Kao skandinavski Musliman često se susrećem sa pitanjem zašto sam prihvatio Islam. Da, i ja sam sebe upitam s vremena na vrijeme zašto je Allah izabrao mene između toliko ljudi, i uputio me na ovaj blagoslovljeni put Islama.
Kada pogledam svoj život unazad, mogu zaključiti da je moja sadašnja situacija logična posljedica zbira mojih postupaka i misli sve do danas, ali je to, naravno, slučaj kod svakog. Tako je moje konvertiranje na Islam ili bolje rečeno moje prihvatanje činjenice da sam iznutra uvijek bio Musliman- postalo neizbježno.
Svoju priču mogu početi sa činjenicom da sam u dobi od 16 ili 17 godina istupio iz Danske Crkve. Ona me nije zadovoljila, kako intelektualno, tako i duhovno, jer sam iskreno želio da se oslobodim bilo kakve povezanosti za neku zajednicu kada sam započeo svoju potragu za odgovorima na ključna egzistencijalna pitanja života.
Mnogo godina nakon ove odluke bio sam slobodoumnjak. Nisam se povezivao sa ”organizovanom religijom”. Bio sam potvrđeni vjernik u neku Višu Silu koja se mogla u svemu prepoznati. Vjerovao sam u Jednog i nisam činio ustupke kod vjerovanja da Bog nema sudruga, da On sve prožima, da ima neograničenu energiju, da je bez granica ili imena.
Kasnih šezdesetih me je privukao Hipi-pokret i fokusirao sam svoj život na principe produciranja ljubavi i mira za sebe i izlječenja za čitav svijet. Takođe sam u isto vrijeme prestao jesti meso. Ali to nije bio rezultat dugog i dubokog razmišljanja, nego prije kroz iznenadnu inspiraciju. Uhvatio sam se tako reći uhvaćen na djelu drzeći komad mesa u ruci naboden na viljušku i na putu ka mojim ustima, kad sam odjednom odlučio da bih ga trebao prestati jesti. U tom momentu nisam imao pojma zašto mi je tako nešto palo na pamet. Ali ipak je bilo tako snažno i jasno da sam meso odmah, bez premišljanja, spustio. Slijedećeg momenta sam se okrenuo prema mojim roditeljima, i priredio im iznenađenje rekavši im da je ovo bio zadnji put da sam jeo meso životinja.
Kad sam imao 21 godinu napustio sam Dansku da bih sa jednim bliskim prijateljem obišao svijet. Ova odluka nije imala za cilj duhovnu potragu, to je bila jednostavna želja za pokretom.
Putovali smo kroz Afriku, Aziju, Bliski Istok. Princip koji nas je vodio na putovanju je bio život pod prirodnim zakonima Yina i Yanga (principi iz kineske prirodne filozofije, od velikog značaja naročito u daoizmu; Kod Yanga radi se o principu Neba, a kod Yina o principu Zemlje; Prelaz iz jednog principa u drugi je dinamičan. Prim. prev.). Primjenjivali smo ih na našu ishranu, koja je bila isključivo vegetarijanska, i na naše pokrete pri putovanju. Podržavali smo i potpomagali jedan drugog na harmoničan i inspirirajuči način koji nam je ušao u srca.
Tokom putovanja mi smo naravno živjeli među različitim ljudima koji su pripadali različitim kulturama i religijama. To me je inspirisalo u želji da saznam u koju bih ja šemu pasao. Šta je moja religija? Gdje pripadam? Sada sam osjetio da moram definisati sebe i svoj način života na malo specifičniji način.
Kao što sam ranije rekao, u dobu od 17 godina sam dosegao zaključke o mojim vjerovanjima; ako ništa znao sam šta ja nisam, ali do sada nisam proveo mnogo vermena razmisljajući o tome šta bih mogao biti.
Ubrzo nakon što smo stigli u Indiju, sasvim ipresionirani prizorima iz te divne zemlje, ukopao sam se u hindusku kulturu i život i postao prakticirajući Hinduist. Ovo iskustvo je trajalo nekoliko godina. Ove godine su otvorile moje interesovanje za Boga i moja formalna potraga je započela. Ona me je također dovela do nekih zaključaka o meni samom.
