Iz života ashaba: Abdullah ibn Džahš

Osim toga on biješe šurak Poslanikov, jer je njegova sestra Zejneba bint Džahš bila žena časnog Poslanika i jedna od majki pravovjerernih. On je prvi kojem je data zastava, odnosno povjerena komanda u islamu, te je on prvi koji je nazvan emirom muslimana –tj. vojskovođom grupe muslimana. Taj čovjek bijaše Abdullah ibn Džahš el.Esedi.

Abdullah ibn Džahš je primio Islam prije nego je Vjerovjesnik počeo da se sastaje sa svojim rijetkim pristalicama u kući Ibn Erkama. On bijaše jedan od prvih koji su ušli u vjeru islam. Kada je Allahov Poslanik s.a.v.s dozvolio svojim drugovima da učine Hidžru u Medinu, kako bi sa svojom vjerom pobjegli od uznemiravanja Kurejšija, Abdullah ibn Džahš je bio odmah drugi muhadžir po redu, jer ga je u ovom značajnom djelu prestigao jedino Ebu Seleme. Hidžra u ime Allaha i napuštanje porodice i rodnog kraja na Njegovom putu, nisu bila nova stvar za Abdullaha ibn Džahša, jer je on i ranije, sa nekim svojim rođacima činio hidžru u Abesiniju. Ali ovaj put njegova Hidžra biješe mnogo veća i širih razmjera, jer s njim skupa Hidžru učiniše i njegova porodica i šira rodbina i muško i žensko, i starci i mladići i dječaci i djevojčice, jer njegova kuća bijaše kuća Islama, a njegovo pleme, pleme imana.

I samo što su napustili Meku, njihove kuće postaše tužne i puste. Izgledale su tako žalosno i usamljeno kao da u njima nikad nije bilo žive duše, niti da se kada čuo razgovor ljudi na noćnim sijelima.
Malo vremena prođe od Hidžre Abdullaha i njegovih rođaka, a kurejšijski prvaci počeše obilaziti mekanske sokake kako bi ustvrdili ko je od muslimana otputovao a ko ostao. Među tim prvacima bijahu Ebu Džehl i Utbe ibn Rebia. Utbe pogleda napuštene kuće Džahšove porodice, na koje su pustinjski vjetrovi nanosili (pijesak) prašinu i koje su odzvanjale od lupe vrata i kapija, pa reče: Kuće Benu Džahša su postale puste i jadne, kao da plaču za svojim stanarima!
A ko su oni da za njima kuće plaču!?- priupita Ebu Džehl.

Onda Ebu Džehl prisvoji kuću Abdullaha ibn Džahša, a bijaše najljepša i najraskošnija od svih drugih, i poče s njom i njenim namještajem da postupa kao što svaki vlasnik postupa sa svojom vlastitom imovinom. Kada je Abdullah ibn Džahš čuo što je Ebu Džehle učinio sa njegovom kućom spomenu to Allahovom Poslaniku s.a.v.s koji mu reče: Bili bio zadovoljan, o Abdullahu, da ti Allah umjesto te kuće da kuću u Džennetu?
Svakako, Allahov Poslaniče! odgovori Abdullah.
Pa to ti i pripada! dodade Vjerovjenik, što potpuno umiri dušu i zadovolji Abdullaha. A samo što se Abdullah smjestio u Medinu, nakon svih teškoća koje su sobom donijele njegova prva i druga Hidžra i tek što je okusio draži mira i spokoja u gostoprimljivosti ensarija, nakon onih teškoh uznemiravanja koje je doživio od Kurejšija, Allahovom voljom Abdullah bi stavljen na najteži ispit u svom životu. Doživio je najgorče iskustvo otkako je primio islam. Pa da poslušamo priču o tom njegovom gorkom i teškom iskušenju.

Allahov Poslanik s.a.vs izabra osmoricu svojih vjernih drugova koji su trebali izvršiti prvo vojni zadatak otkako se pojavio islam. Među izabranima bijahu Abdullah ibn Džahš i Sad ibn Ebi Vekkas. Vjerovjesnik im reče: Za emira ću vam odrediti onoga ko je najizdržljiviji od gladi i žeđi!

