Osmi hadis

 

Abdullah sin Omerov priča da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Naređeno mi je da se borim sa svijetom sve dotle dok ne posvjedoče da nema dugog boga osim Allaha i da je Muhammed Njegov Poslanik i dok ne počnu obavljati molitvu (namaz) i ne počnu davati zekat; kad to urade sačuvali su od mene svoje duše (krvi) svoj imetak, osim za islamski hak (pravo), a račun će pred Uzvišenim Bogom polagati.”

I ovaj hadis je vjerodostojan (sahih), a nalazi se u Buhariji i Muslimu i u drugim hadiskim djelima.

Sa pravdom svijet opstoji, sa pravdom sve cvate. Trinaest godina zvaće Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, svoju okolicu vjeri islamu. Njegova okolica uzvraćaće mu uglavnom zlo za dobro. Ne pustiše ga da u svom rodnom mjestu u miru ostane, nego ga prisiliše na seobu. Tek o­nda Bog, dželle šanuhu, dozvoli Svom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, da se lati pravde i uzvrati im učinjeno zlo. “Dozvoljava se (muslimanima) koje nepravedno sa svih strana tuku, da se i o­ni bore!” (Hadždž, ajet 9)

Cijela neznabožačka vjera (mušrici) bijaše ustala na oružje protiv islama. Dozvoljeno bi i muslimanima da i o­ni protiv njih zaratuju. “Ratujte protiv svih mušrika, kao što i o­ni protiv svih vas ratuju. Ko na vas napadne i vi njih napadnite, samo u istoj mjeri”.

Sve vojne Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, bile su izazvane sa neprijateljske strane. Ili su o­ni prvi navalili na muslimane ili su ugovor prekršili ili slično. Islam ne preporučuje razbojništva niti nasilja.

Ukratko može se reći da islam preporučuje ratovanje u dva slučaja:

1. Za odbranu života kod napadaja,

2. za odbranu propagiranja islama, tj. ako neko ustane i počne mučiti muslimane s ciljem da bi ostavili islam; ili počne spriječavati od islama o­ne, koji hoće da svojevoljno prigrle islam; ili ustane protiv o­nog koji zove u islam.

Evo šta još Kur’an veli u ovom pogledu: “Bog vam ne zabranjuje da o­nim nemuslimanima, koji protiv vas ne ratuju radi vjere, i koji vas ne tjeraju iz vaših kuća, dobročinstvo činite i pravdu dijelite, jer Bog voli o­ne koji pravedno rade. Samo vam Bog zabranjuje da o­ne, koji protiv vas ratuju i koji su vas izgnali iz vaših kuća ili pomagali o­ne, koji to čine, da ih smatrate za prijatelje. Ko bi ih uzimao za prijatelje taj bi pogriješio.”

Eto to je duh islama i Kur’ana. Ovo je pitanje opširno pa bi me daleko odvelo da se i dalje njime ovdje bavim, nego, osvrnimo se na sam hadis.

Ako muslimanski protivnici prime islam izrazivši riječima svoje vjerovanje i pristavši na obavljanje vjerskih dužnosti, s time će sačuvati svoj život i imetak. U tom slučaju nikome nije dozvoljeno da mu napadne život ili imetak, ako to islamsko pravo ne traži.

Kada islamsko pravo zahtijeva da se na nečiji život udari – o tome će biti govora u četrnaestom hadisu.

Svačiji je imetak u islamskoj državi zaštičen. Niko, pa ni sama muslimanska država nema prava uzeti ni jedne pare, ako to islamski propisi ne zahtjevaju. Od muslimana islam traži zekat i neke druge obaveze. Od nemuslimana traži otkupni danak od službe u vojsci (džizja).

U islamu nema toga da čovjek odgovara za svoje grijehe pred ljudima, koji su kao ljudi svi njemu ravni. Ako grijeh šteti zajednici ili pojedincima ili vuče za sobom zle posljedice o­nda islam propisuje određene kazne. Ukratko, u islamu nema ispovjedanja i polaganja računa pred drugim osim Boga kao što veli Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, u ovom hadisu: “Račun će pred Svevišnjim Bogom polagati.”