IslamBosna.ba- Jednog dana osjetila sam kao da me vrata ćelije privlače, jer sam čula korake srcu drage. Pogledala sam kroz rupicu koju je čuvar koristio da me s vremena na vrijeme provjeri i vidjela sam onoga ko je koračao, bio je to imam Hasan el-Hudajbiji, glavni muršid. Shvatila sam da je i on također uhapšen. Bez oklijevanja, prislonila sam usne na rupu i izgovorila: I ne gubite hrabrost i ne žalostite se; vi ćete pobijediti ako budete pravi vjernici. Ako vi dopadate rana, i drugi rana dopadaju. A u ovim danima Mi dajemo pobjedu sad jednima, a sad drugima, da bi Allah ukazao na one koji vjeruju i odabrao neke od vas kao šehide – a Allah ne voli nevjernike. (Ali Imran 139-140)

Nakon toga sam, svakog dana, očekivala drage korake muršida i Allah mi je omogućio da ga vidim. Svaki put bi izgovorila isti ajet a on bi odgovorio blagim klimanjem glave koje, šejtan koji ga je pratio nikada nije primijetio. Taj dnevni događaj mi je jačao srce i omogućio mi da zaboravim sve moje bolove. Ovaj osjećaj, naravno, ne bi mogao shvatiti niko osim braće kod Allaha. Jer islam stvara posebnu vezu između njegovih vođa i vojnika, vezu koja nadjačava lični egoizam i čini Allahovo zadovoljstvo ciljem svega. Živjela sam mirno s tim saznanjem.

Povratak mučenja i pregovaranja

Mir nije dugo potrajao. Jednog popodneva, šejtan  Safvet er-Rubi je ušao u moju ćeliju i počeo je mahati svojim bičem udarajući sve čak i zidove. Divljački me je zgrabio za ruku i odvukao u taj užasni hodnik, a odatle u ured naspram ćelije br.2. Posjeo me je u stolicu naspram stola i naglo izašao. Uskoro je došao drugi šejtan, pitao me da li sam ja Zejneb el-Gazali i kada sam potvrdno odgovorila on je izašao. Ubrzo zatim su ušla tri vojnika, svaki od njih izgledao je kao da je upravo došao iz Džehennema: bili su neobično visoki i mišićavi, na licima im se odražavala grubost srca. Još jedan čovjek je ušao, upitao ih da li me poznaju i da li znaju o kome se radi. Kada su oni odgovorili pozitivno, on je rekao “Došao je tvoj smrtni čas.”

Izašli su, da bi se malo poslije toga vratili sa jednim od moje braće u islamu, Farukom el-Menševijem. Svezali su ga i objesili za drveni stub kao da će ga razapeti, a onda su počeli s bičevanjem. Između svake sesije bičevanja bi ga pitali koliko me je puta posjetio. Onda bi tražili od njega da me psuje i ruži. On je odbijao i batinanje bi se nastavljalo. Srce mi se cijepalo zbog onog što sam čula i vidjela.

Na kraju su ga bacili na zemlju da sam pomislila da je u smrtnim mukama, da umire. Ali Allah je odlučio da bude drugačije. Jer on je poživio i kasnije bio osuđen na doživotnu robiju. Iz svoje ćelije je pozivao ljude islamu i istini u koju je vjerovao. Ne mogavši to više podnositi, Naser je naredio njegovo ubistvo u Liman Tora zatvoru, gdje je i uspio dostići stepen šehida. Kao da njihov zločin protiv brata Faruka nije bio dovoljan, doveli su drugog brata i tražili od njega isto što i od Faruka. I ovaj je brat odbio. Mučenje se nastavilo dok ga napokon, misleći da umire, nisu stavili na nosila i odveli, niko ne zna kuda.

Čini se da su moji tužitelji mislili da ću, zbog onog što sam čula i vidjela biti prisiljena da odgovorim na sva njihova pitanja. Čak su i poslali čovjeka koji se pretvarao da mi je savjetnik i da mi želi dobro. Predstavljajući se kao Omer Isa, advokat tužbe, počeo je svoj savjet riječima: “Hadžinice Zejneb, želim postići dogovor s vama kako bih vas spasio ovih dešavanja. Kako se možete uvaliti u nešto ovako grozno, a vi ste Zejneb el-Gazali, poštovana, zaštićena gospođa? Pogledajte! Svi članovi Muslimanske braće, uključujući El-Hudajbija su sve priznali. Svi su o vama rekli takve stvari koje znače vašu sigurnu smrt. Sebe su štitili optužujući vas. Moje mišljenje hadžinice, jeste da trebate popraviti svoj položaj prije nego bude kasno. Recite im istinu o tome šta su ovi ljudi namjeravali učiniti i razjasnite svoj položaj, jer sam siguran da je vaš položaj uvijek bio ispravan.”

Nisam progovarala.

“Odgovorite mi gospođo Zejneb, nemojte se uzrujavati, želimo znati istinu.”

“Niti Muslimanska braća i ja sa njima nismo uradili ništa što bi nekog čovjeka razljutilo. Šta smo uradili? Učimo ljude islamu, zar je to zločin?”

“Ali njihove izjave pokazuju da su se urotili da urade mnoge druge stvari uključujući Naserovo ubistvo i sabotažu države. Štaviše, vi ste ih poticali da to urade. Ja sam advokat tužbe, moj jedini cilj je da saznam istinu. Pa, šta mislite?”

