IslamBosna.ba- Prije stotinu godina muslimanske zemlje Sjeverne Afrike i onoga što je britanski imperijalizam nazvao “bliskim istokom”, na nagovor spomenute imperijalističke misli, krenule su putem oslobođenja od viševjekovnog “neprijatelja” i cijepajući veliku i bijelu košulju kakvog takvog muslimanskog jedinstva ostvarile su nešto što podsjeća na jednu nakaradnu prostirku sastavljenu od zakrpa koje su im umjesto obećane slobode tutnute u ruke. Mjesto “neprijateljske” osmanske vojske zauzeli su engleski, francuski i italijanski vojnici, dok su mjesto “neprijateljskog” osmanskog jezika zauzeli tuđi jezici. Jednom riječju, na toj autostradi slobode (trasiranoj od strane Engleza) kojom su zakoračili Arapi, jedna je “viša pamet” izmiješala putokaze i skrenula drevni narod u duhovnu i materijalnu provaliju. U provaliju u kojoj su preko noći Turci Arapima, Arapi Turcima, Turci Turcima, Arapi Arapima postali krvoločni neprijatelji.

Nedugo zatim (ovo “nedugo” mjeri se desetinama godina) došlo se do blagog otrežnjenja, nekada osmanske provincije, pa zatim zapadne kolonije, počele su se boriti za nezavisnost i kada je ostvarena nekakva sloboda, vlast je umjesto u ruke naroda i narodne volje oličene u liku i djelima ljudi kao što su Hasan El-Bena i Omer Muhtar, otišla u ruke inih Gadafija, Mubaraka, Ben Alija i drugih diktatora. Opet je ona “viša pamet” iskoristila zaslijepljenost muslimanskog basireta i skrenula tok prema svojim interesima.

I ovo nedavno arapsko proljeće koje je nagovještavalo pucanje vjekovnih tutorskih stega, marifetlucima svjetskih moćnika preobraćeno je u arapsku zimu, a možda čak i u arapsko ledeno doba, sudeći po dešavanjima u Siriji, Iraku, Jemenu, Egiptu čije se rešenje ne nazire na horizontu.

Dakle, muslimanski svijet se nakon trinaestovjekovnog hilafetskog sna, nakon što je svijetu pokazao maursku gracioznost i osmansku grandioznost, probudio u duhovnom i materijalnom košmaru i nastavio živjeti uz neprestanu borbu sa jednom “višom pameću” koja ga posljednjih stotinu godina pokušava zaludjeti i oduzeti mu i duh i materiju. Danas, kada se svijet sjeća Prvog svjetskog rata, muslimani bi se trebali sjetiti nakaradne fotografije u koju su tada, što silom, što zbog sopstvenog jada i gluposti, bili uslikani. Vrhunac te nakaradnosti predstavlja bitka na Čanakkaleu u kojoj su muslimani Sjeverne Afrike, u redovima din-dušmana, napadali Turke, koji su, pak, branili svoj vatan, odnosno svoju, a i njihovu vjeru.

Ni Republika Turska, zemlja nastala nakon sloma velike Osmanske imperije (1920-1923), nije bolje prošla. Iako vojna okupacija nije dugo trajala, tursko društvo prošlo je kroz veliku traumu koju su izazvale dramatične reforme na polju politike, ekonomije, kulture i obrazovanja. Sliku i muku prostog čovjeka toga perioda ponajbolje opisuje veliki islamski učenjak Said Nursi. Kritikujući silom nametnute reforme on kaže da se “jedna žena ne može natjerati da obuče odijelo žandarma, niti da se stari učitelj može natjerati da obuče kostim za tango” i da će to izgledati veoma smiješno ako se tako nešto učini.

Da bi došla do onoga što ima danas Turska je prošla kroz veoma mukotrpan proces. Od dvanaest predsjednika koje je imala od formiranja do danas, dvojica su morala najviše zasući rukave. Ozal je slomio unutrašnje stege i otvorio Tursku – i zato je platio glavom, Erdoan je slomio i unutrašnje i vanjske stege i doveo je Tursku u red najrazvijenih zemalja – ali zato, kako sam kaže, već je obukao ćefin…

Od 62 premijera:

Menderes je za sprovedene reforme morao platiti glavom. Najviše mu zamjeraju to što je ezan, nakon što je 19 godina učen na turskom, vratio da se uči na arapski, što je izgradio prvu fabriku aviona, prvu fabriku automobila i što je tadašnjoj svjetskoj “višoj pameti” otvoreno poručio da Turska ne želi biti potrošačko društvo, već da želi imati i razvijati sopstvenu proizvodnju. Stručnjaci kažu da je prvi turski automobil “Devrim” napravljen kad i prvi korejski “Hjundai” i da je Devrim bio bolji od Hjundaija. Danas Turska nema sopstveni automobil, već umjesto sopstvenog modela proizvodi modele tuđih dvadesetak kompanija, među kojima je i fabrika Hjundaija u Trakiji.

