Šest godina zabrane hidžaba u Turskoj (Nurije Akman)

Neke koje se nisu otkrile osuđivale su one koje su se otkrile. Svako je došao u jednu komplikovanu situaciju. Neke su u inostranstvu dovršile studij, a neke nisu imale ovu priliku.

Neke od njih su mislile da su pronašle svoju ličnost u ovoj borbi, a neke da su je izgubili. Razlog leži u tome što su im i njihove porodice i okolina okrenuli leđa. Desilo se da su neke od njih ušle u pogrešne brakove. Kada su očekivale pomoć, neke su razočarane ponudama da budu druge žene. Neki vjernici su se zabrinuli zato sto im se previse (!) razvila svijest po pitanju traženju svojih prava, nazivajuci ih previse slobodnim(!) i previše aktivnim?! Neke djevojke su radi toga čak mislile da se neće moći ni udati. Da bi našle spas od zabrane, neke od njih su se udale odmah a te porodice su se ubrzo rasturile. Neke, iako su našli pravog supruga, nisu mogle nikad razblažiti tugu u svojim srcima zato što nisu mogle zavrsiti svoje studije. Neke od njih su se liječile psihički ali nisu uspjele.

U ovim pričama sve smo u jednoj sceni imale bar malu ulogu, sve smo bile povrijeđene. Nekada metak uđe u jedno tijelo ali kada izađe rasturi čitavo tijelo. Hadžera Yildiz, Hatidža Kanlitas, Selda Karakusoglu samo su tri od onih koje su bili svjedoci toga. Ja sam samo htjela da podsjetim ljude da još uvijek krvarimo. To što pričaju je samo mali dio onoga što bi mogle ispričati…

Hadžera Yildiz:
Šta sve nismo doživjeli u ovom periodu… Jednu našu prijateljicu koja je bila studentica zadnje godine medicinske laboratorije u Istanbulu (Džerrahpaša), njeni roditelji su stavili u kućni pritvor zato što se nije otkrila!! Babo joj nije dozvolio da posti za ramazan jer ga nije poslušala! Uzeli su joj lampu iz sobe jer je navečer čitala knjige.  Bila je vjerena s kolegom, pa su ih razdvojili. Nakon šest mjeseci, malo pomalo, babo joj je počeo dozvoljavati da izlazi vani. Mi smo joj predložili da studira u inostranstvu, ali babo joj nije dozvolio ni to.

Imali smo jednu prijateljicu iz grada Samsuna (sjeverna Turska). Studirala je fiziku u Istanbulu. Bila je jedinica jedne jako bogate familije. Nju su bili stavili u kućni pritvor. Nisu joj ni telefon dali. Pored nje je uvijek bila jedna sluškinja i prenosila je roditeljima sve što je radila. Nije mogla izaći van kuće. Bacili su joj sve mahrame koje je imala! Jednu noć, ta djevojka je dobila priliku da nas nazove i rekla nam je ‘vodite me odavde’, pa je prekinula liniju. Otišli smo u Samsun. Čekali smo neki znak preko puta njezine kuće punih 3 sata. Navečer, malo se otvoriše vrata i izađe djevojka. Kaže da je ustala i rekla da ide u kupatilo, i kada je bila bila u kuhinji, krišom je izašla. Odmah smo ušli u auto i otišli. Kasnije smo vidjeli u novinama da su njeni roditelji dali oglas da se izgubila. Na kraju, njena porodica nas je našla. Rekli smo im: Da, vaša kćerka je kod nas i ne želi s vama živjeti. Niste uradili ništa osim što ste joj nanijele psihičke ozljede. Molimo vas, ako vasa kćerka odluči da studira, neka studira. Imate dobro materijalno stanje, dozvolite da studira negdje gdje će joj biti ugodno. Zar mislite da će moći zaboraviti ovo što ste joj uradili? Zašto sijete osvetu u njezinom srcu?
Ali su je silom odveli. Naravno, nije se otkrila ali nije ni studirala.

Kako se osjećaju one koje su odlučile da skinu mahramu da bi mogle nastaviti studirati?
Sjedile smo jednom s kolegicama. Neko nas upita, Doktorice, gdje ste vi diplomirale? Ja sam rekla: Ja sam do završne godine bila u Istanbulu, ali sam dovršila studij u Mađarskoj. A moja kolegica je odgovorila: Ja sam diplomirala u Istanbulu, ali joj se pokvarilo raspoloženje i bilo je stid. Ona će u sebi zauvijek nositi ovu tugu. Onaj jaki plač kada su skinule mahrame… želja da zaborave taj dan… Noću bi stavljale mahramu i tako spavale… Kažem joj: Navečer te niko ne vidi!? A ona kaže: Moram negdje da se osvetim zato sto se tamo otkrivam!

