Sjećanje na najduhovniji trenutak (piše sestra Yvonne Ridley)

Kažu da je to najveća manifestacija na svijetu i onda možete zamisliti kako sam se ja osjećala kad sam zajedno s milionima i milionima moje braće i sestara u islamu učestvovala u takvom jednom događaju.

Obavljanje hadždža jednom u životu je obaveza svakog muslimana i ja sam kao nova muslimanka imala tu sreću da putujem u Mekku u januaru 2005. godine. Kad sam se vratila u Britaniju, svi su htjeli da čuju šta je to predstavljalo najduhovniji trenutak za mene. Kad sam ugledala Ka’bu prvi put? Izgovaranje selama pored Poslanikovog a.s. mezara u Medini? Da to nije bilo penjanje na brdo Arafat? Je li moguće da je to bio veličanstveni pogled iz ptičije perspektive koji oduzima dah, a koji sam imala priliku doživjeti iz helikoptera obezbijeđenog za Islamic Channel, i koji nam je omogućio da napravimo nekoliko najzanimljivijih snimaka dok smo letjeli i kružili iznad Kabe i onda se uputili prema Arafatu?

Pitanja su navirala brzo i iznenada, ali postojao je samo jedan odgovor.

Najduhovniji trenutak za mene je došao bez najave. Ustvari, moje emocije su bile pale u zasjedu, trenutak ih je ščepao, moglo bi se reći.

Još uvijek se naježim po vratu kad se prisjetim tog trenutka. To se desilo jednog poslijepodneva kad se preko krovova velikih hotela, palače i mnogo skromnijih građevina na periferiji najsvetijeg grada na svijetu začuo ezan. Bila sam ljuta na samu sebe što kasnim, zgrabila sam svoju sedžadu i strčala s brežuljka na kojem se nalazio moj hotel. Jurila sam niz uvijene stepenice i kaldrmisane ulice koje su presijecale spiralni zavoj s mnoštvom radnji i vodile na glavni put.

Kad sam prošla zadnje skretanje preda mnom se ukazao zadivljujući pogled – desetine hiljada hodočasnika probijale su se i gurale do glavnog ulaza u Veliku džamiju. Bio je haos. Svi mi koji govorimo različitim jezicima, koji imamo različite boje kože i koji ne razumijemo ni riječ onog drugog, bili smo tamo. Onda se iznenada začuše prve riječi molitve i za sekundu se haos pretvori u ujedinjenost koja mi je oduzela dah. Šarena masa ljudi se uredno postrojila kao vojska. I moja sedžada, kao i sedžade mnogih drugih, bila je prostrta na šljunku. Ništa, baš ništa nas nije moglo spriječiti da obavimo svoj namaz, pa makar da smo morali stojati i na sred ceste.

Pogledala sam brata s moje desne strane. Prije nekoliko trenutaka on je govorio nekim za mene totalno nepoznatim jezikom, a sestra s moje lijeve strane je govorila urdu ili možda hindu jezik. U svakom slučaju niko od nas nije mogao razumjeti drugog. I uprkos našim jezičkim i kulturnim razlikama stojimo tamo pred Allahom s.w.t i svi razumijemo riječi molitve i odazivamo se na nju. Razumjeli smo se. Bili smo braća i sestre i vezala nas je ljubav u ime Allaha s.w.t.

Suze su navirale u mojim očima dok sam govorila sebi: “Pogledaj nas – svi smo mi Allahova vojska. Najdisciplinovanija vojska na svijetu. Ako se možemo sastati ovako pet puta dnevno, svaki dan svake godine, zašto ne možemo biti ovakvi 24 sata dnevno, neprestano?I to nismo samo mi, ovdje u Mekki. Ima nas još na milione po svijetu koji se molimo okrenuti prema jednom Bogu.

Da smo ovakvi svake sekunde našeg života, onda bismo bili disciplinovani. Najveća i najjača vojska na svijetu bi onda ulivala poštovanje takozvanim super-silama. Ljudi se onda više ne bi odnosili loše prema našem Časnom Kur’anu i kidnapovali, mučili i ubijali našu braću i sestre. Niko se ne bi usuđivao napadati naše islamske zemlje.”

I to je za mene bio najduhovniji trenutak na mom hodočašću… spoznaja da pripadam ogromnoj i predivnoj porodici koja ima toliko neispunjenih potencijala. Ta dragocjena sjećanja su zauvijek ostala u mom srcu pored Kur’ana i bez obzira na to šta nosi budućnost, niko i ništa neće mi to moći oduzeti.