Takvi uglednici u džahilijetu su imali običaj da svaki od njih za sebe lično napravi kip kojeg je držao u kući. Od njega bi i jutrom s večeri tražio blagoslov. Njemu bi u određene dane prinosio žrtve i u njemu bi tražio utjehu u teškim momentima i prilikama.
Kip Amra ibn Džemuha se zvao Menat, a bio je napravljen od najkvalitetnijeg drveta. On se o njemu pretjerano brinuo i pazio ga, te ga redovno mirisao najljepšim mirisima. Kada su svijetle zrake imana počele da osvjetljavaju jednu po jednu kuću u Jesribu posredstvom prvog misionara Musaba ibn Umejra, Amr ibnu-l-Džemuh je već dostigao šezdeset godina života. Islam već bijahu prihvatili trojica Amrovih sinova Muawwez, Muaz i Hallad, a s njima i njihov vršnjak Muaz ibn Džebel. Sem njih muslimanska postade i njihova majka Hind, a da Amr od toga nije znao ama baš ništa. Amrova žena Hinda uvidje da islam nezadržljivo prodire u sve kuće i porodice u Jesribu, i da od uglednika i vodećih u gradu mušrik osta još samo njen muž i svega nekoliko pojedinaca. Ona ga je voljela i cijenila i veoma bi joj žao bilo kada bi on umro kao nejvernik i tako dopao džehenemske vatre.
Istovremeno Amr se bojao da njegovi sinovi slučajno ne bi napustili vjeru svojih očeva i djedova, pa počeli slijediti tog misionara Musaba ibn Umejra, koji je za kratko vrijeme uspio da mnogo ljudi iz njihove vjere uvede u ovu novu Muhamedovu vjeru. On reče svojoj ženi: O Hinda, pripazi da ti se sinovi ne bi slučajno sastali sa tim čovjekom-misleći na Musaba ibn Umejra- dok ne vidimo ko je on ustvari!
Žena mu odgovori: Slušam i pokoravam se! Ali kako bi bilo da čuješ svoga sina Muaza šta prenosi od tog čovjeka?
Teško tebi reče Amr. Pa zar je Muaz već napustio našu vjeru, a da ja to ne znam!?
Dobrodušna žena se sažali na tog starca pa reče: Ne, nije! Ali je on prisutvovao na nekim sijelima sa tim misionarom, i zapamtio šta je govorio.
Pozovi ga ovamo naredi joj, a kada mu sin dođe on mu reče: Hoću da čujem nešto od toga što priča onaj čovjek! Sin mu citira Fatihu:
U ime Allaha Milostivog Samilosnog
Tebe, Allaha, Gospodara svjetova, hvalimo
Milostivog, Samilosnog
Vladara Sudnjeg dana
Samo se Tebi klanjamo i samo od Tebe pomoć tražimo
Uputi nas na pravi put
Na put onih kojima si milost Svoju darovao
A ne na put onih koji su protiv sebe srdžbu izazvali, niti onih koji su zalutali!
Amr reče: Kako li je lijep i ugodan taj govor! Je li sve što on govori poput ovoga? Muaz mu odgovori: Ljepše od ovoga, oče. Hoćeš li otići da mu daš zavjet na vjernost oče? Pa sav tvoj narod je već pristao za njim. Starac malo zašuti pa onda reče: Neću to učiniti sve dok se ne posavjetujem sa svojim idolom Menatom, pa da vidim šta mi on preporučuje.
A šta bi ti to Menat mogao reći, oče. Pa zar to nije obično drvo koje niti čuje, niti govori, niti šta shvaća.
Starac već ljutito doviknu: Već sam ti rekao, neću ništa uraditi mimo njega!