“Cilj Muslimanske braće nije da ubiju Abdunnasira niti bilo kog drugog. Niti je njihov cilj da sabotiraju državu. Onaj ko je sabotirao državu je sam Naser. Naš cilj je veličanstveniji od toga. Naš cilj je univerzalna istina: tevhid na Zemlji, Allahov tevhid, obožavanje jedino Allaha, uspostavljanje Kur’ana i Sunneta. Nema vrhovne vlasti osim Allahove. Kada, inšAllah, postignemo naš cilj, idoli nevjernika će biti uništeni i njihova legenda će završiti. Naš cilj je reforma, ne sabotaža , izgrađivanje, a ne destrukcija.”

Čovjek se blago nasmijao govoreći:

“To znači da ste se zaista urotili protiv Nasera i njegove vladavine. To je očigledno iz onoga što ste rekli, gospođo Zejneb.”

“Islam ne poznaje jezik urote već poznaje jedino sukob laži i istine, Pravi razliku među ljudima ljudima samo između dva puta: Allahovog puta i puta šejtana. Oni koji slijede put šejtana su jadni, bolesni ljudi, pa im dajemo lijek uz brigu i pažnju. Ovaj lijek je u našim rukama, to je poziv Allahu, njegovoj vjeri i njegovim zakonima: Poslali smo Kur’an koji je lijek i milost onima koji vjeruju, nepravednima on samo donosi gubitak za gubitkom.

Lice čovjeka koji je tvrdio da je advokat tužbe je mijenjalo boje dok je napuštao sobu, još uvijek se držeći svoje priče reče: “Samo sam vam želio pomoći ali izgleda da ste još uvijek zavarani onim u što su vas Muslimanska braća uvjerili.”

Safvet er-Rubi se onda vratio i natjerao me da nekoliko sati stojim okrenuta prema zidu. Sve što sam mogla čuti su bili jauci boli i patnje dok su jedan za drugim, članovi Muslimanske braće bili izloženi barbarskom mučenju. Ovdje su ponavljana imena Mursi Mustafe, Faruka es-Savija i Tahira Abdulaziza Selima. Tzv. advokat tužbe se vratio, ovog puta sa Hamzom el-Besjunijem i Safvetom er-Rubijem.

“Zašto ne želiš postići dogovor sa advokatom tužbe”, pitao je Hamza. “Želimo te izvući iz nereda u kojem si. Znam tvog muža. On je dobar čovjek a ti ćeš ga uvući u još veću nevolju. Hasan el-Hudejbi i Muslimanska braća su sve priznali. Zašto se ne spasiš kao što su i oni?”

“Istina, članovi Muslimanske braće su sve rekli. Zato ih nastavljate bičevati i razapinjati. Ja neću lagati ni protiv Muslimanske braće ni protiv sebe. Mi smo muslimani koji rade za islam i ovo je naš rad.”

Iza njih su bili četvorica dželata, koji su bičevima udarali po podu, istim onim bičevima kojima su tukli pripadnike Muslimanske braće.

Pogledala sam navodnog advokata tužbe i obratila mu se: “Je li, gospodine iz tužilaštva, da li su ovi bičevi pravno legalno sredstvo o kojima se govori i uči na pravnom fakultetu?”

Hamza el-Besjuni me je jako udario po licu govoreći: “Eh! Želiš li nas izludjeti? Mogu te sahraniti kao što sahranim desetine tebi sličnih svaki dan.”

Još jednom sam pogledala u tzv. advokata tužbe: “Zašto ovo ne stavite u svoje zabilješke, tj, ako ih uopšte imate?”

Hamza el-Besjuni je bijesno buljio u mene: “E sad je dosta, sami se pozabavite njom. Želio sam joj pomoći ali ona to odbija.”

Njegove riječi su bile poput naredbe Safvetu i njegovim dželatima i mučiteljima. Bičevi, kojima su do sada udarali pod i zid, usmjereni su prema meni. Samo sam zatvorila oči kako bih ih sačuvala od udarca biča. Ja sam samo dozivala Allaha dok su me oni bjesomučno i divljački bičevali. Kako se bol povećavao, moj glas bio je sve jači: “O Gospodaru! O Allahu!”

Nakon što me je Safvet pribio uz zid i podigao mi ruke naviše, ja sam rekla: “O Blagi, o Allahu, daj mi Svoju pomoć, obaspi me smirajom,” on me je pustio i izašao.

Nekoliko sati kasnije Safvet se vratio sa čovjekom po imenu Sambo, koji me iznova udarao po licu i onda me odvukao u moju ćeliju.

Zatim sam, nakon ezana za sabah, klanjala i podigla ruke obraćajući se Allahu: “O Allahu, ako nisi ljut na mene nije me briga ni za šta drugo, ali više mi odgovara Tvoja milost. Tražim utočište u svjetlosti Tvoga lica, onoga koje je obasjalo tamu, onoga na kojem je uspostavljen dunjaluk i Ahiret, da me ne stigne Tvoja srdžba i da na mene ne padne Tvoje prokletstvo. Tebi pripada naša poslušnost dok ne budeš nama zadovoljan i nema moći ni snage osim kod Tebe.”

Zejneb el-Gazali el-Džubejli

IslamBosna.ba

Faraonov  povratak- Uvod

Džemal Abdel-Naser: Mržnja i osveta (I – dio)

Džemal Abdel-Naser: Mržnja i osveta (II- dio)

Zakletva na vjernost

Zavjera i hapšenje

U ćeliji 24