Ljudi su ga zvali Ibn Ummi Abd, a stvarno ime mu je bilo Abdullah, dok mu je ime oca bilo Mesu. Iako je dječak čuo za novosti o Vjerovjesniku koji se pojavio u njegovom narodu, tome nije pridavao naročitu pažnju, s jedne strane zbog malodobnosti, a s druge strane zbog udaljenosti od mekkanskog društva. Inače, on bi odlazio sa Ukbetovim ovcama vrlo rano, a vraćao bi se tek kad bi se noć spuštala.
Jedan dan mekkanski dječak Abdullah ibn Mesud primjeti dvojicu starijih i ozbiljnijih ljudi kako iz daljine idu u njegovom pravcu. Obojica su izgledala veoma umorno a žeđ ih je tako morila da su im bili suha i usta i grlo. Kada stigoše do njega, poselamiše ga i rekoše: O dječače, daj nam malo mlijeka od ovih ovaca kako bi žeđ ugasili i snagu povratili.’ Dječak odgovori:’Neću to učiniti, ovce nisu moje, nego su mi samo povjerene na čuvanje.’
Dvojicu pridošlica ne naljuti dječakov odgovor,nego se, naprotiv, na njihovim licima pojavi izraz zadovoljstva. Onda jedan od njih reče: Pokaži mi jednu ovcu koja se još nije janjila niti je davala mlijeka.
Dječak mu pokaza jednu sitnu ovčicu koja je bila blizu njega, a čovjek joj priđe, uhvati je, pa joj poče dodirivati vime spominjući, istovremeno, Allahovo ime. Dječak je s čuđenjem gledao u njega pomislivši: Kada su to mlade ovce koje nikad nisu bile janjene davale mlijeko!? Ali vime ovčice se polahko širilo i iz njega poče teći mlijeko obilno i jako.
Drugi čovjek nađe na zemlji kamen sa udubljenjem pa ga napuni mlijekom, te se i on i njegov drug napojiše, a onda napojiše i mene, dok ja i dalje nisam mogao vjerovati u ono što vidim. Kada smo se napili koliko smo mogli, onaj blagoslovljeni čovjek reče : ‘Smanji se i zaustavi!’ Onda se vime smanjivalo sve dok ne posta onakvo kakvo je i bilo. Tada ja rekoh blagoslovljenom, mubarek čovjeku: ‘Nauči me onim riječima koje si izgovarao!!
‘Ti si već naučen dječak’ – odgovori on.
To je bio početak priče Abdullaha ibn Mesuda i islama, jer onaj mubarek čovjek ne bijaše niko drugi nego Allahov Poslanik s.a.v.s, a njegov drug bijaše Ebu Bekr es Siddik r.a. Taj dan su izašli iz Mekke u obližnja brda, kako bi koliko bilo predahnuli od zlostavljanja Kurejšija i teških iskušenja u kojima su bili. Kako god je dječak zavolio časnog Poslanika i njegova druga i postao im privržen, isto tako su Poslanik i njegov drug bili zadivljeni dječakovim postupkom, njegovim povjerenjem i odlučnošću, pa su u njemu predviđali veliko dobro i hajr. Malo vremena je prošlo od tada, a Abdullah ibn Mesud primi islam i ponudi se Vjerovjesniku da ga služi, pa ga Polsanik s.a.v.s i primi u službu. Od tog dana sretni dječak Abdullah ibn Mesud čuvanje ovaca zamijeni služenjem najodabranijeg od svih stvorenja i ljudi.
Pratio je Abdullah ibn Mesud s.a.v.s kao što sjena prati čovjeka. Bio je uz njega i kod kuće i na putovanju, i u kući i van kuće. Budio ga je kada je trebalo ustati, dodavao mu zastor kada bi se kupao, obuvao mu papuče kada je htio izaći, izuvao bi mu ih kad je namjeravao ući. Nosio mu je njegov štap i misvak, i ulazio pred njim u njegovu sobu kada bi on odlučio da uđe. Allahov Poslanik s.a.v.s mu je dozvolio da kod njega uđe kada je god želio da bez ikakvog ustručavanja bude upoznat i sa njegovim tajnama, tako da je prozvan ‘Vlasnik Vjerovjesnikove tajne’. Na taj način Abdullah ibn Mesud je odgajan u kući Vjerovjesnika, pa je postao upućen u vjerske propise po njegovoj uputi, okitio se njegovim ahlakom i ponašanjem i slijedio ga u svim njegovim osobinama. Za njega su govorili; on je čovjek najbliži Allahovom Poslaniku po naravi i ponašanju. Učio je Abdullah ibn Mesud u medresi – školi Allahova Polsanika s.a.v.s tako da je bio jedan od najučenijih ashaba u Kuranu, od najboljih poznavalaca značenja Kurana i jedan od najvećih znalaca u šerijatskim propisima.
