Danas ćemo govoriti o periodu Poslanikove mladosti, njegovoj ženidbi i na kraju o tome kako je Allah pripremao Poslanika da postane podoban primiti poruku islama. Drugim riječima, završit ćemo današnju epizodu sa događajem u pećini Hira (dolaskom Džibrila a.s. Poslaniku s.a.w.s. sa Objavom).
Prvo, evo kratak pregled glavnih činjenica o Poslanikovom porijeklu:
– Društveno porijeklo: Bio je siroče. Otac mu je umro prije nego što je on rođen. Uz to, on im je bio jedino dijete. To iskustvo naučilo je Poslanika da je ovosvjetski život kratak i prolazan.
– Odgoj: Poslanik je promijenio pet kuća u svom djetinstvu: prvo majčina kuća kada se rodio, drugo kuća dojilje Halime es-Sa’dijje u pustinji (od rođenja do 2.godine), treće opet majčina kuća (od 2. do 6. godine), četvrto djedova kuća (od 6. do 8. godine) nakon što mu je majka umrla i na kraju kuća njegovog amidže Ebu-Taliba, nakon što mu je umro djed. Ova neprestana selidba iz jednog mjesta u drugo naučilo ga je ozbiljnosti, odgovornosti, fleksibilnosti i sposobnosti adaptiranja različitim situacijama.
– Posao: Radio je kao čoban od 8. do 15. godine. Tokom ovih sedam godina, naučio se strpljivosti i sposobnosti ujedinjavanja ljudi. Zatim, radio je sa trgovinom od 15. do 35. godine, tokom čega je naučio procjenjivati karaktere ljudi.
– Finansijski status: Porijeklo vodi iz jedne od najvećih arapskih porodica, ali je bio siromašan, što mu je omogućilo da se može lahko miješati i sa siromašnim i sa bogatim slojem.
– Društvene aktivnosti: Bio je aktivan učesnik u društvenim i političkim aktivnostima. Sa svojih 15 godina bio je u ratu Fidžar sa Kurejšima, koji je trajao četiri godine. Ovo mu je bio prvi susret sa ratom. Sa 18 godina, učestvovao je u plemenskoj federaciji Fudul, što ga je naučilo umijeću mira i pregovaranja.
– Obrazovanje: Bio je nepismen, što je čudo samo po sebi jer je postao najveći učitelj čovječanstva. Stekao je veliko iskustvo iz poslovanja i interakcije sa svim ljudima oko sebe. Ovo treba da nauči današnju omladinu da budu društveni i da se nikad ne izoliraju. Društvena interakcija je najbitnija u poliranju nečije ličnosti. Poslanik nije stekao ovo iskustvo čudom preko noći, nego kroz stalan naporan rad nekoliko godina. Stoga, savjetujem omladinu da učestvuje u različitim društvenim i političkim aktivnostima. Ne treba nam neodgovorna omladina, niti omladina koja koristi religiju kao opravdanje da se izoluje od društva. Treba nam omladina koja je sposobna da izgradi i razvije naše društvo da bismo izbjegli greške prethodne generacije koja nije doprinijela razvoju naših zajednica. Pomaganje siročadima ili bilo koji drugi vid društvenog rada će proizvesti zrelu omladinu koja nam treba.
Hajde da se vratimo na Poslanikov životopis. U 25. godini, njemu je i dalje trebala još jedna vrsta iskustva koja će mu omogućiti da postane posljednji Poslanik cijelom svijetu. Morao je da putuje i kontaktira sa drugim narodima, da bi naučio raditi sa svim tipovima ljudi, jer je do tada poznavao samo ljude iz Kurejša. To nas dovodi do važnosti putovanja. Iskustvo koje neko stekne u jednoj godini putovanja je jednako 20 godina iskustvu života na jednom mjestu.