Onda povjeri komandu Abdullahu ibn Džahšu, te on posta prvi emir – vojskovođa jedne grupe vjernika. Allahov Poslanik odredi Abdullahu pravac putovanja i dade mu zatvoreno pismo, te mu naredi da pismo ne otvara dok ne prođu dva dana putovanja. Kada prođoše dva dana od polaska izvidnice, Abdullah pročita pismo u kojem stajaše: Kada pročitaš ovo pismo uputi se u pravcu mjesta zvanog Nahle između Taifa i Mekke. Tu se sakrijte i uhodite Kurejšije, tako da nas što bolje upoznate o njihovim kretanjima.
I samo što pročita pismo Abdullah reče: Slušam i pokoravam se Allahovom Poslaniku! A onda reče svojim drugovima: Vjerovjesnik mi je naredio da odem do mjesta Nahle kako bi špijunirao Kurejšije i obajveštavao ga o njima, a zabranio mi je da ikoga od vas silom tjeram da ide sa mnom. Pa ko želi šehadet i žudi da ga dostigne, neka me slijedi, a kome to nije drago, neka se vrati i niko ga zato neće koriti!
Ljudi mu odgovoriše: Slušamo i pokoravamo se Allahovom Poslaniku s.a.v.s, pa i mi idemo tamo gdje ti je naredio da ideš!

Onda skupina produži put dok ne stigoše do Nahle,a tu se rasporediše i počeše uhoditi Kurejšije, te sakupljati korisne podatke o njima. I dok su oni izvršavali svoj zadatak, opaziše u daljini kurejšijsku karavanu koju su vodila četvorica ljudi i to: Amr ibn Hadermi, Hakem ibn Kejsan, Osman ibn Abdullah i njegov brat Mugire. Gonili su trgovačku robu, koja se satojala od kože, suhog grožđa i drugog čime su Kurejšije inače trgovali.
Tada se ashabi počeše dogovarati šta da čine. Inače, taj dan je bio zadnji dan od ešhuru-l- huruma – svetih mjeseci u kojima Arapi nisu ratovali ni prije islama. Jedni rekoše: Ako ih napadnemo, pobićemo ih u svetom mjesecu, a time bi okrnjili svetost ovog mjeseca i na sebe navukli gnjev i srdžbu svih Arapa. Ako ih, pak, pustimo da istekne ovaj dan, oni će dostići do svete mekanske teritorije, gdje ih pogotovo ne smijemo napadati i tako će se spasiti od nas.
I tako su se dogovarali, dok se konačno ne složiše da ih odmah napdnu i pobiju, te da sve što imaju uzmu kao ratni plijen. Ta samo nekoliko trenutaka oni napadoše, jednog ubiše, dvojicu zarobiše, dok im onaj četvrti izmače i spasi se od njih. Abdullah ibn Dažhš i njegovo drugovi povedoše zarobljenike i zaplijenjenu karavanu put Medine. A kada stigoše Vjerovjesniku s.a.v.s i kada ga upoznaše s onim što su učinili, on to strogo osudi! Reče im: Tako mi Allaha, ja vam nisam naredio da ikog napdate. Naredio sam vam da sakupljate podatke o Kurejšijama i da ih uhodite i pratite njihova kretanja!

Naredi da se zarobljenici zadrže dok ne vidi šta će sa njima, a zaplijenjenu karavanu i ne pogleda, a kamoli da je šta uzeo od plijena. Tek tada Abdullah i njegovi drugovi uvidješe kakvu grešku su napravili i postadoše ubijeđeni da su propali zbog neizvršavanja naredbe Allahovog Poslanika s.a.v.s. Još im je teže padalo dok bi ih njihova braća muslimani stalno korili i kada bi god kraj njih nailazili dosta bi im bilo kada bi rekli: To su oni što su se oglušili o naredbu Allahovog Poslanika. Njihove muke su tek porasle kada čuše kako su Kurejšije ovaj događaj iskoristili kao razlog više za  napade na Allahovog Poslanika. Širili su propagandu protiv njega u svim arapskim plemenima govoreći: Eto, Muhamed je počeo ratovati u svetom mjesecu! U njemu je prolio nedužnu krv, oteo našu imovinu i zarobio naše ljude.

