O Muhammedu Asadu (Ismail Ibrahim Nawwab)

IslamBosna.ba – Poseban kao osoba, nadaren kao pisac i mislioc, evropski preobraćenik u Islam pokrio je literarno i intelektualno više od polovine jednog stoljeća.

Pisanja Muhammeda Asada obuhvataju duhovne odiseje i klasična djela, kao što je, primjerice, Put u Mekku, koja se odlikuju veličanstvenom stilistikom, intelektualnom snagom te elegantnim pripovjedačkim zapažanjima. Pisao je o islamskom državnom uređenju, kao i o islamskom pravu. Bitno je spomenuti njegov angažman na polju prevođenja najautentičnije zbirke Poslanikovih hadisa, Džami‘ As-Sahih od Imama Buharija, kao i sedamnaest godina utrošenog rada na komentiranju Kur’ana. Njemački preobraćenik u Islam, Murad Hoffman, opisao je Muhammada Asada kao “najveći evropski dar Islamu”.

Kada je Muhammad Asad bio upitan zašto je primio Islam, odnosno što ga je najviše privuklo u Islamu, odgovorio je:

“Moram priznati da nemam pojedinačan zadovoljavajući odgovor, jer me nije privuklo neko pojedinačno islamsko učenje, nego predivna cjelokupna struktura moralnih učenja i praktični životni program. Čak ni sada ne bih bio u stanju reći koji dio Islama me je privukao više od drugog. Islam vidim kao jednu perfektnu arhitekturu. Svi njegovi dijelovi su harmonično uvezani, upotpunjavajući se i podržavajući jedan drugoga. Ništa nije suvišno, niti nešto nedostaje, što je rezultiralo apsolutnim balansom i prefinjenom kompozicijom. Vjerovatno je upravo osjećaj da je sve u islamskim učenjima i postulatima na pravom mjestu, stvorio kod mene najveću impresiju.”

Ovdje ćemo navesti jedan manji odlomak iz njegove knjige Islam at the Crossroad (Islam na raskršću puteva, str. 98–101), uz napomenu da ni ostali dijelovi navedene knjige nisu manje interesantni.

Islam i promjena vremena

Historija nam govori da su sve ljudske kulture i civilizacije organski entiteti koji se manifestuju u formi živih organizama. I oni, poput živih bića, prolaze kroz različite faze. Kao što biljke rastu do određene tačke, a potom se osuše, tako i kulture umiru na kraju svog razvojnog ciklusa, ustupajući mjesto novim, rađanim kulturama.

Da li je to slučaj i sa Islamom? Na prvi pogled može se učiniti da jest. Nema sumnje da je islamska civilizacija doživjela snažan uspon i svoje zlatno doba, u kojem je imala snagu da inspiriše ljude na žrtvu i uzvišena djela, kao i da transformiše nacije i promijeni lice Zemlje na bolje. Nakon toga uslijedio je period zastoja i stagnacije, do kojeg je naposljetku ostala samo prazna riječ. U sadašnjem vremenu svjedoci smo rastomeljavanju islamskih vrijednosti i njihovog propadanja. Međutim, da li je to sve?

Ako vjerujemo da Islam nije samo jedna kultura među mnogima, niti puk proizvod ljudskog promišljanja i nastojanja, nego kulturno-produktivna snaga, Allahov zakon uspostavljen da bi bio slijeden od strane čovječanstva u svakom vremenu i na svakom mjestu, tada dolazi do kompletne promjene aspekata. Ako je islamska kultura rezultat slijedenja objavljenog zakona, onda ne možemo prihvatiti njenu oivičenost lancima vremena i prostora, kao što je slučaj s drugim kulturama. Ono što se predočava kao propast Islama u biti nije ništa drugo do propast i mrtvilo naših srca, koja su previše prazna i otupljena da bi čula vlastiti unutarnji zov. Zaista, nema vidljivog znaka da je čovječanstvo u sadašnjem stanju preraslo Islam. Činjenica je da je čovječanstvo pokazalo nemoć da stvori bolji etički sistem od onoga koji je izražen u Islamu – kao što je pokazala nemoć u pogledu uspostavljanja univerzalnog ljudskog bratstva, dok je to Islam uspio ostvariti kroz multinacionalni koncept Ummeta. Također, čovječanstvo je zakazalo u stvaranju socijalne strukture u kojoj bi konflikti i sukobi među njenim članovima bili efektivno reducirani na minimum, kao što je to postignuto na socijalnom planu Islama.

Čovječanstvo je također zakazalo da unaprijedi čovjekovo dostojanstvo, njegovu čast, osjećaj sigurnosti, duhovnu nadu i sreću. U svim navedenim oblastima, sadašnja postignuća čovječanstva ne dosežu ni “koljeno” islamskog programa. Gdje je, dakle, mjesto mišljenju da je Islam zastario i nekoristan?! Glavni razlog zbog kojeg određeni ljudi pribjegavaju ovakvoj interpretaciji Islama jest isključivo zbog religijskog porijekla islamske civilizacije, s obzirom da je religiozna orijentacija danas van mode.

Međutim, ako shvatimo da je sistem zasnovan na religiji zapravo program koji je u praktičnom životu daleko kompletniji, konkretniji, kao i daleko srodniji psihološkoj konstituciji čovjeka od bilo čega s čim je došao ljudski um putem reformi i prijedloga, uvidićemo da je to dovoljno jak dokaz u korist islamskog svjetonazora. Imamo sve razloge da vjerujemo da je Islam potpuno opravdan kroz pozitivna dostignuća čovjeka, jer ih je razmotrio i istakao kao željeni cilj, mnogo prije nego što su ta dostignuća postignuta. Također je opravdan kroz mane, greške i zamke ljudskog razvoja, na koje je jasno i glasno ukazao mnogo prije nego što su kasnije prepoznate kao greške.

Sa čisto intelektualne tačke gledišta, dakle, ne osvrćući se na čije religiozne osjećaje, pred nama su svi podsticaji da samouvjereno slijedimo praktičnu uputu Islama. Ako prihvatimo našu kulturu i civilizaciju s te tačke gledišta, doći ćemo do nužnog zaključka da je preporod Islama moguć. Mi nemamo potrebe za “reformom” Islama, kao što neki muslimani smatraju, jer je on već sam po sebi perfektan. Ono na čemu moramo sprovesti reformu jeste naš odnos prema religiji, naša lijenost, egocentričnost, skučenost vidika – ukratko, naši nedostaci, a ne neki pretpostavljeni nedostatak Islama.

U cilju dostignuća islamskog preporoda, ne trebamo tragati za novim principima ponašanja, nego trebamo primijeniti ustaljene i isprobane metode. Možemo prihvatiti određene nove impulse od drugih kultura, međutim, zasigurno ne možemo zamijeniti perfektnu “fabriku” Islama nečim što je neislamsko, bez obzira dolazi li to sa Zapada ili Istoka. Bilo koja promjena u konceptu Islama ili njegovoj socijalnoj organizaciji, prouzrokovana nametanjem uticaja stranih kultura, u stvarnosti je nazadna i destruktivna, te zbog toga zaslužuje duboko pokajanje.

U svakom slučaju, promjena mora doći, ali do promjene u nama samima, a ta promjena mora biti usmjerena prema Islamu, a ne u nekom drugom pravcu.

NAPOMENA: Sa engleskog preveo E.T.