Poslanik je tada počeo da radi za Hatidžu Bint-Huvejlid tako što je vodio njen karavan u Šam (današnja Sirija) i Jemen. To mu je dalo priliku da se upozna sa dvije najveće imperije u to vrijeme – Rimljanima i Perzijancima. Već vam je jasno koliko dugo se njegova priprema planirala? Kada mu je amidža Ebu-Talib predložio da počne raditi za Hatidžu, Poslanik je prihvatio jer je uvijek s poštovanjem gledao žene. Stoga, nije ga bilo stid što je radio za ženu, ni što komunicira sa njom. To uči našu omladinu da se ne boji komunicirati sa ženama sve dok postoji dobar razlog i dokgod se održava međusobno poštovanje. Međutim, slabi razlozi za miješanje sa suprotnim polom nisu prihvatljivi.
Hatidža nije bila obična žena; ona je bila vrlo uspješna poslovna žena koja je ostala udovica dva puta i imala skoro 40 godina u to vrijeme. Stoga, kada je njoj Ebu-Talib predložio da uzme Muhammeda da radi za nju, ona je prihvatila, ali je morala testirati Muhammeda. Dala mu je mali karavan i poslala svog mladog slugu Mejseru sa njim, kojem je povjerila zadatak da donese izvještaj o Muhammedovim vještinama i poštenosti. Nakon tri putovanja u Jemen sa Muhammedom, Mejsera je obavijestio Hatidžu da nikad nije vidio nekog tako poštenog, iskrenog i vrijednog kao što je Muhammed. Ovo uči našu omladinu da vrednuju naporan rad. Ponekad sam razočaran kada vidim mlade ljude koji žele postići mnogo u životu, ali nisu spremni da rade naporno. Zapravo, sramota je za bilo koju mladu osobu da radi samo dva ili tri sata na dan, a da tvrdi da voli Muhammeda, koji je sam provodio duge sate na poslu svaki dan.
Mejsera je rekao Hatidži koliko je uspješan Muhammed bio u ostvarivanju profita na pošten način i kako se on ne poklanja božanstvima – kao ni ona – jer je čuo kako Muhammed govori nekom kupcu da nikad nije obožavao Lata ni Uzzaa. Stoga se ona zainteresovala da sazna više o njemu i odlučila da mu povjeri svoj karavan na velikom putovanju u Šam.
Umjesto uobičajenih pet do šest sedmica koliko je trebalo većini trgovaca da prodaju robu u Šamu, Muhammed je uspio prodati svu robu prije nego što je čak i stigao tamo i vratio se sa profitom. Ovo nas uči da religiozni ljudi koji nose odgovornost da’we (misionarske aktivnosti) nikad ne treba da se ograniče na džamiju, nego treba da rade naporno. Naš Poslanik bio je vještiji u trgovini i od velikog trgovca Ebu-Sufjana, kojem je trebalo dvije do tri sedmice da proda robu u Šamu.
Ovaj postepen uspjeh u svim aspektima života bio je potreban da se polira Muhammedova ličnost. To se nije desilo čudom, već je to ostvarivo za svakog ko je spreman da se preda učenju i radu. Čak iako uzmemo u obzir čuda koje je Allah dao Muhammedu, treba da imamo na umu da ova čuda nisu mijenjala red događaja. Muhammed se postepeno dokazivao, prvo kao uspješan čoban, zatim kao mladi pošteni i vješti trgovac, koji je prošao kroz nekoliko testova, i na kraju kao vrlo uspješan i dobro uhodan trgovac.
Pojam postepenog postizanja uspjeha je jedan od glavnih principa islama i sunneta (Poslanikove tradicije). Omladina treba da nauči iz toga da bude strpljiva i da radi naporno da ostvari svoje ciljeve.
Kada je Muhammed dostigao ovaj nivo uspjeha u svom praktičnom životu i nakon sarađivanja sa različitim ljudima iz različitih naroda, on je postao spreman za finalnu fazu svoje pripreme: osnivanje porodice. Bilo je potrebno da se oženi i vodi uspješan porodični život da bi mogao naučiti druge kako da rade isto.
