Ma zaboravi modu, ovo je sloboda! (Stella White)

Za emancipovane zapadnjake, hidžab ili veo, je prepreka za ženstvenost. To za njih simpbolizira krah ženskog duha i simbol ropstva koji ženu transformira u pasivni dio, kojoj je jedino dozvoljeno van kuće da kupi mužu ručak.

Kada se ovaj komad platna nađe na nogama, Engleskinje bi obično susretale oči koje su piljile vani pune tuge i skromnosti. Za njih, hidžab predstavlja živu smrt. Ovo bi također mogao biti osjećaj francuskih zvaničnika koji su odlučili da baniraju hidžab u školama, vjerujući da ni jedna mlada djevojka ne bi trebala nositi simbol represije na svojoj glavi.

Još za mnoge, uključujući i mene, veo nije nikakav instrument tlačenja, nego znak slobode. Lično, nikada se nisam osjećala ovako slobodno dok ga nisam počela nositi.

Ali prije nego i zaključite da sam ja žrtva propagande vjere koja mi je isprala mozak, ja ću vam naznačiti da sam ja katolkinja a ne muslimanka! Nisam sa misterioznog Istoka, nego tridesetdvogodišnja žena iz dosadnog Kenta. U moj život se ubraja da sam egzotična plesačica i veliki model. Imala sam tri veze sa muslimanimskim muškarcima, no niti jedan nije od mene zahtijevao da nosim hidžab; činjenički, našli su da je moje ponašanje malo nezgodno. Nema nikoga iz moje prošlosti da je uticao na mene da nosim veo. Jednostavno to radim jer ja to volim.

Uživam u privatnosti, u barijeri koju kreira hidžab između mene i zla, pomamnog svijeta, posebno u Londonu. Pronalazim veliki mir iza vela: ne osjećam se zaokupljenom prolaznicima; gužvom, bukom dok masa izgleda manje moćnom. Mogu se vratiti svome ličnom sigurnom svijetu čak i dok hodam, u praktičnom nivou, osjećam se kompletno bezbjednom od nepoželjnih ispada.

Hidžab je također finansijski bezbjedonosni sistem. Kao većina pješaka u Londonu, ne mogu priuštiti sebi da svakom beskućniku dam sitniša kad ga vidim, ali se osjećam krivom kad ih ugledam. U svome hidžabu, svoju brigu mogu sakriti. Također se osjećam sigurnom od džeparoša. Gledaju na mene i sigurno misle “ilegalni emigrant, ne vrijedi truda”, zakljućujući da moja velika tašna sadrži samo nepotrepštine, jeftino povrće za mojih šesnaestero djece.

U mome hidžabu kupovina je također jeftinija. Mala zajednica muslimanskih trgovaca operira u oblasti. Kod njih se obrće pomisao “jedna naša” pa cijene budu veoma niže nego što bi to bile za zapadnjake. Ako želim da nešto kupim, obavezno se “hidžabiram”.

Najveličanstveniji efekat nošenja hidžaba je da automatski postaješ član muslimanske zajednice i postupa se sa tobom u skladu svih privilegija digniteta žene muslimanke. Kad uđem u muslimansku prodavnicu, muškarac će mi blagonaklono reći “ Selam alejkum! Kako vam, damo, mogu pomoći?“ U autobusu, muškarci muslimani iz Afrike, bliskog i dalekog Istoka će se pomjeriti u stranu i reći,” Poslije tebe, sestro!”.

Kancelarije, barovi i klubovi Londona su puni engleskih djevojaka u kratkim suknjicama i visokim sandalama, od kojih mnoge traže ljubav. Žene koje nose hidžab, ružno okarakterisane od zapadnjaka, stvarno osjećaju sažaljenje prema ovim zapadnjačkim ženama, koje se moraju ranjavati sa visokim sandalama, štetnim po kožu šminkama i teškim dijetama sve u čilju da bi našle muškarca.

Jedna moja prijateljica Iranka, je uspješna poslovna žena. Ona svaki dan ide vani uglačana, nalakiranih noktiju, oštrih kostima i perfektne šminke. “ Dok sam bila u Iranu, bilo je mnogo lakše.” Kaže ona. “ Ustajala bi u devet, nabacila bi na sebe crnu veliku haljinu i uskakala u auto. Sada, moram da potrošim dva ili tri sata da bih se sredila, svako jutro.”

Mnogo puta hidžab je smatran kao stvar fundamentalista. Ali i u kršćanskoj tradiciji, Sveti Pavle je naredio ženama da pokriju svoje glave, sve do šezdesetih, ni jedna žena se nije mogla naći u Crkvi Engleske bez šešira i rukavica. Mnoge Engleskinje su oblačile vani šešire. Indijke i Sikhkinje su i dalje tražene da pokrivaju svoje glave zbog njihova digniteta ili ponosa a ortodoksne Jevrejke su tradicionalno oblačile šalove oko njihove kose da bi se sklonule od muškaraca koji nisu njihovih muževi. Ipak, između svih ovih kulturnih grupa, jedino su muslimanke izgleda opisane kao one koje su slabe, potlačene a na račun njihovih pokrivača.

Dvije nepoželjne žene su, muslimanka koja nosi hidžab i militantna feministkinja. Kada su žene u sedamdesetim počele da se šišaju na kratko, nosile komfortnu obuću, one su odbijale ideju patnje u ime mode i odbijale da učestvuju u frantičkim ritualima da bi privukle gladne, nezadovoljne muškarce. Tako shodno tome i žena u hidžabu može zadržati svoj identitet a bez da bude rob nikada zadovoljenoj zapadnoj želji za ljepotom.

Posebno tužan artikal je izašao u popularnom ženskom magazinu prošle sedmice, nazvan: “Kako da manje mrziš svoje tijelo.” Ja sam to pokazala mojoj prijateljici, Arapkinji, koja se zove Melika. Uhvatila se za glavu i rekla: U mojoj kulturi, muškarci su tako zahvalni kada se ožene ženom koju vide svojom veličanstvenom princezom pa kakva god izgleda i veličine ona bila.

Sa hidžabom, muslimanke znaju svoju moć i vrijednost. Jedan mi je musliman rekao: Moja žena je kao lijepi dijamant. Biste li napustili lijepi dijamant da dobijete drugi isparan i ukraden sa ulice. Ne, zamotat ćete ga u velvet. E ako baš hidžab čuva moju ženu, koja mi više vrijedi nego bilo koji nakit.

Naravno, ako bi bilo ko pokušao da skine moj veo ili da me natjera da ga obučem, ja bih se pobunila nasilnički. Imam privilegije da živim u zemlji u kojoj mogu nositi šta želim. Nisu sve žene tako sretne. Lično, pronasla sam u hidžabu anđela čuvara.

Moja mati, kako god, tvrdi da ga nosim jer se ne volim češljati.

Izvor: The Daily Telegraph
Prevod i obrada: Umm Fatima