Ozal je zbog reformi na polju ekonomije i pružanja slobode islamskim džematima, na kraju, morao da se “skrajni” na mjesto predsjednika, na kojem je i otrovan..

– Za dvanaest godina premijerskog mandata Erdoan je od jedne zemlje koja nije umjela ni frižider da napravi izgradio zemlju koja proizvodi najviše frižidera na svijetu. Izgradio je sopstveni helikopter, tenk, brod, satelit, 22.000 km autoputa, brze vozove, od Turkiš erlajnsa napravio je svjetskog giganta, broj aerodroma u zemlji sa 25 popeo na 58, izgradio je metro, tunele ispod Bosfora, ispod planina… Vratio je dug MMF-u i postao kreditor istog tog MMF-a. Turska poljoprivreda postala je najveća u Evropi, a turska privreda sa najvećim rastom u toj istoj Evropi. Turske banke doveo je u stanje finansijskih institucija koje su u stanju da finansiraju najveće projekte u historiji Republike.

Kada je 2002. godine došao na vlast, i to samo par mjeseci od osnivanja partije, Turski politički i ekonomski sistem bio je na koljenima, narod je bio u jednom beznadežnom stanju. Za kratko vrijeme uspio je pokrenuti posrnulu tursku ekonomiju, svojom energijom i optimizmom vratio je nadu običnom turskom čovjeku, što se može smatrati njegovim najvećim uspjehom. AK Partija i Erdoan postali su garancija za bolje sutra, vratili su ponos i dostojanstvo narodu, stekli su njegovo povjerenje koje ih je nosilo do pobjede na jedanaest izbora zaredom. Na svim parlamentarnim izborima u posljednjih trinaest godina AK Partija osvajala je apsolutnu većinu, imala je svoju vladu i mogla je sprovoditi potrebne reforme koje su većinom bile dramatične.

Nakon 80 godina učmalosti Turska se 2002. godine podigla na noge, očistila se, izgradila potrebnu infrastrukturu i 2015. godine bila je spremna za pohod ka ciljevima zadatim za 2023. pa čak i 2071. godinu.

Međutim, u jutro 8. juna 2015. godine, prvo nakon parlamentarnih izbora, zemlja se probudila u jednom stanju koje ne da ne obećava ostvarenje dugoročnih ciljeva, već prijeti da uništi i ono što je do sada stečeno. AK Partija osvojila je 41% glasova, što joj ne omogućava da ponovo samostalno formira vladu. Iznenađenje predstavlja kurdska partija HDP koja je sa osvojenih 13% preskočila cenzus i u turski parlament dobila 80 narodnih poslanika. Dakle, nakon trinaest godina jednostranačke vlade, nakon trinaest godina ekonomske stabilnosti, ponovo je nastupio period koalicija. U momentu kada se očekivao historijski iskorak, Turska se vratila dvadeset godina nazad. U trenucima kada su rezultati postali izvjesni, u trenutku kada je već postalo izvjesno da je AK Partija na neki način svrgnuta, skočili su dolar i euro, istanbulska berza doživjela je pad.

Zašto je AK Partija izgubila nekoliko procenata glasova i apsolutnu većinu? Zašto je svrgnuta provjereno dobra vlada sa dokazanim ekonomskim rezultatima, jedina skupina u zemlji sa konkretnim planovima i projektima za budućnost? Zašto je Erdoan, koji je odavno prevazišao ulogu običnog partijskog lidera, postao meta neviđene mržnje? Na dosadašnjim izborima AK Partija uzimala je 2/3 kurdskih glasova (uglavnom onog dijela privrženog vjeri), a sudeći po padu procenta osvojenih glasova, može li se reći da su Kurdi izdali Erdoana?