Kako je počela priča o ženidbi? Muhammed je imao veselo lice i fleksibilnost u svim svojim poslovima, čak i tokom konflikta. Ova veselost je jedan od glavnih uslova za uspjeh u biznisu, što je Zapad naknadno kroz istraživanja shvatio. Na Hatidžu su djelovali njegova neviđena ljubaznost, iskrenost i veselost, te je odlučila poduzeti prvi korak.
Hatidža je ranije bila odbila nekoliko bračnih ponuda od elitnih Kurejšija kojima je ona bila privlačna zbog ljepote ili bogatstva. Hatidža je tada razgovarala sa jednom prijateljicom, Nafisom Bint Munebbih, i priznala joj svoju zadivljenost Muhammedom, te je dala saglasnost Nafisi da razgovara sa njim o ženidbi.
Ovdje treba da analiziramo ovu situaciju i zapitamo se da li je bilo prikladno za ženu da inicira bračnu ponudu. Prema ovom primjeru braka između Hatidže i Muhammeda, da! Žena može inicirati, ali je način pristupa ovakvoj ponudi od velike važnosti. U današnje vrijeme, nije lahko ući u brak; naše djevojke treba da imaju na umu da nikad ne izaberu način koji ih može posramiti ili da osjećaju da ih potencijalni muževi uzimaju zdravo za gotovo. Hajde da naučimo od Hatidže i od osobe koju je ona izabrala ovaj način prosidbe.
Pošto je bila zrela i elokventna, Nafisa je otišla Muhammedu i rekla:
Nafisa: Muhammede, jesi li ti oženjen?
Muhammed: Ne.
Nafisa: Zašto?
Muhammed: Siromašan sam, koja bi se žena udala za mene?
Nafisa: Hatidža.
Muhammad: Da li bi me ona prihvatila?
Nafisa: Razgovarat ću s njom o tome.
Dva dana poslije, ponovo mu je otišla i obavijestila ga o Hatidžinoj saglasnosti, te mu je rekla da Hatidža ima lijepo mišljenje o njemu.
Ja pozivam naše djevojke da nikad ne pristupaju braku na način koji će ih činiti lahkim ili jeftinim u očima muškaraca, koji se ne bi oženili ženom prema kojoj su izgubili poštovanje.
Ovo nema toliko veze sa vjerom koliko sa prirodom ljudskih bića, koji uvijek cijene ono što teško dobiju. Stoga je islam uspostavio pravila o mehru i postavio odobrenje staratelja djevojke uslovom za brak. Teškoće koje muškarac doživi pri dobijanju žene natjera ga da je tretira kao dragulj poslije. Za razliku od toga, žene koje prihvate urfi brak (običajni i neregistrovani brak) su uvijek napuštene poslije. Pogledajte kako Poslanikov život dodiruje osjetljiva pitanja u našem sadašnjem životu!
Da se vratimo Muhammedu i Hatidži, čiji je brak trajao 25 godina uprkos svemu:
- Tačno je da je Hatidža bila 15 godina starija od Muhammeda. Ipak, njihov nivo zrelosti, što je glavni faktor za uspjeh jednog braka, bio je nevjerovatan. Muhammedova primjerna zrelost se rijetko susretala. Hatidža je bila dovoljna zrela da se on nikad ne osjeti inferiornijim u odnosu na nju. Moramo imati na umu stvarnu zrelost ličnosti kada su ove stvari u pitanju, naročito jer psiholozi potvrđuju da žena sazrijeva brže od muškarca, što može prouzrokovati probleme za bračni par ako su oni istih godina ili ako je žena mnogo starija od muškarca. Stoga, preporučljivo je da muškarac bude malo stariji od žene.
- Finansijski gledano, Hatidža je bila bogatija od Muhammeda, ali to nije predstavljalo problem, jer je njihov društveni nivo bio jednak. Zapravo, Muhammed vodi porijeklo od najčasnije porodice u Kurejšu.