Onda Amr ibnu-l-Džemuh ode svom idolu Menatu, a inače bi, kada bi htjeli da razgovaraju sa njim, iza njega postavili neku staricu, koja bi odgovorala u njegovo ime, onako kako bi mislila da je najbolje. Dakle, Amr skrušeno stade ispred idola, osloni se na svoju zdravu nogu, jer je na drugu bio osjetno hrom, pa poče odavati hvalu svom idolu da bi na kraju rekao: O Menatu, ne sumnjam da si ti već saznao za ovoga misionara koji je došao iz Mekke, i koji ne želi nikom drugom zlo osim tebi. On je došao da nam zabrani da ti se klanjamo, i zbog toga mi je bilo mrsko da ga slijedim, i pored toga što sam čuo njegove tako lijepe riječi, prije nego što se sa tobom posavjetujem. Pa daj mi reci šta da činim?
Menat mu, normalno, ničim ne uzvrati, pa Amr nastavi: Sigurno si se naljutio, a ja još nikad ništa nisam učinio što bi ti smetalo. Ali dobro, ostavit ću te nekoliko dana, dok se malo ne odljutiš.
Sinovi Amra ibn Džemuha su dobro znali koliko je njihov otac privržen svom idolu Menatu i kako se u njegovom srcu pozicija njegova idola ljulja i da nije stabilna kao ranije. Odlučiše da ga potpuno isčupaju iz njegova srca jer to biješe jedini put do imana – jedine i prave vjere. Amrovi sinovi se zajedno sa svojim drugom Muazom ibn Džebelom, noću prišunjaše do Menata, uzeše ga sa sobom, odnesoše ga i baciše u neku jamu gdje su njihovi saplemenici bacali smetlje i otpadne vode. Onda se vratiše kući tako da niko ne sazna za njihovu noćnu akciju. Kada je svanulo, i Amr ponizno krenuo svom idolu da ga pozdravi, ne nađe ga te povika: Teško vama! Ko je sinoć dirao naše božanstvo!?
Pošto mu niko ne odgovori, on prijeteći i ljutito poče da traga za njim u kući i oko kuće. Na kraju ga pronađe naglavačke bačenog u prljavu jamu. Opra ga, očisti i lijepo namirisa, pa ga ponovo vrati na isto mjesto govoreći: Boga mi, kad bi znao ko je ovo učinio, loše bi se proveo! Sljedeće noći mladići opet izvršiše napad na Menata, pa s njim učiniše isto što i prvi put. Kada se starac probudio ponovo ga na nađe na svom mjestu, ali ga opet nađe u onoj prljavoj jami. On ga ponovo očisti,opra, namirisa, te stavi na njegovo mjesto.
I tako su mladići činili sa kipom svake noći, a kada starcu to dosadi dođe mu jednom pred spavanje, uze sablju i objesi mu o glavu pa reče: O Menatu, stvarno ne znam ko ovo sa tobom stalno čini, ali ako u tebi ima kakva hajra pa odbij sam šerr(zlo) od sebe. Evo ti sablja pa se brani!
Onda starac ode na spavanje, a kada mladići bijahu sigurni da je duboko utonuo u san,prikradoše se kipu, skinuše sablju sa njega i odnesoše ga van kuće. Onda ga užetom privezaše za nekakvo uginulo pseto, i tako ih zajedno ponovo baciše u onu istu jamu gdje su se sakupljale otpadne vode i smetlje Benu Seleme.
Kada se ujutro starac probudi pa ne nađe svoga idola, potraži ga i nađe bačenog na lice u najgoru prljavštinu vezanog za uginulo pseto. Bijaše razaružan jer mu je sablja bila skinuta sa glave. Ovaj put on ne izvadi kipa iz jame, nego ga ostavi gdje je bačen i ode govoreći u stihovima:
Boga mi, da si ikakvo božanstvo bio
Ne bi skupa sa paščetom u ovoj jami boravio!