Kome to smeta turski ekonomski napredak, kome smetaju treći aerodrom u Istanbulu, treći most preko Bosfora, tuneli ispod Bosfora, nuklearne elektrane, uspješne državne banke, anulirani dug prema MMF-u, autoputevi, brzi vozovi, sateliti, helikopteri, jednocifrene kamate? Možda najvažnije od svega, kome to smeta dugoročno predvidljiva ekonomska i politička stabilnost Turske?

Nije teško odgovoriti na ova pitanja.

Obratimo pažnju samo na par nagovještaja:

U proteklih trinaest godina samo na smanjenju kamate država Turska uštedjela je blizu nevjerovatnih 300 milijardi eura! Drugim riječima, nije dozvolila da se ove pare odliju u džepove svjetskog kamatnog lobija. Nije li samo ovo dovoljno da te neko stvarno mrzi i da te želi (s)maknuti s vlasti?

Kada se izgradi treći aerodrom u Istanbulu, sa kapacitetom od 150 miliona putnika godišnje, bit će jedan od najvećih (ako ne i najveći) na svijetu… Svakako će biti najveći u Evropi… Međutim, zbog geografskog položaja i ekonomske računice zasigurno će preuzeti ulogu aerodroma u Frankfurtu. Kada se zna da avioindustrija predstavlja lokomotivu ekonomskog napretka i rasta, pa, nije li samo ova činjenica dovoljna da vam se neko gadno zamjeri?

Prije par mjeseci Davutoglu je sa ruskim zvaničnicima položio kamen temeljac za izgradnju nuklearne elektrane u oblasti Akkuju. To je jedna od planirane dvije (drugu treba da grade sa Koreancima). Inače, 65% električne energije Turska dobija iz elektrana koje koriste ruski gas. Kada je u pitanju električna energija, zemlja je skoro u potpunosti zavisna od inostranih energenata. Izgradnjom dvije nuklearne elektrane na godišnjem nivou ostvarit će se ušteda od oko 5 milijardi eura. Dakle, kada za 5 milijardi eura uzmete manje gasa, nije li samo to dovoljno da postanete nekom trn u oku?

Jednom riječju, trudeći se da svoju zemlju učini nezavisnom u svakom smislu, Erdoan se zamjerio kreatorima svjetskog poretka (čitaj “višoj pameti”).

U mržnjom bremenitoj atmosferi, na historijskoj prekretnici, ta “viša pamet” u jedan je front protiv AK Partije uspjela objediniti i najudaljenija, najsuprotstavljenija politička i ideološka okruženja. Radi realizacije jednog stravičnog projekta zanemarila je i obezvrijedila različite identitete, otvoreno se borila protiv turskog osamostaljenja, oslobođenja, rasta i jačanja. Ako se pažljivo pogleda predizborna kampanja, jasno se vidi da ovaj savez kojeg čine CHP, MHP, HDP partije, čak i neka islamska okruženja i druge sitne partije, predstavlja proizvod ove operacije. O ovome treba ozbiljno razmisliti i izvući pouku, i ni u kom slučaju ove činjenice ne treba gurnuti u fioku “teorija zavjere”.

Nijedna partija iz antierdoanskog fronta nije imala za cilj da osvoji vlast. Toj nesposobnoj opoziciji sada je dodijeljena samo jedna uloga: svrgavanje AK Partije, i niko od opozicionih lidera nije imao nikakvu ideju, mišljenje, filozofiju, plan i projekat za korake koje treba poduzeti u periodu koji će uslijediti nakon toga. I danas, četiri dana nakon izbora oni još uvijek ne znaju šta da rade.

I dok nacionalistička kurdska partija HDP, političko krilo terorističke organizacije PKK, u zanosu slavi pobjedu, i dok CHP partija pokušava shvatiti činjenicu da se na njeno mjesto pokušavaju ubaciti drugi faktori, dok je MHP partija još uvijek daleko od spoznaje da je država zbog mržnje prema Erdoanu gurnuta u katastrofu (pri tom smatrajući rast od dva-tri procenta pobjedom), kreatori vlasti su preko njih sproveli najveći projekat u posljednjih stotinu godina.

Da, najveći projekat, zato što svrgavanje AK Partije predstavlja zaustavljanje Turske, predstavlja sabotiranje posljednjeg oslobodilačkog rata, predstavlja ponovno uspostavljanje tutorskog režima, predstavlja period zavisne, na koljena bačene, bezvoljne, s lijeva na desno razbacane, pritiscima i zadatim ulogama oslabljene vlasti.

