Iz života ashaba: Ebu Ejjub El-Ensari

A ko to od nas muslimana nije čuo za Ebu Ejuba el Ensariju!? Uzvišeni Allah je spomen na njega uzdigao od mašrika do magriba, i učinio da poraste njegov ugled kada je baš njegovu kuću izabrao između svih ostalih muslimanskih kuća da u njoj odsjedne Resulullah kada je kao muhadžir stigao u Medinu. To je najveća čast i ponos ovog ashaba. Taj slučaj kada je Allahov Poslanik s.a.v.s odsjeo u kuću Ebu Ejuba je divna priča koja se tako rado ponavlja i prepričava. Kada je Poslanik s.a.v.s stigao iz Mekke u Medinu, srca Medinlija su ga dočekala kako se najbolje može neki gost dočekati.
Gledali su ga očima u kojima se odražavala čežnja za viđenjem nekog najdražeg.Rasprostranili su svoja srca izražavajući mu dobrodošlicu, a vrata svojih kuća su otvorili kako bi dragi gost baš kod njih odsjeo i najugodnije se osjećao. Allahov Poslanik odluči da u Kubau, selu nadomak Medine, provede prva četiri dana, i za to vrijeme sagradi svoj prvi mesdžid koji je utemeljen na čestitosti.

Onda je Allahov Poslanik s.a.v.s krenuo iz Kubaa jašući na svojoj devi, dok su svi jesribski uglednici stajali duž puta, a svaki je htio da mu pripadne čast pa da Allahov Poslanik odsjedne baš kod njega. Jedan za drugim izlazili su pred devu i govorili:  Budi kod nas, o Allahovov Poslaniče, uz svu potrebnu poslugu, uvjete i zaštitu ! Allahov Poslanik bi im odgovarao: Neka, pustite je, jer njoj je naređeno šta da čini. I deva bi polahko nastavljala svoj put prema određenom cilju praćena očima i srcima svih prisutnih. Kada je prošla mimo neke kuće, njeni vlasnici i ukućani bi se silno ražalostili i gubili nadu, dok bi se ista nada rađala u srcima oni pored kojih tek treba da naiđe. I tako je deva neprestano išla slijeđena od silnog svijeta, koji su žarko željeli saznati ko će biti taj sretnik gdje će se deva zaustaviti. Kada je stigla ispred dvorišta kuće Ebu Ejuba el Ensarije deva polahko kleknu. Međutim, Poslanik s.a.v.s još ne sjaha sa deve. Nakon nekoliko trenutaka deva se ispravi i polagano produži svoj hod, dok je Vjerovjesnik uzde skroz popustio i olabavio. Onda se deva zaokrenu i vrati, te ponovo kleknu na ono isto mjesto.

Tada silna radost ispuni srce Ebu Ejuba el Ensarije, i on požuri da se selami sa svojim časnim i nesvakidašnjim gostom. Uze i ponese njegove stvari, osjećajući se kao da nosi sva blaga i riznice ovoga svijeta, te ih odnese u svoju kuću. Ebu Ejubova kuća se sastojala od prizemlja i sprata, pa on nabrzinu sve svoje stvari i robu sa sprata iznese kako bi tu smjestio Poslanika, ali Allahov Poslanik ipak izabra prvi sprat, što Ebu Ejub i prihvati, te ga smjesti ondje gdje on više želi.

Kada je pala noć i Allahov Poslanik otišao na spavanje, Ebu Ejub se sa svojom ženom pope na sprat, pa kada zatvoriše vrata za sobom, Ebu Ejub se tiho obrati ženi: Teško tebi, šta mi to uradismo?Zar će Allahov Poslanik s.a.v.s biti ispod nas, a mi iznad njega? Zar ćemo hodati iznad glave Allahovog Poslanika ? Zar baš da se nađemo između Vjerovjesnika i Objave koja mu silazi sa nebesa? U tom slučaju sigurno smo upropašteni.. Supružnici se silno zabrinuše zbog svog postupka ne znajući šta dalje da čine i kako da postupe. Nikako ne mogoše da se umire sve dok se ne dosjetiše da se smjeste u ugao sprata koji nije bio iznad prostora gdje je boravio Vjerovjesnik s.a.v.s.
Oni se tu malo oslobodiše i otuda se nikud ne pomakoše, a ako bi se kretali, išli bi samo krajevima sprata, strogo izbjegavajući sredinu kuće. Kada Ebu Ejjub ujutro ustade, požali se Poslaniku s.a.v.s: Tako mi Allaha, sinoć oka nismo sklopili, ni ja ni moja žena!
A zbog čega to, Ebu Ejjube upita Vjerovjesnik.
On odgovori: Sjetio sam se da sam ja na spratu kuće u čijem si ti prizemlju, pa da, kad god se pokrenem, na tebe će sipati prašina sa plafona koja će te uznemiravati. Sem toga, našao sam se između tebe i Objave.
Allahov Poslanik s.a.v.s mu onda reče : Ništa ne brini, o Ebu Ejube. Nama je puno lakše da budemo u prizemlju, jer nam stalno neko dolazi u zijaret.
Dalje priča Ebu Ejub: Ja se opet pokorih želji Allahova Poslanika, sve dok jedne hladne noći ne pade jak kiša od koje se slomi dio krova pa voda poče da lije po spratu. Ja i moja žena skočismo i pošto nismo imali ništa drugo sem jednog čašafa kojim bi se pokrivali, s tim počešmo skupljati vodu i sušiti pod, bojeći se da voda ne procuri u prizemlje na Vjerovjesnika. Kada osvanu jutro , ja požurih Allahovom Poslaniku pa mu rekoh:’O Allahov Poslaniče! Ti si mi draži od oca i majke. Ja zaista ne mogu živjeti iznad tebe, a da ti budeš ispod mene.’ Onda mu ispričah šta se desilo prošle noći, našto se on smilova pa mi udovolji te se preseli na sprat, a ja i moja žena siđosmo u prizemlje.“