- Islam ne samo da naglašava značaj sličnosti u nivou pobožnosti u braku, nego i značaj sličnosti u njihovom društvenom statusu. U svakom slučaju, muž je taj koji treba da nosi finansijsku odgovornost. Zato je Muhammed, uspješni trgovac, koji je čak imao trgovinskog partnera (Saiba Ibn Ebi Saiba) bio taj koji je brinuo o izdržavanju porodice. Ovo ne samo da opovrgava tvrdnju nekih orijentalista da se on oženio Hatidžom zbog bogatstva, nego i uči naše djevojke i njihove staratelje da testiraju potencijalne muževe prije braka da bi bili sigurni u njihovo poštenje, kao što je Hatidža uradila.
Omer Ibn el-Hattab je jednom pitao čovjeka da li poznaje jednu određenu osobu.
Čovjek: Da, poznajem ga.
Omer: Jesi li s njim imao finansijske poslove?
Čovjek: Ne.
Omer: Možda si ga vidio kako klanja?
Čovjek: Da.
Omer: Onda ga ne poznaješ.
Ovo su razlozi uspješnog braka između Muhammeda i Hatidže. Brak im je trajao 25 godina – 15 godina prije poslanstva i 10 nakon toga. Imali su šestero djece zajedno: četiri djevojčice (Zejneb, Rukajja, Um-Kulsum, Fatima) i dva dječaka (El-Kasim i Abdullah). Za razliku od Romea i Julije, koji nikad nisu imali priliku usavršiti svoju ljubav i staviti je kroz pravi test braka, Muhammedova i Hatidžina ljubav je testirana kroz brak koji je trajao dugo. Da vam dam neke dokaze ovog uspjeha:
20 godina nakon Hatidžine smrti, tokom osvajanje Mekke i dok je Poslanik bio vrlo zauzet mnogim pitanjima, vidio je jednu stariju ženu koja mu prilazi. Odmah je napravio mjesta za nju i rekao svima da im ne smetaju određeno vrijeme. Ljudi su vidjeli da je on raširio svoj ogrtač za nju da sjedne, zatim su razgovarali i smijali se. Svi su se zainteresovali toliko da kada se Poslanik vratio, Aiša ga je pitala ko je bila ta žena.
Muhammed: Hatidžina prijateljica.
Aiša: O čemu ste razgovarali?
Muhammed: Sjećali smo se starih dobrih dana sa Hatidžom.
Jednog dana, nakon Hatidžine smrti i tokom Muhammedovog braka sa Aišom, Poslanik je čuo da neko kuca na vrata slično kako je kucala Hatidža, pa je odmah rekao da bi volio da je posjetilac Hatidžina sestra Hala i zaista je to bila ona.
Ova velika ljubav i odanost je trajala 25 godina, do smrti dvaju Poslanikovih sinova. Kao da ga je Allah htio iznova htio podsjetiti da je život prolazan i kratak. Kroz ove događaje, Allah je naučio Poslanika da živi za svoj cilj i da ga život ne smije zavesti. Jedan sin mu je umro u trećoj godini, a drugi u četvrtoj; u dobi kada su roditelji najvezaniji za svoju djecu. Tokom svojih 35 godina, Poslanik je svjedočio smrti mnogih njemu bliskih ljudi, svog oca, majke, djeda i dvaju sinova. To ga je naučilo da je život kratak i da ga nije vrijedno žrtvovati za drugi život.
Ne moraju svi proći kroz ove poteškoće da bi shvatili ovu činjenicu; ne moraju izgubiti nekog voljenog da bi shvatili kako ovaj život nije vrijedan kao drugi život. Vi u Allahovom Poslaniku imate divan uzor za onoga koji se nada Allahovoj milosti i nagradi na onome svijetu, i koji često Allaha spominje (33:21). Živite za svoje ciljeve, živite za Allaha. Nemojte živjeti da odgojite djecu, jer vi ćete umrijeti i oni će umrijeti. Lekcija koju učimo iz smrti Poslanikove djece je lekcija za one koji su izgubili dijete. Ponekad, Allah vam oduzme nešto da bi vam dao nešto bolje.