Inženjering sproveden prije izbora bit će nastavljen i nakon izbora. Na scenu su iznova stupili stari kreatori vlasti, finansijska okruženja i njihovi inostrani ortaci za koje se mislilo da su oslabili. Ono što trinaest godina nisu uspjeli ostvariti različitim scenarijima, uspjeli su uraditi 7. juna, preko kurdskog nacionalizma uspjeli su izgraditi jedan novi Baas režim, onu istu pošast koja je vladala polovicom arapskog svijeta.

“Viša pamet” koja je prije izbora upotrijebila kurdski nacionalizam i u prvi plan izbacila HDP partiju, za period nakon izbora, vjerovatno će iskoristit MHP partiju i pokušat će dizajnirati Tursku preko ova dva nacionalizma. U planovima snaga koje su utjecale na izbore tako što su “prebacile” HDP partiju preko cenzusa, u okviru opcije koja podrazumijeva formiranje koalicije, nalazi se igra sa identitetom MHP partije. I o tome su razmišljali.

Upravo je ovo razlog za kockanje Ajdina Doana, jednog od najbogatijih ljudi Turske i zaštitnika njemačkih interesa u Turskoj, i njegove ekipe, koje se graničilo sa samoubistvom. Sve i da se ovo nalazi na horizontu, stari, “tradicionalni”, autoritarni centri moći Turske koji ni na koji način nisu domaći, radi formiranja koalicije postavit će MHP partiju na eksperimentalni sto. Preko turskog nacionalizma zadat će jak udarac stogodišnjim snovima o osamostaljenju Turske.

Da li se Devlet Bahćeli, predsjednik MHP partije, može oduprijeti ovome? Treba se nadati da može. Ono što je na njemu, jeste da podrži vraćanje zemlje sopstvenim korijenima. Ako to ne uspije, turski će nacionalizam izvršiti samoubistvo, a možda će na ovaj način biti potpuno razgrađen. Ukoliko Bahćeli, umjesto putem mržnje, krene putem dobra za svoju zemlju, na taj način moći će spriječiti pad Turske u provaliju.

Nakon samo četiri dana od izbora još uvijek nisu otvorene sve koalicione karte. Primjećuje se da koalicija sa MHP za AK Partiju predstavlja prioritet, dok neka okruženja zagovaraju koaliciju AK Partija-CHP i to ni na koji način ne predstavlja dobronamjeran savjet. To mnogo više liči na drugu fazu plana trošenja, smanjenja, podjele i uništenja AK Partije. Također, ni koalicija AK Partija-HDP ne nalazi se u okvirima mogućnosti. Na stranu agresivno ponašanje Selahattina Demirtaša, predsjednika partije, ova bi opcija u potpunosti uništila AK Partiju. Demirtašova predizborna fraza “Nećemo te učiniti baškanom!” (baškan – predsjednik), aludirajući na Erdoanova nastojanja da uvede predsjednički sistem, ni na koji način ne pripada njemu, već je to uputstvo koje mu je dodijeljeno i to pokazuje veličinu ovog projekta, to pokazuje da to nije projekat koji se tiče jedne partije već da se tiče cijele Turske. Jer, Erdoan nije partija, on je Turska. A za račun tog projekta, ako treba, uništavaju se i partije, a i lideri… Izgleda da će se, naposljetku, to i desiti. Kada se razmisli o koalicionim formulama kreatora ovog fronta, primjećuje se da su neke partije i njihovi lideri napravili planove koji se graniče sa samouništenjem. Moguće je da su isti pritisci i usmjerenja koji su izvršeni nad Demirtašem izvršeni i prema Behćeliju. To će se vidjeti onda kada počnu otvorene rasprave oko koalicionih formula.

Sva je prilika da koalicija CHP-MHP uz vanjsku podršku HDP, predstavlja projekat koji su zamislili kreatori izbora. Dakle, osim AK Partije, sastavit će sve druge partije, a, to je ono što se tiče “zanemarivanja” različitih identiteta. Projekat koji oblikuje partije i lidere, pa i po cijeni njihovog uništenja, bit će serviran nakon što se pod jedan krov sastave turski i kurdski nacionalizam. Nije nemoguće da se to desi. Oni će to forsirati i možda će uspjeti. Kako god se prije izbora za račun HDP-a manipulisalo javnim mnijenjem, tako će pokušati manipulisati i za ovaj projekat.

