IslamBosna.baNakon veličanstvene pojede na Hittinu, Salahudinu je put bio otvoren prema Jerusalimu i ispunjenju njegovog sna koji ga tolike godine prati i podstiče na borbe i danonoćno ratovanje. „Katastrofa krstaša je, zaista, bila potpuna, a tvrdi se da je u Jerusalimu ostalo samo dva viteza. To je bio razlog da u Damasku bude ogromna radost. Vojska je donijela mnogo plijena i robova koji su prodavani na tržnicama. Po nekim pričama cijena roba je bila toliko niska da su se za nju mogle kupiti samo sandale.“[1] Salahudin je mogao, prema mišljenju velikog broja historičara, osvojiti bez većih problema Jerusalim, ali je želio prvo osvojiti sva krstaška utvrđenja oko Jerusalima i to mu je pošlo za rukom. Gradovi su padali jedan za drugim Akra, Sur, Askelan, Bejrut. Ostao je samo dragulj Palestine, grad zbog koga se sve dešavalo i oko koga se sve vrtjelo- Jerusalim. Sada je on došao na red.

Salahudinovi biografi Ibn Šedad i Imadudin Katib detaljno bilježe osvajanje Jerusalima. U njihovim djelima se susreće skoro identična priča, s tim što je Imadudin Katib mnogo kitnjastijeg stila. U osnovi, priča ide ovako.

Salahudin je, krećući prema Jerusalimu, uspio osloboditi neke palestinske gradove. Jerusalim je bio njegov željeni cilj od Bitke na Hittinu. Nije želio zauzeti grad na prijevaru. Želio je sačuvati živote stanovnika i poštivati vjerske svetinje. Balijanu je poslao izaslanike podsjećajući ga na prethodni dogovor. Ponudio mu je predaju grada uz bezbjedonosnu garanciju što je prihvaćeno i od okolnih gradova. Najvažniji aspekt te bezbjednosti je sigurnost života, imetka, žena i djece i dozvola svakom ko ne želi ostati u Jerusalimu da ga napusti. Balijan nije promijenio stav. Salahudinu se ukazala jedna povoljnost. Stigla mu je poruka od kraljice Marije Komnin, Balijanove supruge, u kojoj ga moli da joj osigura zaštitu u napuštanju Jerusalima i odlazak u Tripoli. Iako je znao da je ovo inspirisao njen suprug Balijan kako bi, iz plamena skorog rata, izbavio suprugu i djecu, Salahudin je dobrodušno prihvatio ovaj prijedlog. Tražio je da se objavi da Sultan neće spriječiti žene, djecu i starce koji žele napustiti Jerusalim. Njih nije smatrao ratnicima, a borio se jedino protiv naoružanih. Jedan od najinteresantnijih događaja vezanih za ovu ponudu jeste dolazak jednog krstaša koji je upitao Salahudina: “Ako Sultan ovako obznanjuje tolerantnost, zbog čega je, onda, došao pred Jerusalim?”

11198450_10204126303613927_890197255_nMislio je ovim komplikovanim pitanjem dovesti Salahudina u moralnu dilemu. Potpuno smiren, Salahudin mu odgovori: “Da li je ovaj grad pripadao vama ili ste ga oteli od njegovih stanovnika?! A zatim ste po njemu prolili potoke krvi o čemu govorite s divljenjem?!” Krstaš se zbuni, ne znajući šta reći. Tada mu Salahudin reče: “Idi siguran, niko ti se neće ispriječiti na putu. I poruči ovim što su te poslali da mi nismo došli u Evropu da se borimo protiv vas. Mi nismo preplovili more kako bismo vas napali u vašim dvorištima. Vi ste napali mirne ljude, a naša misija je da se suprotstavimo agresiji.”

Salahudin je počeo analizirati gradske strane. Vidio je da je Jerusalim nepristupačan skoro sa svih strana, a unutar njega se okupila velika vojska koja se pripremala za napad. Želio je zauzeti grad bez velikih žrtava, te je počeo tražiti odgovarajući prolaz za upad unutar njega. Našao ga je na sjevernoj strani, te je počeo s prodorom. Nakon što su muslimani stigli do srca grada, Balijan i ostale franačke vođe su shvatili uzaludnost daljeg otpora. Pribjegli su diplomatiji i stupili u kontakt s generalima muslimanske vojske nadajući se da će oni udobrovoljiti Salahudina. Počeli su mučni pregovori koji su se završili sporazumom prema kome su Franci trebali napustiti grad uz određeni otkup. Muškarac je trebao platiti deset dinara, žena pet, a djeca dinar. Što se tiče siromašnih stanovnika, dogovoreno je da Balijan poradi na skupljanju kolektivnog otkupa s kojim će se Sultan zadovoljiti. Otkup je trebalo prikupiti za četrdeset dana. Ljudi su požurili spasiti živote, te su prodali većinu pokućanstva po najnižim cijenama. Počelo je veliko putovanje…

