Žena iz Afganistana (Mirsad Mešanović)

Idući putem naišli smo na jedno selo u kojem je većina kuća bila razorena, tako da od njegovih građevina nije ostalo ništa osim ruševina i nešto od tragova ljudskog života.

Borbeni položaji mudžahida su se nalazili po brežuljcima oko sela. Tu smo se sreli sa oblasnim komandantom koji nas je upoznao sa situacijom na ovom području i stanjem mudžahida u njemu.

Naglasio je da je stanovništvo sela koje vidimo bilo prinuđeno da se iseli tako da su se svi iselili osim jedne porodice koja je odbila da ide u muhadžirluk. Porodicu su sačinjavali muž, žena i njihovo dvoje djece.

Čovjek je sa nama učestvovao u borbama, dok su žena i kćerka po cijeli dan spremale hranu za mudžahide. Dječakova zadaća je bila da nosi hranu od kuće do položaja mudžahida raspoređenih po brdima.

Ovakvo stanje je potrajalo sve dok nismo otišli u jednu akciju protiv neprijatelja u kojoj je na Ahiret preselilo pet mudžahida, među kojima je bio i njihov otac, staratelj ove porodice.

Kada smo obavijestili ženu o njegovoj smrti ona je vijest prihvatila strpljivo, uzdajući se u Allahovu, dž.š. nagradu. Vjerovali smo da će ona spakovati svoje stvari i zatražiti od nas da joj pomognemo da zajedno sa djecom odsele u Pakistan.

Međutim, iznenadilo nas je njeno uporno insistiranje da joj dozvolimo da ostane u selu čije se cijelo stanovništvo odselilo, kako bi dovršila svoju obavezu pripremanja hrane za mudzahide.

Ostala je u selu. Kćerka joj je pomagala u pripremi hrane, a sin nam je donosio istu čak i u momentima konstantnog žestokog granatiranja kojem je izloženo ovo područje u čuvenoj dolini Bendžesir.

Jednoga dana usred žestokog avionskog bombardovanja, kćerka je izašla da donese drva kako bi pomogla majci oko kuhanja hrane, ali je granata pala na mjesto gdje se ona nalazila i usmrtila je.

Žena je vijest prihvatila strpljivo, uzdajući se u Allahovu, dž.š. nagradu, i dalje uporna u svom nastojanju da ostane i sprema hranu za mudžahide.

Obećala je da će se dodatno potruditi kako bi nadoknadila trud koji je ulagala njena kćerka dok joj je pomagala u poslu. Provodila je dan i noć pored šporeta, kuhajući i pekući hljeb za mudžahide, dok je dječak zgotovljenu hranu raznosio po mudžahidskim položajima.

Jednoga dana dječak je zakasnio i nije donio doručak. Nakon što ga dugo nije bilo trojica mudžahida su se zaputila da vide šta se desilo. Kada su došli do njene kuće, pozvaše dječaka tražeći dozvolu za ulazak u kuću.

Ženu su zatekli u jednom kraju kuće kako sjedi pored ognjišta i kao i obično sprema hranu. Zatim je ustala i idući prema njima rekla: Hajde, pomozite mi i donesite drva kako bi dovršila hranu za vašu ostalu braću jer je još samo malo ostalo.

Pomogli su joj tako što su unijeli drva blizu ognjišta, a ona je bila zauzeta spremanjem hrane. Ova zauzetost ih je omela da je pitaju za dječaka. Međutim, kada je jedan od njih pogledao u drugi kraj kuće primjetio je gomilu zelene trave tako složene kao da je nešto bilo skriveno ispod nje.

On je upita: Majko sta je ovo? Ona odgovori onako zauzeta pripremanjem hrane: To je moj sinčić, izašao je kao i obično rano ujutro noseći doručak za mudžahide pa je u njegovoj blizini pala granata čiji su ga geleri usmrtili.

Prenijela sam ga kući, ali sam se pobojala da ne zakasnim sa hranom za vas tako da sam nastavila spremati čekajući da vi dođete i odnesete hranu vašoj braci, a da mi drugi pomognu oko opremanja djeteta, dženaze i ukopa.

Profesor Burhanuddin Rabbani je za trenutak zašutio jer je primjetio da većina prisutnih na sijelu više ne može obuzdati svoj plač, da bi neko od njih jecajući dodao: Gdje smo mi naspram ove afganistanske žene?

U Pečavuru, 3. 11. 1988. godine.

Na kraju želimo reći da je ovu istinitu priču iz afganistanskog rata zabilježio novinar, musliman, Ahmed Mensur. Rođen je u Egiptu 1962., gdje je završio književnost. Nakon diplomiranja je radio u izdavačkoj kući Dar Vefa kao direktor izdavačke djelatnosti.

Godine 1987. odlazi u Pakistan gdje ostaje do polovine 1990. i radi kao dopisnik i novinar, izvještavajući o zbivanjima u Avganistanu i Srednjoj Aziji za nekoliko arapskih časopisa.

Od 1990. radi kao glavni i odgovorni urednik najpoznatijeg islamskog časopisa El-Mudžtemea koji se izdaje u Kuvajtu, a koji predstvlja glasilo Muslimanskog Bratstva.

Radio je i kao ratni dopisnik iz Bosne i Hercegovine i iz tog perioda ima napisanu i objavljenu knjigu.

Trenutno radi u TV kući El-Džezira i uređuje i vodi nekoliko zanimljivih emisija.

U nekoliko ovih emisija upotpunosti je raskrinkao prljavu igru bivšeg Generalnog sekretara UN, egipatskog Kopta, Butrosa Butrosa Galija koju je igrao za vrijeme agresije na BiH. Butros Gali, inače pravoslavac, je odigrao ključnu ulogu u sprječavanju da se bosanskim muslimanima podigne embargo na uvoz oružja.

Također, povodom 10 godina genocida u Srebrenici Ahmedov gost u emisiji Svjedok vremena bio je dr. Haris Silajđžić.

Do sada je objavljivao svoje tekstove u desetinama arapskih časopisa, a kao što smo to već spomenuli, autor je desetak knjiga koje tretiraju problematiku Afganistana, Palestine, Bosne i Hercegovine i Iraka.

Njegovi će tekstovi ostati vrijedan povjesni materijal, jer je kao dopisnik sa ratom zahvaćenih područja, pratio zbivanja uživo na terenu, ne zadovoljavajući se pukim prenošenjem informacija od drugih.

On je lično poznavao sve glavne aktere Afganistanske krize, a lično je poznavao i šejha Abdullaha Azzama, o kome je napisao tekst pod naslovom: Posljednji dan u životu šehida Abdullaha Azzama.

Ovo lično poznavanje svih glavnih aktera afganistanskog rata kao i duboko poznavanje uzroka koji su doveli do raskola među mudžahidima daje njegovim analizama onoga što se odigralo u Avganistanu posebnu vrijednost.

Novinar i medijski radnik Ahmed Mensur može s pravom biti uzor našim mladim ljudima koji se žele okušati kao žurnalisti, shvatajući taj posao kao jedan od oblika islamske da’ve i borbe za svoju vjeru.