Sve ovo liči na koaliciju “A la Sisi”. Ono što nisu uspjeli teroriziranjem ulica u slučaju Gezi parka, ono što nisu uspjeli ostvariti paralelnim pučem od 17. decembra, možda će nakon 7. juna uspjeti ostvariti preko izborne/glasačke kutije. Djelimično su se približili tom cilju.

Ne treba zaboraviti da pokušaji svrgavanja AK Partije, zaustavljanja grandioznog hoda Turske, onemogućavanja prvog čitanja lekcije nakon stotinu godina i ponovnog uvlačenja zemlje u prostor u kojem se može njome manipulisati, ne predstavljaju projekat koji se tiče samo političkog pogleda političkih partija na unutrašnjoj sceni ili samo starih vlastodržaca. Ovo je jedan proces međunarodne intervencije. Ovo je jedan od najvećih rušilačkih projekata protiv projekta izgradnje velike Turske. Ako je to tako, onda ne postoji ništa što ova “viša pamet” neće učiniti radi formiranja koalicije. Ne postoji niti jedan politički identitet kojeg u ime tog cilja neće potrošiti.

“Viša pamet” koja je okončala demokratiju u Egiptu identična je volji koja u Turskoj sprovodi ove projekte. Razmislimo samo o sporazumima Njemačke i Egipta vrijednih 8 milijardi eura, o novcu i međunarodnoj podršci upućenoj Sisijevoj hunti. A, Turska je jedan mnogo veći, mnogo više globalniji projekat od Egipta. Možda će jednoj ovakvoj koaliciji pružiti nevjerovatnu podršku, pokušat će da je održe na nogama i na taj će način “egiptizovati” Tursku. Budite sigurni da o svemu ovome razmišljaju, da sve ovo planiraju. Preko demokratije i demokratskih izbora oni rukovode jednom intervencijom. Ako uspiju u tome, Turska će doživjeti veliki potres. Neće se desiti samo politički haos i ekonomski problem, u najvećoj mogućoj mjeri otvorit će se prostor za društvene sukobe. Još koliko juče HDP je u Dijarbakiru započeo eliminaciju svojih političkih protivnika. Fanatično samopuzdanje gura HDP u osvetničke napade. Veoma je teško procijeniti u kojem će to sve otići pravcu. Preko ove koalicije, koja možda neće potrajati ni godinu dana, ponovo će se servisirati unutrašnji sukobi. Možda se sve ovo planira da bi se u Tursku uvezao haos iz okolnog okruženja.

Ipak… Ne treba klonuti i nipošto posrnuti! Ovo jesu igre koje se i de facto sprovode, nisu teorije zavere, ali, i nad igrama postoji igra, ako postoji faraonsko bacanje, pa postoji i ono Musino!

Jer…

Partija koja na ovakvim izborima osvoji 41% glasova predstavlja kičmu zemlje. Sve i da ne može sama formirati vlast, ona je njena duša i suština. Zbog toga nipošto se ne treba predati. Ona će i dalje voditi borbu za veliku Tursku, nastavit će hodati uspravno i nikada neće pognuti svoju glavu.

Javnost još uvijek nije vidjela karte predsjednika Erdoana. Ali, šta god da bude, sve i da AK Partija ostane van vlasti, najkasnije za godinu dana vratit će se sa ogromnom većinom.  Za sada, treba se truditi da se onemogući realizacija scenarija koji se servisira na račun Turske.

U ime zanemarenog naroda svoje zemlje, u ime svih mazluma od Balkana do Irana, od Afrike do Mjanmara, Erdoan je odavno započeo jednu veliku borbu i zato neka mu noge čvrsto gaze po zemlji i neka nipošto ne posustane. U ovom posljednjem oslobodilačkom ratu ovo što mu se sada desilo ne predstavlja poraz. Stogodišnji obračun još dugo će trajati i bit će sve oštriji. AK Partija je bila i ostala najveća prepreka za realizaciju projekata za uništenje Turske. Kreatori tih projekata pokušali su preskočiti ovu prepreku i djelimično su uspjeli… Sada je vrijeme da se stane u zaštitu Turske.

Napisao: Avdija Salković

IslamBosna.ba