To najbolje dokazuje hikaja o čovjeku koji je došao Omeru ibn Hattabu, koji je tada bio halifa, dok je stajao na Arefatu, pa mu rekao: O vladaru prav ovjernih, stigao sam iz Kufe, i ostavio sam tamo čovjeka koji napamet diktira mushaf.
Omer se tako naljuti i zacrveni kao da će prsnuti, pa upita: ‘Ko je on, teško tebi?’ ‘Abdullah ibn Mesud’ odgovori čovjek.
Omer r.a se polahko smiri i njegova srdžba se ugasi, pa posta kao što je i bio, a onda reče: Teško tebi! Allaha mi, ne znam da je iko drugi od ljudi preči od njega da tako nešto čini, i ispričaću ti nešto u vezi sa tim. Dalje Omer nastavi svoj govor: Jedne noći je Vjerovjesnik s.av.s sjedio kod Ebu Bekra, pa su razgovarali o budućnosti muslimana, a s njim sam bio i ja. Onda je Vjerovjesnik izašao, pa i mi izađosmo sa njim. U mesdžidu primjetismo čovjeka koji je klanjao, a nismo mogli razaznati ko je on. Allahov Poslanik s.a.v.s zastade osluškujući učenje klanjača, a onda se okrenu nama pa reče: ‘Ko bi volio da Kur’an uči najispravnije, baš onako kako je objavljen, neka ga uči onako kako ga uči Ibn Ummi Abd (tj. Abdullah ibn Mesud).’ Onda Abdullah sjede i poče učiti dovu, a Vjerovjesnik mu reče: ‘Traži šta hoćeš, dobićeš. Traži samo, biće ti dato!’
Onda Omer nastavi priču pa reče: Rekoh sam sebi: ‘Tako mi Allaha poraniću Abdullahu ibn Mesudu, pa ću ga obradovati time što mu je Allahov Poslanik vikao ‘amin’ dok je učio dovu. Ja stvarno uranih i odoh da ga obradujem, kad tamo nađoh Ebu Bekra koji me je preduhitrio i već ga obradovao. Tako mi Allaha, ni u jednom hajr djelu nisam se takmičio sa Ebu Bekrom, a da me on nije prestigao! završi Omer.
Znanje Abdullaha ibn Mesuda o Allahovoj knjizi je dostiglo ogoroman stepen, tako da je on govorio: Tako mi Allaha, osim kojeg nema drugog Boga, nijedan ajet iz Alahove knjige nije objavljen a da ja ne znam gdje je objavljen i u vezi s čim je objavljen. A kada bi znao da ima iko ko Allahovu Knjigu poznaje bolje od mene, a da se do njega može doći, ja bih mu otišao!
Abdullah ibn Mesud nije ništa uveličavao dok je ovo za sebe govorio, jer jednom je Omer ibn Hattab r.a, u proputovanju susreo neku karavanu u noći mračnoj u kojoj se ništa nije vidjelo. U toj karavani je bio i Abdullah ibn Mesud.
Omer naredi jednom čovjeku da ih upita odakle su, a iz karavane se javi Abdullah i odgovori: Iz duboke doline (koristeći jedan izraz iz Kurana). Omer r.a upita: Gdje putujete?
Abdullah odgovori: U svetu kuću!
Po tim odgovorima Omer r.a zaključi da u karavani ima neki alim – učenjak , pa naredi čovjeku da upita: Šta je u Kur’anu najveličanstvenije? Abdullah odgovori: Allahu la ilahe illa hu (Ajetul Kursija) Omer reče: Pitaj šta je u Kur’anu napravednije i najpresudnije? Abdullah odgovori: Allah vam naređuje pravednost, dobročinstvo i pomaganje rodbine…
Omer ponovo reče: Upitaj ih koji je to ajet u Kur’anu najpravedniji.