I ne pitajte o žalosti Abdullaha ibn Džahša i njegovih drugova zbog iskušenja u koje su zapali, niti o stidu kojeg su osjećali pred Vjerovjenikom zbog neugodnosti koje su mu pričinili.
Kada je situacija postala neizdrživa, teret iskušenja pretežak za njih, stiže im radosna vijest u kojoj se kaže da je Allah zadovoljan s njihovim činom i da je u povodu svega toga Svome Poslaniku objavio određene kuranske ajete. Sad ne pitajte kolika je to za njih radost bila, jer su sada mahsus dolazili, grlili ih čestitajući im i blagosiljajući ih, istovremeno im učeći ajete iz Časnog Kurana koji su zbog njih objavljeni. Tada su Poslaniku objavljeni sljedeći ajeti: Pitaju te o svetom mjesecu, o ratovanju u njemu...(El Bekare 217)

Nakon objave tih Allahovih riječi i Vjerovjesnik odahnu i smiri se. Uze karavanu kao ratni plijen, a zarobljenike pusti uz otkup. Posta zadovoljan zbog postupka Abdullaha ibn Džahša i njegovih drugova jer ova njihova izvidnica i borba posta značajna stvar za muslimane. Plijen koji zarobiše bijaše prvi ratni plijen u islamu. Onaj koga su u napadu ubili bješe prvi mušrik čiju su krv muslimani prolili, a ona dva zarobljenika bijahu prvi zarobljenici koji padoše u ruke muslimana. Bajrak u tom pohodu bio je prvi bajrak kojeg je nekom predala ruka Allahovog Poslanika s.a.v.s a vođa te skupine bio je Abdullah ibn Džahš, prvi čovjek koji je nazvan emirom muslimana.

Iza toga dođe Bitka na Bedru u kojoj Abdullah ibn Džahš dade ogromno učešće kakvo dolikuje negovom čvrstom imanu. Onda je uslijedio Uhud gdje Abdullah sa svojim drugom Sadom ibn Ebi Vekkasom doživje priču koja se ne može zaboraviti, pa neka nam Sad prepriča taj svoj događaj i događaj svoga druga.

Kaže Sad ibn Ebi Vekkas: Kada dođe dan Uhuda, susrete me Abdullah ibn Džahš pa mi reče: ‘Hoćeš li uputiti dovu Allahu dž.š?’ ‘Svakako’ rekoh mu. Onda se odmakosmo u stranu i ja počeh moliti Allaha riječima: ‘Moj Gospodaru, kada sretnemo neprijatelja daj da se sukobim sa velikim junakom, snažnim i nesutrašivim koji će me napsati i nastojati da me ubije, a kojeg ću ja isto tako nastojati poraziti. Onda me počasti pobjedom, tako da ipak ja njega ubijem i uzmem njegovu ratnu opremu i oružje.’ I dok sam učio dovu, Abdullah je aminao, a onda on poče moliti: ‘Moj Gospodaru, počasti me snažnim i neustrašivim protivnikom s kojim ću se boriti u Tvoje ime i koji će se boriti sa mnom, koji će me pobijediti pa mi odsjeći i nos i uši. Pa kada Te sutra sretnem da me Ti upitaš: ‘U ime čega ti je odsječen i nos i uši?’ A da Ti ja odgovrim: ‘U Tvoje ime’ -pa da mi Ti na kraju kažeš: ‘Istinu si rekao!’ Dalje priča Sad: ‘Dova moga druga Abdullaha ibn Dažhša je bila bolja od moje dove. Na kraju dana lično sam ga vidio, a on ubijen i izmasakriran, tako da su mu nos i uši visili na drvetu privezani nekom koncem.

 

Tako je Allah primio i udovoljio dovi Abdullaha ibn Džahša, te ga je počastio šehadetom kao što je počastio najodabranijeg od svih šehida, njegovog daidžu Hamzu ibn Abdulmuttaliba r.a. Poslanik s.a.v.s ih je obojicu ukopao u isti kabur dok su njegove čiste suze natapale pijesak koji je odisao mirisom šehadeta…

 

“Iz života ashaba”