IslamBosna.ba- Pitajte bilo kojeg arapskog vladara i oni će vam pričati o velikim žrtvama koje su njihove zemlje podnijele za Palestinu i Palestince. Međutim, kako prošlost tako i sadašnjost predstavljaju svjedočanstva, ne samo arapskog neuspjeha da igraju uloge koje se od njih očekuju i da stanu uz svoju potlačenu braću u znak solidarnosti, već također i o zvaničnoj arapskoj izdaji palestinskog pitanja.

Trenutni rat u Gazzi, i sumnjiva uloga Egipta u pregovorima o prekidu vatre između Hamasa i Izraela  su očigledni primjer.

Pročitajte sljedeće komentare Aarona David Millera, profesora na Wilson Centru u Washingtonu kako biste uvidjeli dubinu nepogrešive arapske izdaje – „Nikada nisam vidio takvu situaciju, gdje imate toliko arapskih država koje se prešutno slažu sa ubijanjem i razaranjem u Gazzi i napadima na Hamas“, rekao je Miller za New York Times. „Tišina je zaglušujuća“.

Miller objašnjava arapsku tišinu njihovim zgražavanjem političkim islamom koji je u usponu nakon tzv. Arapskog proljeća.  Takav porast je doveo da pokreti poput Muslimanske braće u Egiptu i en-Nahde u Tunisu budu u centrima moći. Arapsko proljeće je izazvalo i, barem privremeno, onemogućilo hegemoniju vlada prozapadnih arapskih elita ogrezlih u korupciji, oslobađajući energiju civilnog društva koje je kroz historiju bilo marginalizirano.

Politički islam, naročito onaj povezan sa umjerenom islamskom ideologijom poznatijom kao el-Vasatijja (grubo prevedeno kao umjerenost) osvojio je glasove na nekoliko demokratskih izbora. Poput Hamasove pobjede na palestinskim izborima 2006. i drugi, slični njemu, islamski pokreti su čekali odgovarajući trenutak kada je Arapsko proljeće otvorio mali prolaz demokratiji i slobodi izražavanja.

Opasnost političkog islama, koji se ne pridržava ekstremističke ideologije poput one Islamske države ili el-Kaide, na primjer, očituje se u tome da njih nije lako odbaciti kao ‘ekstremiste’ ili ‘teroriste’. S vremena na vrijeme, u stvari, često, oni izgledaju puno skloniji da igraju demokratske igre nego samozvani arapski ‘sekularni’, ‘liberalni’ ili ‘socijalistički’ pokreti.

Najnoviji rat Izraela nad Gazzom, koji je počeo 7. jula, došao je u vrijeme kada se politički islam iskorijenio u Egiptu a kriminalizirao u drugim arapskim državama. To je bio prvi veliki izraelski vojni napad na Gazzu od svrgavanja demokratski izabranog predsjednika Muhammeda Mursija 3. jula 2013. Iako se izraelski rat pretvorio za nekoliko dana u genocid (na hiljade ubijenih, hiljade ranjenih, i gotovo četvrtina stanovništva Gazze je ostala bez krova nad glavom), većina arapskih zemalja je ostala uglavnom tiha. Oni su izgovorili poneku slučajnu osudu koja nije puno značila. Egipat je, međutim, otišao dalje.

Ubrzo nakon početka izraelskog rata ‘Operacije Zaštitni obod’ Egipat je predložio najsumnjiviji prekid vatre, prekid koji čak i Times smatra neobičnim. „Vlada u Kairu je iznenadila Hamas javno predlažući sporazum o prekidu vatre koji ispunjava većinu izraelskih zahtjeva a nijedan palestinske grupe (Hamasa)“, napisao je 30. jula David Kirckpatrick. Hamas, glavna palestinska strana u sukobu, kojeg je egipatska vlada također proglasila ‘terorističkim’, nije konsultovan i za prijedlog je čuo preko medija. Ali, naravno, izraelski premijer Benjamin Netanyahu je pozdravio egipatski prijedlog, predsjednik Palestinske uprave, Mahmud Abbas, glavni rival Hamasa, i jak protivnih oružanog otpora (i bez sumnje zaista, protivnik bilo kojeg palestinskog otpora) je pozdravio ‘bratski’ egipatski postupak, drugi arapski vladari su pohitali da pohvale egipatskog predsjednika Abdulfetaha es-Sisija zbog njegovog mudrog regionalnog liderstva.