Poslanik s.a.v.s provede u kući Ebu Ejuba nešto oko sedam mjeseci, sve dok se ne završi gradnja njegovog mesdžida na onom istom prostoru gdje je kleknula deva prilikom ulaska u Medinu. Onda se Vjerovjesnik preseli u sobe koje sagradiše oko mesdžida za njega i njegove žene. On tada postade prvi komšija Ebu Ejuba i više od običnog komšije. Ebu Ejub zavoli Allahovog Poslanika iskrenom i srčanom ljubavlju, a isto tako i plemeniti Vjerovjesnik zavoli Ebu Ejuba i toliko se s njim zbliži da se u njegovoj kući osjećao potpuno isto kao i u svojoj.

Ibn Abas r.a priča:

Jednog žarkog popodneva kada je inače svako boravio u kući i nikud ne bi izlazio, Ebu Bekr r.a izađe u džamiju gdje ga ugleda Omer r.a , pa ga upita: ‘O Ebu Bekre, šta  te je to natjeralo da izađeš u ovo doba?’ On mu odgovori: ‘Ništa me drugo nije natjeralo, nego glad koja me mori!’ Omer dodade: ‘Tako mi Allaha, ni mene ništa nije drugo istjeralo van kuće!’ I dok su oni tako razgovarali, naiđe Allahov Poslanik koji ih upita: ‘Šta je to vas dvojicu navelo da izađete iz kuće u ovo doba?’
Oni mu odgovoriše : ‘Allaha mi, istjerala nas je iz kuće glad kojun osjećamo u stomacima!’
Vjerovjesnik dodade: ‘Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, i mene je isto to natjeralo da izađem iz kuće! Hodite sa mnom!’ Onda se sva trojica zaputiše i dođeše pred vrata Ebu Ejjubove kuće , a Ebu Ejub bi svaki dan nešto pripremao Allahovom Poslaniku za jelo, i samo ako bi puno kasnio on bi onda tu hranu davao ukućanima da je pojedu. Kada dođoše pred kuću izađe žena Ebu Ejubova i reče: ‘Dobro došao, Allahov Poslaniče, i ostali koji su sa tobom!’
Vjerovjesnik je upita: ‘Gdje je Ebu Ejjub?’
Ebu Ejjub, koji je u palmoviku u blizini kuće nešto radio, ču glas Poslanika s.a.v.s pa žurno dođe i povika: ‘Dobro došao Allahov Poslaniče i ostali koji su sa tobom!’ Onda nastavi: ‘Pa ovo nije vrijeme tvog uobičajenog dolaska!’
‘U pravu si’ – složi se Vjerovjesnik.         
Onda Ebu Ejjub ode u svoj palmovik pa otkide jednu rodnu granu na kojoj biješe dosra datula, onih zrelijih i onih koje još nisi potpuno sazrele.
Vjerovjesnik mu reče: ‘Nisi trebao trgati ovu granu. Mogao si samo da nam nabereš ovih zrelijih datula, a druge su mogle još stajati.’
Ebu Ejjub reče: ‘O Vjerovjesniče! Meni je zadovoljstvo da probaš i jednih i drugih datula. A sada idem da nešto zakoljem!’
‘A šta misliš klati, pazi na one koje daju mlijeko!’ doviknu Poslanik s.a.v.s.
Ebu Ejjub zakla jedno jare, a onda reče ženi: ‘Spremi nam kruh i sipeci kako najbolje umiješ!’ Zatim pola jareta stavi da se kuha, a onu drugu polovicu ispeče. Kada hrana bi spravljena i postavljena pred Allahovog  Poslanika s.a.v.s i njegova dva druga, Poslanik uze komad mesa pa ga stavi u lepinju i reče: ‘O Ebu Ejjube, odnesi ovo Fatimi, jer ona ovako nešto danima nije probala!’
Kada se dovoljno najedoše i napojiše, Poslanik reče: ‘Kruh, meso, datule, one sazrile i one manje zrele!’ Njegove oči zasuziše dok je dalje govorio: ‘Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša , to su blagodati zbog kojih ćete biti pitani na Sudnjem danu. Pa kada se nešto slično ovome nađe kod vas i to zgrabite ili uzmete svojom rukom , tada kažite: U ime Allaha, a kada se najedete recite : Hvala Allahu koji nas je nahranio i koji nas je ovim blagodatima i nimetima počastio!’
Onda resulullah s.a.v.s ustade govoreći Ebu Ejjubu: ‘Sutra nam dođi!’ Običaj Vjerovjesnika je bio da kada god mu neko učini dobročinstvo, on bi nastojao da mu na to uzvrati istom mjerom. Pošto Ebu Ejjub ne ču šta mu na kraju Vjerovjesnik poruči, Omer r.a mu ponovo naglasi: ‘Poslanik s.a.v.s ti naređuje da mu sutra dođeš!’
‘Slušam i pokoravam se Allahovom Poslaniku s.a.v.s’ odgovori Ebu Ejjub.
Kada sutradan Ebu Ejub dođe Vjerovjesniku, on mu dade jednu djevojčicu koja ga je to tada posluživala, pa mu reče: ‘Lijepo postupaj prema ovoj djevojčici, o Ebu Ejube, jer dok je god bila kod nas mi smo od nje doživljavali samo dobro, a ništa drugo!’
Ebu Ejjub se vrati kući vodeći sa sobom mladu robinju. Žena ga upita: ‘Čija je to djevojčica?’
‘Naša’ – odgovori Ebu Ejjub. ‘Dao nam je Poslanik s.a.v.s.’
‘Divan li je onaj ko nam je to poklonio, a lijep nam je i poklon dao’ dodade žena.
‘Rekao nam je da prema njoj najbolje postupamo’ reče Ebu Ejub.
‘Pa kako da postupimo da bi nasigurnije izvršili oporuku Allahovog Poslanika s.a.v.s?’ upita ga žena.
Ebu Ejub odgovori: ‘Tako mi Allaha, ja ne vidim bolji način da Vjerovjesnikovu preporuku izvršimo, sem da ovu robinju skroz oslobodimo.’
‘Sigurna sam da si izabrao pravo rješenje i da si na najispravnijem putu ako tako postupiš’ složi se žena. Onda Ebu Ejub oslobodi sluškinju koja se tako riješi ropstva.