Idući korak u pripremanju Poslanika za misiju bilo je pokazati njegovu dobrotu čovječanstvu, a ne samo muslimanima. To je lekcija iz koje muslimani trebaju naučiti. Treba da vide kako je milostiv Poslanik bio prema nemuslimanima prije islama. Da li je Poslanik poslan samo muslimanima ili cijelom čovječanstvu? Naravno, poslan je čovječanstvu. Stoga, Poslanik je morao proći kroz razna iskustva da pokaže svoju milostivost prema cijelom čovječanstvu. Neki muslimani ograničavaju svoju milostivost samo na muslimane, ali Poslanik nije bio takav.
Hajde da pogledamo priču o Zejdu ibn Harisu. To se desilo prije poslanstva. Postojala je žena po imenu Sa’da bint Sa’leba, koja je imala sina Zejda. Ova je žena otišla sa svojim sinom, koji je imao osam godina tada, u drugo selo. Dječak je kidnapovan na putu i prodat na pijaci zvanoj Ukaz kao rob. Jedan čovjek (po imenu Hakim Ibn Hizam Ibn Huvejlid), Hatidžin nećak, ga je kupio. Zejda je poklonio Hatidži, koja ga je zatim dala Poslaniku Muhammedu. Dječak je živio sa Poslanikom. Onda, jednog dana, dječakov otac je saznao da mu sin živi u kući Poslanika Muhammeda.
Počeo je skupljati novac da otkupi sina, pa je išao da pita Poslanika da prihvati novac i vrati mu sina. Poslanik mu je rekao da ima bolje rješenje: neka dječak sam odluči s kim želi da bude. Ako bi izabrao svog oca, Poslanik bi ga vratio i ne bi uzeo novac, ali ako bi izabrao Poslanika, trebalo bi da ostane kod njega. Možete li vidjeti kako je bio milostiv tada? Poslanik nije bio musliman u to vrijeme; ali bio je brižljiv i ljubazan prema svakom. Poslanik nije samo vratio Zejda njima, jer je Zejd bio privržen njemu i Poslanik je brinuo o njegovim osjećanjima. Želio je da Zejd izabere. Zejd je izabrao da ostane kod Poslanika. Otac mu je bio zadivljen, pitao je Zejda kako može birati da bude rob umjesto da bude sa roditeljima. Zejd je odgovorio da je kod Poslanika vidio neviđenu milost i da ga nikad neće napustiti, ma šta mu nudili. Poslanik je bio milostiv iako tad nije bio musliman. Svi treba da naučimo nešto iz toga.
Posljednja faza u pripremanju Poslanika za misiju bilo je testiranje njegovih sposobnosti lidera. Morao je biti sposoban rješavati sporove među ljudima i ujedinjavati ih. Također, vrlo je važno da je prije poslanstva on bio poznat kao častan, pošten čovjek, tako da je jasno da ljudi koji poslije nisu slijedili njegov poziv činili to iz svojih interesa, a ne jer je on bio nepošten ili neiskren.
Poslanik je sada imao 35 godina. Kurejš (Poslanikovo pleme) su odlučili ponovo izgraditi Ka’bu. Ljudi su se bojali da sruše Ka’bu radi obnove, zbog onog što se desilo Abrahi i njegovoj vojsci koji se pokušavali da je sruše. Zato, Velid Ibnul-Mugira, poznat po svojoj hrabrosti, rekao je da će on to učiniti i da ih Allah neće uništiti jer to rade u dobru svrhu. Ovo je važna stvar; Allah prihvata dobre namjere iako nisi musliman. Velid je počeo rušiti Ka’bu, a ostali su čekali da vide šta će biti s njim. Kada su se uvjerili da se mu ništa nije desilo, pridružili su mu se u izgradnji Ka’be.