Ne prođe mnogo vremena od toga a Amr uđe u Allahovu vjeru islam. Amr ibn-u-Džemuh ubrzo osjeti pravu slast imana,što ga navede da se žestoko kajao zbog svakog trena kojeg je proveo u mnogoboštvu. I dušom i tijelo se predade novoj vjeri, te sebe, svoj imetak i svoju djecu stavi u službu i pokornost Allahu i Njegovom Poslaniku.
Kasnije kada dođe Bitka na Uhudu, Amr vidje kako se trojica njegovih sinova pripremaju za susret sa Allahovim neprijateljima. Izgledali su poput lavova; gledao ih je i jutrom i večerom kako željno očekuju borbu gdje bi mogli dostići stepen šehida i zaraditi Allahovo zadovoljstvo.
Sve to na njega ostavi jak dojam. Njegova junačka krv uzavrije i on čvrsto odluči da će skupa s njima ići u džihad pod zastavom Allahovog Poslanika. Međutim, mladići se složiše da zabrane ocu da ispuni svoju namjeru. Ta, on je starac uveliko zašao u godine, osim toga bijaše veoma hrom, pa ga je Uzvišeni Allah izuzeo sa drugim kojima je dozvoljeno da izostanu iz borbe. Oni mu rekoše: O oče naš, Allah ti je uvažio tvoj uzur (opravdanje). Zašto da se opterećuješ s nečim čime te nije zadužio?
Starac se silno naljuti zbog njihovih riječi pa se odmah zaputi Allahovom Poslaniku da se požali na njih!
O Vjerovjesniče, ovi moji sinovi hoće da me spriječe od ovog hajra tvrdeći kako sam ja hrom i neobavezan da idem u borbu. Tako mi Allaha, ja želim da ovom svojom hromom nogom uđem u Džennet!
Allahov Poslanik s.a.v.s reče njegovim sinovima: Pustite ga, možda će ga Uzvišeni Alah počastiti šehadetom!
Oni ga, poštujući naredbu Allahovog Poslanika, pustiše da čini što mu je volja. A kada dođe vrijeme polaska, Amr ibnu-l- Džemuh se oprosti sa svojom ženom kao da se više nikada vratiti neće.
Onda se okrenu prema Kibli pa podiže ruke prema nebesima i zamoli: Dragi Allahu, počasti me šehadetom i daj da poginem kao šehid, a ne daj da se vratim svojoj kući!
Onda krenu okružen svojom trojicom sinova i još mnoštvom ljudi iz plemena Benu Seleme. Kada se bitka rasplamsala i kada se muslimani raspršiše od Vjerovjesnika, Amr ibnul Džemuh bi primjećen kako se probija u prve redove, a onda čvrsto staje na onu svoju zdravu nogu pa dočekujući neprijatelja govori: Ja jedva čekam da zaradim Dženet! Željno očekujem Dženet!
Iza njega je stajao njegov sin Hallad. Neumorno su starac i njegov sin odbijali neprijatelja od Allahovog Poslanika s.a.v.s sve dok oba nisu poginuli kao šehidi. Između preseljenja oca i sina bilo je svega nekoliko trenutaka.
Kada je bitka okončana, Allahov Poslanik s.a.v.s naredi da se šehidi Uhuda pokopaju govoreći: Ostavite ih tako sa njihovom krvlju i ranama (one će za njih svjedočiti na Sudnjem danu). Onda dodade: Koji god musliman bude ranjen ili pogine na Allahovom putu, doći će na Sudnjem danu a njegova krv će teći; boja će joj biti boja šafrana, amirisat će poput miska. Na kraju Vjerovjesnik reče: Amr ibnul Džemuha pokopajte sa Abdullahom ibn Amrom, jer su oni i na ovom svijetu uvijek bili skupa i voljeli se!
Neka Uzvišeni Allah bude zadovoljan sa Amr ibnul Džemuhom i ostalim ashabima-šehidima na Uhudu,i neka im osvijetli njihove kaburove!
“Iz života ashaba”