Ovo je samo nekoliko  detalja i slika iz mirnodopskog života Ebu Ejuba el Ensarije, a kada bi čuli nekoliko detalja o njegovom životu u ratu i borbi, tek bi se onda divili. Sav svoj život Ebu Ejub je proveo kao gazija i borac tako da se moglo reći da nije izostao niti iz jedne bitke koju su muslimani vodili od vremena Resulullaha s.a.v.s pa do vremena Muavije r.a. Jedino je mogao da izostane iz neke bitke, ako je istovremeno bio zauzet sa nekom drugom bitkom i na drugom bojištu.

Njegova posljednje bitka je bila kada Muawija opremi vojsku i posla je pod zapovjedništvom svoga sina Jezida u osvajanje Konstantinopolja – Istanbula. Tada je Ebu Ejjub bio starac u poodmaklim, osamdesetim godinama života, što ga ni jednom slučaju nije omelo od priključivanja Jezidovoj vojsci i da se uhvati ukoštac sa morskim talasima i neprijateljem kao gazija – borac na Allahovom putu. Međutim, malo vremena nakon prvih sukoba sa neprijateljem Ebu Ejub teško oboli tako da ga bolest prikova za postelju i spriječi da nastavi sa borbom. Vojskovođa Jezid, došavši da obiđe Ebu Ejjuba, upita ga:

‘Da li ti šta treba Ebu Ejube’ Ebu Ejub mu odgovori: ‘Poselami od mene svu muslimansku vojsku i reci im da im poručujem da gone neprijatelja što god dalje mogu u unutrašnjost zemlje, i da me ponesu sa sobom, pa da me onda ukopaju ispod svojih stopala uz same zidine istanbulke tvrđave.’ Nakon tih riječi Ebu Ejjub ispusti svoju plemenitu dušu.

Muslimanska vojska je ispunila posljednju želju vjernog druga Vjerovjesnikovog. Neprestano su navaljivali na neprijatelja sve dok nisu stigli do samih zidina Istanbula. Cijelo vrijeme napredovanja, sa sobom su nosili tijelo Ebu Ejjuba, a onda su tu iskopali kabur i ukopali da u njega.

Neka se Uzvišeni Allah smiluje Ebu Ejubu el Ensariji koji je i pored svojih osamdeset godina života odlučio da umre kao gazija na Allahovom putu.

“Iz života ashaba”