IslamBosna.ba- Pred Salahudinom je sada ostao samo franački neprijatelj. U sebi je gajio nade o osvajanju Jerusalima i njegovo stavljanje pod islamsku vlast. Godine 1174. umire Nurudin i Salahudin, nakon nekoliko sukoba s rivalima iz porodice Zenki preuzima vlast nad Šamom. Naredne godine 1175. Salahudin dobija i priznanje abasidskog halife iz Bagdada koji ga imenuje za Sultana Egipta, Magriba, Nubije, Hidžaza, Palestine i Šama.[1] Salahudin je potpuno ovladao ovim oblastima i predstojala mu je borba sa franačkim odredima. Za vrijeme njegovog djelovanja u Šamu Salahudin je izbjegao dva atentata koje su na njega pokušali asasini, sljedbenika šiitske sekte ismailija. Njegov biograf Ibn Šedad navodi brojne borbe koje je Salahudin poduzeo u Šamu, o kojima ovdje, zbog nedostatka prostora nećemo puno govoriti.

SaladinMeđu ovim sukobima bitno je spomenuti opsadu utvrđenja Kerek. Njime je vladao Francuz po imenu Režinal, poznat i kao Rene. On je na vlast došao oženivši se bogatom udovicom. Živeo je, po mišljenju zapadnih historičara, u većem luksuzu od kraljeva u Evropi. To mu je omogućilo da presreće i pljačka trgovačke i hadžijske karavane. On je također posedovao i flotu koja je harala Crvenim morem. Sve je to povećavalo njegovu riznicu. Salahudin je četiri puta pokušavao zauzeti ovo utvrđenje, ali bezuspješno. Filip Hiti navodi interesantnu priču da je prilikom jedne od opsada Salahudin dobrio informaciju o vjenčanju jednog generala u gradu Kereku, pa je naredio da utvrđenje u kojem se nalaze mladenci ne smije biti napadano.[2]. Kap u punoj čaši bio je Reneov postupak kada je napao karavanu hadžija u kojoj je bila Salahudinova sestra. Rene je, ubijajući hadžije izgovorio i uvredu: „Neka vas vaš Muhammed zaštiti.“ Muslimanski historičari navode da je Rene tada zaprijetio da će otići do Medine, iskopati tijelo poslanika Muhammeda, s.a.v.s., i spaliti ga. Tada se Salahudin zakleo da će svojom rukom ubiti ovog krstaša.

 Bitka na Hittinu

Bitka na Hittinu je jedna od najznačajnijih, ako ne i najznačajnija bitka u dugoj historiji krstaških ratova. U ovoj bici je Salahudin pokazao izuzetnu vojničku i strategijsku sposobnost planiranja i vođenja bitke. Zapadni historičar pripovijeda da nijedna Salahudinova prijašnja pobjeda nije bila toliko kompletna i potpuna kao pobjeda na Hittinu. Isto tako ni jedna pobjeda prije ove ne duguje toliko vojnim i strategijskim sposobnostima vojskovođe kao što je ova pobjeda.[3]

Različiti su podaci o broju vojnika koji su učestvovali u ovoj bici. Filip Hiti navodi da je Salahudinova vojska brojala 12.000 konjanika dovedenih iz svih krajeva koji su Salahudina priznavali za sultana i 6.000 dobrovoljaca pješadinaca, dok je krstaška vojska brojala 1.200 teško naoružanih vitezova, 3.500 lako naoružanih konjanika i 18.000 pješadinaca.[4] Neki spominju brojku od samo dvadeset tri hiljade. Drugi čak spominju brojku od šezdeset tri hiljade. Imadudin je dao procjenu da je samo poginulih bilo trideset hiljada. U svakom slučaju čini se da je bila duplo brojnija od Saladinove vojske. Ovo je bilo jedini put da su muslimani pobijedili uprkos brojčanoj nadmoći neprijatelja, i to isključivo zahvaljujući Sultanovom shvatanju da imaju priliku i njegovom insistiranju da se iskoristi pravi trenutak.[5]

Bitka na Hitinu odigrala se 3-4. jula 1187. godine. Počela je u petak, nakon podnevne molitve kada je Salahudin naročitov volio počinjati svoje borbe.

