i neka je na vas Allahov mir i milost.
A mi molimo Alaha da se među onima na koje je Allah svoju milost prosuo nađe i Ebu Ubejde ibn Džerrah r.a.
“Iz života ashaba”