Imali smo jednu prijateljicu na medicini u Istanbulu. Uvijek se borila da bude prva na univerzitetu, nije imala ocjenu ispod 9,8!! Samo joj je bilo ostalo malo prakse da završi. Zbog pritiska porodice i želje da bude najbolja na univerzitetu, skinula je mahramu. Ali nakon tog dana, nije mogla dobiti ocjenu iznad 6,0! Kažem joj: Ti si jako inteligentna. Ako si odustala od mahrame bar trebaš biti prva! A ona mi plačući odgovori: Ja kada uđem unutra bez mahrame, od razmišljanja o tome da mi se kosa vidi ne mogu da mislim o ispitima. Ne mogu da razumijem šta kaze profesor.
Diplomirala je ali nije mogla biti prva. Poslije se ponovo pokrila. Ali na kraju ispalo je da nije uspjela ni na jednom frontu. Prije je bila idealista, imala je jaku ličnost, čak bi se i profesorima suprotstavljala. Kada se otkrila, izgubila je samopouzdanje. Ova djevojka nije uspjela ni na ispitima za specijalizaciju, a taj ispit je za sve pokrivene djevojke je bio jednostavan, jer bi baš njih profesori uvijek pitali najteža pitanja tokom studiranja, pa bi one morale sve da zapamte, da uče više od ostalih. Prije zabrane hidžaba, nije bila nijedna pokrivena djevojka koja nije uspjela na ovom ispitu za specijalizaciju! Ali od onih koje su skinule mahramu i nastavile fakultet, dosta mali broj njih je položio taj ispit.

Uz razne evropske zemlje, djevojke su fakultet nastavile i u Americi, Kanadi, Azerbejdžanu i na Kipru. Trenutno na bečkom univerzitetu ima 600 naših pokrivenih djevojaka. Kako smo saznali od njihovih profesora, one su povećale procenat kvaliteta studenata na ovom univerzitetu.

Ovaj period je dao pokrivenim djevojkama priliku za bolje uslove studiranja i života. Prije nije bilo zamislivo da pokrivena djevojka studira u drugom gradu, a sad su došle u poziciju da mogu hodati po svim državama. Sada se globalnije razmišlja. Desila se misaona revolucija. Djevojke su pronašle sebe, Tursku i svijet. Ovo je bilo pozitivno za ovaj period.

Hatidža Kanlitas:
Kada je počela zabrana, na vratima je okačen oglas  na kojem je pisalo: U zatvorenim i otvorenim prostorijama hodajte u skladu s propisima. Jedna skupina naših kolegica je odmah rekla: Mi se ne možemo boriti borimo protiv ove zabrane, hajde da kupimo perike! Još nije se ni znalo sta će se raditi, kakva kazna će se sprovesti spram onih koje se budu suprotstavljale naredbama… Mi smo mislile da se možda neće praktikovati zabrana. Ali te kolegice su počele raspravljati koju boju perike da kupe, da bi izgledalo neprivlačno, govorile su ‘hoćemo li kupimo bijele?’ Poslije smo vidjele da su kupile perike koje su odgovarale njihovim licima. Počele smo u školi bježati od profesora. Ako bi te vidio predsjednik tog Odsjeka, odmah bi te izbacio s prakse. Jednog dana, da me ne bi uhvatila profesorica s mahramom, sakrila sam se u WC. Ta profesorica ušla je u WC. Nikada se nisam loše osjećala kao tad.. kao da sam miš koji se boji da će ga uhvatiti i izbaciti. Profesorica je pokucala na vrata, ja rekoh “zauzeto!” Izašla je i otišla, ali molim Allaha da mi nikad više ne da da doživim takav strah.

Selda Karakusoglu:
Nisam izabrala ni skidanje mahrame ni nošenje perike. Ovo je moja ličnost! One koje nisu mislile kao ja su diplomirale. Stoje na nogama, iako su potpuno srušene psihe. Desilo se da su neke porodice dolazile ispred njihovih škola i tukle ih da skinu mahramu. Nije bilo moguce izbjeći psihički lom, bilo za one koje su se otkrile ili za one koje nisu.

Zbog problema hidžaba porodica mi se rasparčala. Dok su neke porodice davale podršku svojoj djeci da bi se pokrili, moja porodica se negativno ponašala prema meni, svaki dan sve strože. Kada bi nam došli neki gosti, odmah bi se otvorila tema o tome. Ne pitajući šta ja mislim, babo bi nabrajao prijetnje. Moja odluka o napuštanju škole je bila jako teška. Niti sam mogla govoriti svojima koje sam kazne dobila, niti sam se mogla vratiti kući kada ne bi mogla ići u školu. Svaki dan sam pratila svoje kolegice iz doma u školu, a ja bih sama čekala da se vrate. Kao da ta škola nije bila moja škola? Navečer sam ispitivača prijateljice šta je bilo u školi, s nadom da ću se jednog dana vratiti u školu. Prepisala bih njihove bilješke s časa. Prolazilo je vrijeme a ja sam bila sve iscrpljenija. Na kraju sam se vratila kući. Svaki put kada bih na vijestima govorili o sudbini pokrivenih djevojaka koje su imale istu sudbinu kao ja, moj babo bi ih nazivao teroristima, a kada bih ih branila, u kući bi počela svađa. Kada su mi sestru izbacili iz škole, pritisak se povećao. Babo mi je počeo zbog najsitnih razloga da otpočinje svađe. Jedan dan sam mu rekla, prihvati već jednom da mi ne želimo učiti bez hidžaba.

Tad je svima zabranio školu. Nikada neću zaboraviti suze mojih sestara. Krijući od oca, ja sam išla na kurs engleskog. Jedan period sam držeci časove engleskog jezika i radeći u jednoj firmi zarađivala svoj džeparac. Porodica mi nije davala novac. Srdžba mog oca nije prošla. Ne znam koliko može čovjek svoju mržnju održavati ali moj otac se, nakon toliko godina, još uvijek ponaša kao da nas nema u kući.

Prijevod s turskog: Z.H.