Kurejši su osigurali da novac korišten za izgradnju Ka’be dođe iz poštenih i moralnih izvora, a ne nemoralnih (npr. krađe). Ovo je još jedna važna stvar. Čak su i nemuslimani znali da Allah ne bi prihvatio novac iz nemoralnih izvora. Ovu istinu znamo preko svoje fitre (izvorno znanje s kojim se ljudsko biće rađa), pa zašto onda mi muslimani to nekad ignorišemo? Kako mogu neki nemuslimani hraniti vlastitu djecu novcem iz haram izvora? Ono što dođe od haram novca je predodređeno za džehennemsku vatru. Kako možete to činiti svojoj djeci? Jedno važno pitanje današnjice je pitanje autorskih prava. Mnogo ljudi dozvoljava sebi slobodan pristup djelima drugih. To je štetno za državu u cjelini i uništava našu šansu za razvojem.
Da se vratimo Ka’bi. Svako pleme je izgradilo dio Ka’be, jer se smatralo da je to čast. Kada je izgradnja završena, bilo je vrijeme da se ponovo postavi el-hadžerul-esved (crni kamen u svetoj džamiji, koji je došao iz Dženneta). Svako pleme željelo je da preuzme tu dužnost i nisu se mogli složiti oko toga. Pitanje se toliko zakomplikovalo da je jedno pleme izjavilo da će otpočeti rat ako se njima ne dozvoli da postave kamen.
Prošlo je tri dana, a odluka još nije bila donijeta. Velid je tada predložio da prvoj osobi koja uđe na vrata povjere donošenje odluke o tome ko će nositi kamen, bez obzira ko to bude. Poslanik Muhammed je ušao na vrata. Primjetite kako je Allah planirao da Poslanik bude onaj koji će riješiti spor. Poslaniku se nisu dešavala čuda, ali je Allah planirao za njega. Ako i vi budete radili i ulagali napore u rad, Allah će vam dati da se stvari rješavaju za vas.
Čim je Poslanik ušao, svi su bili sretni i složili su se da on donese odluku, jer je on bio pošten. To je bilo prije poslanstva, što pokazuje da je on bio poštovan i povjerljiv. Allah kaže, Oni, doista, ne okrivljuju tebe da si ti lažac, nego nevjernici poriču Allahove riječi. (6:33).
Poslanik je smislio pametno rješenje. Rekao im je da rašire ogrtač na pod. Zatim je digao kamen i stavio ga na ogrtač. Zamolio je predstavnike svakog plemena da uhvate za krajeve ogrtača i svi su ga povukli istovremeno prema Ka’bi, pa je Poslanik smjestio kamen. On je dozvolio da svi učestvuju, zbog čega su oni osjećali da su postigli nešto.
Poslanik je bio milostiv prema nemuslimanima na dan kada je nosio kamen hadžer da bi spriječio rat. Bio je milostiv i prema muslimanima kasnije, kada tokom hadždža nije dotakao kamen hadžer, već je pokazao prstom na njega, da se ljudi ne bi svađali da ga dotaknu tokom hadždža. Zaista osjećam veliku ljubav u svom srcu za Poslanika Muhammeda, s.a.w.s.
Enes Ibn Malik je rekao: Kada je Poslanik jednog ponedjeljka ušao u Medinu, grad je bio osvijetljen njegovim prisustvom, a onog ponedjeljka kada je umro, u Medini sve se smračilo. Ljudi su tada pitali Enesa šta najviše želi? On je rekao: “Ne želim ništa od ovog svijeta. Želim da sretnem Allahovog Poslanika, s.a.w.s., na Sudnjem danu i da mu kažem: ‘Evo me, tvoj sluga Enes’, i da me uvede u Džennet. ”
Nakon svih ovih priprema, Poslanik je bio spreman da počne dobivati objavu od Allaha. Bio je potpuno pripremljen za to u svim aspektima, a svijet je čekao da on počne svoju misiju vraćanja mira i pravde u svijetu. To je ono što i sada treba svijetu; nekog ko će vratiti mir i pravdu.
Iz ramazanskog ciklusa poznatog daije Amr Halida o životu Poslanika s.a.w.s
Prijevod i obrada: IslamBosna.ba