Naravno, cijela stvar je bila farsa,  gdje se nastojalo da se Hamas i otpor u Gazzi na kraju eventualno okrive za odbijanje okončanja sukoba (kojeg oni nisu počeli i čije su žrtve) i da se podupre es-Sisi kao nova ikona mira i umjerenosti u regiji, neka vrsta ‘moćnika’ s kojim bi vlada SAD-a voljela da posluje.

Sve to nije uspjelo, naravno, iz jednog jedinog razloga, otpor u Gazzi je zadržao svoju teritoriju, nanio je Izraelu ozbiljne vojne gubitke, i osvojio simpatije i poštovanje širom svijeta.

Ali poštovanje nije došlo od tradicionalnih arapskih vlada, naravno, uključujući i one koje hvale legendarni ‘sumud’ (postojanost) palestinskog naroda u svakoj prilici, govoru ili hutbi. Obnovljeni uspjeh Hamasa, koji je lagano padao u sjenu nakon svrgavanja egipatske Braće i pooštravanja odnosa sa Damaskom i Teheranom, je zbunjujući , a samim tim i beskrajno frustrirajući za ove vlade.

Ukoliko Hamas preživi borbe u Gazzi, otpor će promovirati svoju izdržljivost pred navodno najjačom vojskom na Bliskom istoku kao pobjedu. Netanyahu će pretrpjeti ozbiljne posljedice kod kuće. Veze između Hamasa i Irana se mogu obnoviti. Institucionalizacija Otpora će se ponovo biti u opticaju. Moralna pobjeda Braće i moralni poraz es-Sisija (i njegova perspektivna regionalna uloga) će biti zapanjujući.

Sklopljen je savez između nekoliko arapskih zemalja i Izraela kako bi se osigurao propast otpora u Gazzi, ne samo otpora kao ideje, i njegove praktične manifestacije, već također  i kao njegove političke manifestacije, koja se osjeća i daleko izvan granica Gazze pod opsadom.

Bivši izraelski lobista i sadašnji potpredsjednik Bookings Institute u Washingtonu, Martin Indyk ima objašnjenje: „Postoji usklađivanje interesa između naroda koji nisu saveznici, ali koje ipak imaju ‘zajedničkog neprijatelja“, kazao je Indyk Bloombergu. „Pošto oni vide da je SAD manje angažirana nego ranije, prirodno je da se oslone jedni na druge, tiho, ispod stola u većini slučajeva- kako bi pronašli način da pomognu jedni drugima“.

Naravno, najnovija runda pregovora u Kairu nije uspjela jer strana koja je bila domaćin pregovorima smatra vodeći palestinski pokret otpora, Hamas, teroristima i mrze da vide scenarij u kojem Gazza  dominira nad Izraelom. Ukoliko se odgovori zahtjevima otpora za podizanjem blokade, naročito zahtjevima stavljanja u funkciju aerodroma i luke u Gazzi, Egiptu će biti uskraćena glavna premoć nad Hamasom, otporom i cijelim palestinskim narodom.

A ukoliko otpor pobjedi- pritjerajući u ćošak izraelsku vojsku, i postizanjem nekih od svojih zahtjeva, politički diskurs Bliskog istoka će se  vjerovatno u potpunosti promijeniti, gdje će se oslabljeni, još jednom, usuditi da izazovu jake zahtijevajući reforme, demokratiju i prijeteći otporom kao stvarnim načinom da postignu takve ciljeve.

Zanimljivo je da je Hamasova pobjeda na palestinskim parlamentarnim izborima  2006.  oživjela mogućnost političkog islama u ostvarivanju njegovih ciljeva putem glasačke kutije, koji je i bio vjesnik uspona političkog islama u cijeloj regiji nakon čega je uslijedilo Arapsko proljeće. Bilo koja pobjeda palestinskog otpora se može smatrati jednako opasnom za one koji žele da održe status quo u cijeloj regiji.

Pojedini arapski vladari i dalje izražavaju svoju snažnu podršku Palestini i palestinskom pitanju. Operacija Zaštitni obod je međutim pokazala da je takva solidarnost samo puka igra riječima, i da, iako diskretno, pojedini Arapi žele da vide kako Izrael lomi svaki znak palestinskog otpora u Gazzi i bilo gdje drugdje.

Piše: Remzi Barud

Prijevod i obrada: IslamBosna.ba