Krenuo je prema Tiberiji, gradu na obalama istoimenoga jezera. Ovaj grad je bio nepristupačan. Stube su podignute s velikim naporima, jer je grad bio snažno utvrđen, zidovi su mu se prostirali do polovine jezera. Salahudin ga je opkolio. Krstaši su znali da je rat počeo u punom jeku. Također su znali da Salahudin nije prekršio ugovor, već da je Reneovo djelo. Bilo je nužno krenuti u borbu. Jerusalemski kralj je pokrenuo brzu mobilizaciju, jer je Tiberija bila pod njegovom jurisdikcijom, a i u blizini Jerusalima. Muslimani su ga mogli napasti svakoga trena. Prvi se odazvao Rene, želeći povratiti okrnjeni ugled u Bici kod Kereka. Posredstvom jerusalemske kraljevine, Heraklije je vladarima Tripolija i Antakije zaprijetio crkvenom ekskomunikacijom ukoliko posustanu u odlučujućem trenutku. Također je lično ponio sveti simbol, krst raspeća. Uoči subote je pripremljen plan bitke. Njegova vojska je prešla rijeku Jordan, južno od jezera. Poslao je vojsku prema Safuriji gdje su se koncentrirale krstaške snage. Znao je da su krstaši u nedoumici i da nemaju jedinstven stav o borbi. Uputio se prema Tiberiji i ona je, nakon kraće bitke, pala u njegove ruke. Ali, snažno utvrđena i zidovima opasana tvrđava je i dalje bila neosvojiva. U ovoj tvrđavi se nalazila Rejmundova žena s djecom i pratnjom. Poslala je poziv krstašima. Rejmund je podsticao vojsku na odbranu. Borba prsa u prsa je bila neizbježna…

Rejmondova glavna briga nije bila napasti Salahudina, jer je znao s kakvim potencijalom Salahudin ulazi u bitku. Njegov primarni cilj je bio sačuvati samo jednu tvrđavu. Vijeće grofova, na čelu s jerusalemskim kraljem, privatilo je Reneov prijedlog o nužnosti napada. Prethodnica Salahudinove vojske je primjetila krstaške odrede oko svojih položaja. Salahudin je bio u potpunoj pripravnosti, zauzeo je položaje oko oaza i izvora. Znao je da žedna vojska ne može dugo izdržati. Voda je jedan od odlučujućih faktora bitke. Pored toga, temperature je ovoga jula bila mnogo veća nego prijašnjih godina, praćena je žestokim i vrućim vjetrovima. Na sve je ovo Salahudin računao. Francima je bilo bolje da su ostali na starim položajima, da nisu poduzeli ništa po toj žegi. Trebali su sačekati da Salahudin izgubi strpljenje, prvi napadne, osjeti tegobe puta i iscrpi vojsku. Ali, oni su odlučili, kako ih je Rene savjetovao, presjeći put Salahudinovoj vojsci i efikasno okončati bitku. Salahudin je odlučio raspaliti vatru ispred dolazeće vojske. Vjetar je  rasturao plamen i vrelinu  prema nadolazećim odredima što im je uvećavalo žeđ. Nisu našli ni jedan izvor na kojem bi utolili žeđ, jer je islamska vojska uništila sve bunare. Dr. Ahmed Bejli kaže: Franci su pokušali sprovesti planirano i presjeći put Sultanu i njegovoj vojsci, te tako ovladati izvorima. Kada god bi zakoračili, našli bi se pod neprijateljskom vatrom. Ovome treba dodati i veliku potrebu za vodom na bojnom polju. Franci su željeli zauzeti izvore, ali su upali u nedaću. Pod plamtećim sunčevim zracima, muke su im se udvostručile. Nisu imali drveta u čiji hlad bi se sklonili, niti vode kojom bi utolili žeđ. Ovo ih je iscrpilo više i od same muslimanske vojske. Bili su prinuđeni povući se kako bi isplanirali drugačiji scenarij. Jedna grupa krstaša se počela povlačiti, ali su muslimani njihovo povlačenje smatrali zamkom, te su ostali na položajima kako ih ne bi otkrili. Salahudin je naredio vojsci da se do jutra odmori u šatorima, ali je postavio stražu. Svi su se nadali pobjedi čiji su se vjesnici već ukazali. Nakon odmora, Sultan je, u vrijeme podnevne žege, naredio napad. Izmoreni žeđu, razbijeni krstaški odredi su se počeli povlačiti po obroncima Hittina. Tjelesa poginulih krstaša su bila razbacana svuda unaokolo. Jedina briga preživjelih bila je sačuvati goli život. Nisu, čak, ni razmišljali o otporu. Krstaška pozadina je shvatila da se sudbina okrenula protiv njih, i utekla. Preostali su se povukli s hittinskih padina. Željeli su naći sigurno mjesto, ali se nisu uspjeli skloniti od strahota borbi. Uz veliki trud, došli su do kraljevog šatora koga je okruživao veliki broj vojnika, kao da su njegovu zaštitu smatrali jedinim preostalim izlazom. Muslimani su shvatili da je pad ovog šatora presudan za okončanje bitke. Napali su ga s entuzijazmom koji je vodio u smrt. Počela je krvava bitka. Krstaši su uspjeli odvratiti napad. Moral im je slabio, a kralj je izišao vani kao da je htio obznaniti kapitulaciju, nemajući ozbiljne namjere nastaviti borbu. Oficiri muslimanske prethodnice pohrliše prema njemu, te zarobiše svakog ko im se nađe na put. Među zarobljenicima su bili ugledni grofovi, između ostalih Rene i njegov brat. Na mjestu gdje se nalazio krstaški, muslimani su postavili Salahudinov pobjednički šator.[6]