Zapadnjački historičari prave usporedbu Salahudinovog i franačkog postupka prilikom zauzimanja grada. Franci su počinili stravičan masakr kada su okupirali grad. Oni bilježe primjere Salahudinove tolerancije objavom potpunog pomilovanja siromašnih Franaka. Isto je uradio i njegov brat Melik Adil koji je otkupio stotine zarobljenika vlastitim imetkom. Začuđujuće je da je kralj Adil otkupio veliki broj krstaša, a Heraklije to odbio. On je bio patrijarh i najveći crkveni velikodostojnik. Sakupio je ogromne količine crkvenog zlata i ponio ga sa sobom. Pred Salahudina je izvadio deset dinara i platio otkup. Njegova kamena osjećanja mu nisu dozvolila da se smiluje sinovima svoje vjere koji su ga molili da ih otkupi, iako su te riznice plod njihovoga znoja. Prenosimo dio koji govori o ovim kontradiktornostima: “Sultanu je rečeno, dok je patrijarh odnosio bogatstvo i imetak kojeg je bilo u izobilju a kojeg nije utrošio na otkup siromaha i miskina: ‘Zbog čega ne zaplijeniš bogatstvo ovog škrtice i upotrijebiš ga u jačanju muslimana?’ Odgovorio je: ‘Neću uzeti više od deset dinara. Ne želim kršiti ugovor.’” Stenley Lane-Pole, jedan od zapadnih historičara, kaže: “Došlo je takvo vrijeme da je muslimanski sultan dao veličanstvenu lekciju dobročinstva i čojstva kršćanskom isposniku.”[2] Salahudin ne samo da je ukinuo otkup siromašnim kršćanima nego je i mnogima udijelio svoga bogatstva. Ganulo ga je kada je vidio kako mnogi na leđima nose roditelje ili bolesne rođake. Naredio je da mu dovedu jahaće životinje, te ih je podijelio. Također im je dao i imetka. Kraljica Sibila mu je došla plačući i tražeći da je prebaci kod muža Benablisa. Salahudin je udovoljio njenoj želji dajući joj vojnu pratnju. Za njom je pošao veliki broj žena i djece, Salahudin im nije htio stajati na putu. One su shvatile njegovu toleranciju i vratile se plačući: “Dozvolio si nam da napustimo
Jerusalem bez otkupa, ali su u njemu ostali naši muževi i braća koji se nisu u stanju otkupiti. Oni nas hrane i štite, a većina su tvoji robovi. Pa, kada bi ih htio osloboditi i tako sačuvati našu čast, nama nema života bez njih.” Dok su to govorile, suze boli i tuge su im lile iz očiju. Potaknut ovim prizorom, Salahudin je gorko zaplakao. Naredio je da svakoj majci bude oslobođen sin, svakoj supruzi muž i svakoj djevojci otac. Bio je to prizor čiju divotu pero ne može opisati.[3]

Jerusalim je osvojen 29. septembra 1187. i već narednog petka džamija El-Aksa je bila spremna za džumu, a minber koji je još Nurudin pripremio, donešen iz Damaska i postavljen za hutbu koja je dolazila. U historiji je, do današnjih dana, poznat kao minberu Salahiddin – Salahudinov minber. Salahudinova tolerancija I blagost nisu samo stav arapsko-islamskih historičara. Fillip Hiti opisuje osvajanje Jerusalima: „Prilikom osvajanja grada koji je tijesno povezivan s Hristom, sljedbenik Muhameda ponašao se više kao hrišćanin nego što su se Hristovi sljedbenici ponašali 1099. godine kada su – da upotrijebimo riječi njihovih historičara – gacali u krvlju do koljena.“[4] Stanly Lane-Pole kazuje: „Ako bi osvajanje Jerusalima bila jedina činjenica koja se zna o Salahudinu, bilo bi lako da se dokaže da je on bio najviteškiji osvajač sa najvećim srcem svog, ili bilo kog drugog doba.“[5]

IslamBosna.ba

Povezano:

Upoznajmo Salahudina el-Ejubijja I- dio

Upoznajmo Salahudina el-Ejubijja II- dio

 Salahudinovo rođenje i mladost

Bitka na Hittinu

[1]  Ž. Fajferić, Istorija krstaških ratova, Tabernakl, Sremska Mitrovica, 2006, str. 302.

[2]  S. Lane-Pole, London, 1898, str. 232.

[3]  Ibn Šedad, An-Nawadir as-sultanija wa al-mahasin al—Jusufija, Mektebetul-Handži, Kairo, 1994, str. 134-136.

[4]  F. Hiti, Tvorci arapske istorije, Utopija, Beograd, 2004. Str. 143-144.

[5]  S. Lane-Pole, London, 1898, str. 234.