Svojim povratkom u Evropu, nisam donio mnogo od svoje hinduističke prakse. Jedina stvar koju sam zadržao u praksi bila je Joga. Sada sam primijetio i sličnosti među svim religijama svijeta i instinktivno sam znao da su sve nekad bile iste. Sve su bile poruke mira. Sve su bile originalno uputstvo za čovjeka, da bismo znali kako da upravljamo ovom divnom mašinom, sa kojom smo bili opremljeni da bismo putovali kroz ovo postojanje. I meni se čini da ih je njihovo premosenje kroz vrijeme i okolinu izmijenilo. U nekim slučajevima se je originalnoj poruci nešto dodavalo a u nekim slučajevima oduzimalo. Ja sam samo morao tragati za vrelom iz koga su sve religije izvirale. Mjesto odakle mogu piti najčišću vodu. Znao sam da ono mora biti tamo negdje vani, ali nisam znao gdje ili kako da tražim. Tek sam poduzeo prvi korak i bio na pragu svijeta.
Odselio sam na selo u Danskoj, gdje sam proveo mnogo svoga vermena uređujući vrt. Pokušavao sam da usmjerim svoju pažnju svome Gospodaru u svemu što sam radio. S vremena na vrijeme bih se povukao u svoju sobu, sjedio tiho, ukrštenih nogu, moleći se i tražeći Njegovu uputu. Bojao sam se da tražim uputu od bilo koga drugog jer sam znao da je svijet pun varalica i hohštaplera koji bi me lahko izdriblali, ovako zelenog kao što sam bio. Zato sam samo od Boga tražio. Obraćao bih se Bogu i govorio: ”Ako si tu, čuješ me. Ako si tu, vidiš me. Ako si tu, Ti znaš moje potrebe. Ja sam slijep, gluh i glup i ja ne znam ono što je dobro za mene i ono što nije. Pokaži mi put. Otvori mi vrata. Daj mi uputu!” Svojim prijateljima bih često pričao o Bogu i vječnim Božjim principima. I kako sam bio muzičar, pisao sam pjesme o svojoj čežnji za Bogom.
Jednog dana sam se približio jednom svom starom prijatelju kojeg nisam vidio već godinama. U međuvremenu je on postao Musliman. Sreli smo se nekoliko puta, uvijek pričajući sve više i više o religiji i temama vezanim za nju. On se spremao za put u Saharu da sazna više o tuareskim plemenima. Upitao me je da mu se pridružim, jer je znao da sam ja kroz Saharu već prolazio. Odmah sam se složio. Pustinja me je uvijek fascinirala. Prije nego sto smo krenuli, istakao sam mu da uopšte nisam zainteresovan da postanem Musliman. Ne smeta mi da živim među njima, ali ne želim da pređem na Islam.
Nekoliko dana kasnije otišao sam iz svoje kuće na selu i došao u Kopenhagen da učestvujem u posljednjim pripremama za put. On je živio u jednoj kući zajedno sa drugim Muslimanima. Ja sam prešao kod njih i tu sam čekao da budemo spremni za put na jug.
Prva noć koju sam proveo sa njima bila je u mjesecu Maju 1982. godine. U sred noći sam iznenada čuo da neko viče. Nakon početnog šoka pomislio sam da je taj covjek ”puk’o”. Ali ostali su samo mirno ustali, počeli da se peru i spremaju za molitvu. Bio sam postiđen kao nikad do tada. Želio sam godinama da se molim, i molio sam se povremeno, ali uvijek dajući Bogu tek nešto od viška vremena, nakon što obavim sve svoje lične potrebe. A ovi momci ovdje su Mu davali svoje najdragocjenije vrijeme. Davali su Mu vrijeme kada je najslađe spavati pred izlazak sunca. Upitao sam da li bi mi dopustili da se pomolim sa njima, na što su se oni spremno složili. U svojim mislima ja sam skontao da oni mogu da se mole svome ”arapskom Bogu”, a ja ću u međuvremenu pokušati da sredim stvari sa ”mojim Bogom”. Nisam shvatio da sam stremio da zauzmem svoje stalno mesto na sedžadi.
Živeći sa njima, moleći sa njima, jedući sa njima i diskutujući sa njima, konačno sam shvatio od čega sam do sada bio izolovan. Tek sam stigao na početak. Sada sam mogao preokrenuti u praksu ono čemu je moje srce iznutra težilo. Prelazak na Islam je značio samo potvrdu onoga za što sam već znao da je istina. Nije bilo izbora; moje srce nije slagalo u onome što je spoznalo. Vrata su se otvorila i ja sam poduzeo prvi blagoslovljeni korak unutra. Nakon ulaska, saznao da ovo nije bilo samo ono što sam oduvijek tražio, nego ono, što sam u realnosti već bio. Uvijek sam u svome srcu bio Musliman. Sada sam i uvijek ću biti zahvalan što mi je dopušteno da budem obdaren sa ovim putem i što mi je osigurana vječna plemenitost moga Gospodara.
AbdulWahid Pedersen
NAPOMENA: preuzeto sa IslamOnline