Ibn Šedad nam prenosi događaj u Salahudinovom šatoru kada su mu dovedeni zarobljeni kralj i Rene, vladar Kereka.

U najgorem poniženju bili su Gaj Luzijanski, Žerar od Ridfoa i Rene, vladar Kereka. Sultan je pored sebe postavio jerusalemskog kralja, a pored njega Renea i Žerara. Sultan je primijetio da kralj umire od žeđi, te mu je pružio pehar hladne vode. Pio je dok se nije zasitio, a ostatak pružio Reneu. Salahudin uzviknu: Taj prokletnik s mojom dozvolom neće piti vode i tako postati siguran! Njegov sud se mora sada izreći. Salahudin ga, zatim, prozva i uputi mu prijekor zbog kršenja ugovora i prolijevanje krvi nevinih hadžija. Rene osoro uzvrati: Ovo je kraljevski običaj. Salahudin se maši sablje i presiječe ga na dva dijela. Gaja Luzijanskog obuze strah. Mislio je da je sljedeći. Salahudin se nasmiješi i odagna mu strah riječima: Nije kraljevski običaj ubijati druge kraljeve, ali ovaj je prešao sve granice skrnaveći čast Allahovog poslanika, s.a.v.s., i prijeteći da će spaliti njegovo tijelo. Tada sam dao zavjet i, evo, ispunih ga.[7]

Svi istorijski izvori se slažu da je broj ubijenih i zaroljenh krstaških vojnika bio ogroman. Jedan od Salahudinovih biografa Imadudin el-Asfehani spominje: Oni koji su vidjeli bojno polje posuto mrtvima govorili su: Tu ne može biti zarobljenih. Opet, oni koji su vidjeli kolonu zarobljenih govorili su: ‘U ovoj bici niko nije poginuo.’[8]

El-Isfahani čak navodi brojku od 30.000 zarobljenih krstaša, što je, svakako pretjerana cifra. Na drugom mjestu opisuje stanje zarobljenih krstaških vojnika: Gledao sam kako na jednom konopcu, jedan konjanik vodi po trideset-četrdeset krstaša. Često puta bi na jednom mjestu boravilo sto-dvjesta krstaša koje bi čuvao samo jedan čuvar.[9] Sve ovo ukazuje na pad morala i želje za borbom kod krstaških vitezova.

IslamBosna.ba

Povezano:

Upoznajmo Salahudina el-Ejubijja I- dio

Upoznajmo Salahudina el-Ejubijja II- dio

 Salahudinovo rođenje i mladost

[1]  F. Hiti, Historija Arapa, Veselin Masleša, Sarajevo, 1988, str. 583.

[2] F. Hiti, Tvorci arapske istorije, Utopija, Beograd, 2004. str. 141.

[3] Rosebault, J. Charles, Saladin prince of Chivalry, Robert M. McBride  & Company, New York, 1930, str. 184.

[4] F. Hiti, Tvorci arapske istorije, Utopija, Beograd, 2004. str. 141.

[5] Rosebault, J. Charles, Saladin prince of Chivalry, Robert M. McBride  & Company, New York, 1930, str. 168.

[6] R. el-Bejjumi, Salahuddin Ejubi, vitez islama, EL-Kelimeh, Novi Pazar, 2009, str. 163-165

[7]  Ibn Šedad, An-Nawadir as-sultanija wa al-mahasin al—Jusufija, Mektebetul-Handži, Kairo, 1994, str.130-131.

[8]  Al-Isfahani, Al-Fathu al-Kusij fi al-fathi al-kudsi, Daru-l-Menar, 2004., str. 51.

[9]  Al-Isfahani, Al-Fathu al-Kusij fi al-fathi al-kudsi, Daru-l-Menar, 2004., str. 52.