Ko učini koliko trun dobra vidjeće gam a ko učini koliko trun zla vidjeće ga.
Omer r.a reče: Pitaj ih šta je u Kuranu najstrašnije?
Abdullah odgovori: To neće biti ni po vašim željama ni po željama sljedbenika Knjige: Onaj ko radi zlo...(4:123) Omer reče: Pitaj ih šta u Kuranu daje najviše nade? Abdullah odgovori: Reci: ‘O robovi moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će…’(39:53)
Omer r.a reče: Pitaj ih je li među vama Abdullah ibn Mesud? Iz karavane odgovoriše: Jeste, Allaha mi!
Abdullah ibn Mesud nije bio samo učač, alim, pobožnjak i asketa, bio je on kada to najviše zatreba i jak, odlučan, mudžahid i prednjačio je u borbi. Dovoljno je reći da je on prvi čovjek poslije Vjerovjesnika na zemaljskoj kugli koji je naglas proučio nešto iz Kurana.
Jednom su se u Mekki sakupili ashabi – drugovi vjerovjesnikovi, a tada ih je još uvijek bilo vrlo malo i bili su u teškom položaju, pa jedni rekoše: Allaha mi, Kurejšije još uvijek nisu čule Kuran da im je učen naglas, pa ko bi otišao da im nešto prouči pa da čuju?
Ja ću im omogućiti da ga čuju! reče Abdullah ibn Mesud.
Ostali mu rekoše: Bojimo se za tebe, voljeli bi da to uradi neko ko ima jaku rodbinsku zaleđinu, koji bi ga štitili i čuvali ako bi mu htjeli nanijeti zlo.
Abdullah reče: Pustite me, Allah će me štititi i čuvati.
Sutradan poslijepodne Abdullah ode u harem i dođe do mjesta koje se zove Mekami Ibrahim, stade i poče učiti naglas Kur’an, dok se u blizini nalazila grupa Kurejšija koji su sjedili oko Kabe. On zauči: Bismillahi -r-Rahmani-r-Rahim, Errahman alleme-l-Kuran, haleka-l-insan, allemehu-l-bejan…
I nastavi učiti dalje, dok se začuđene Kurejšije jedva snađoše pa povikaše: Šta ono govori ibn Ummi Abd?! Teško njemu, pa on govori nešto od onoga što govori Muahmed. Onda skočiše pa počeše udarati Abdullaha po licu dok je on i dalje učio, dok nije proučio koliko je to Allah htio, onda se vrati svojim drugovima, dok mu je krv lila niz lice. Drugovi mu rekoše: To je ono čega smo se plašili za tebe!
On odgovori: Tako mi Allaha, Allahovi neprijatelji u mojim očima ništa nisu bezopasniji nego što su to sada. Ako hoćete i sutra ću isto ovo učiniti.
Oni mu rekoše: Neka, ovo je dosta. Postigao si da čuju ono što im je mrsko.
Živio je Abdullah ibn Mesud sve do vremena vladavine halife Osmana r.a. Kada je obolio smrtnom bolešću, dođe mu halifa Osman u posjetu pa ga upita: Šta te muči?
Moji grijesi odgovori.
A šta bi želio?
Allahovu milost.
Hoćeš li da naredim da ti daju sve ono što si odbio da primaš zadnjih nekoliko godina? upita halifa.
Ništa mi to ne treba odgovori.
Ostaće tvojim kćerkama iza tebe
A bojiš li se siromaštva za moje kćeri? , upita Abdullah. Ja sam im naredio da svaku noć uče suru El Vakiah, a uistinu sam čuo od Allahovog Poslanika s.a.v.s koji je rekao: ‘Ko prouči svake noći suru Vakiah, nikada ga neće zadesiti siromaštvo i potreba!’
A kada je noć nastupila Abdullah ibn Mesud preseli među najodabranije društvo, dok je njegov jezik do zadnjeg časa spominjao ime Allaha, i učio Njegove jasne ajete…