IslamBosna.ba– Ponedjeljak ujutro, jutarnja emisija na izraelskom Kanalu 10, kao ko-voditelj emisije pojavio se vojni dopisnik jer je redovni voditelj otišao na odmor. U emisiji razgovaraju o preporukama za odmor Izraelcima. Nakon opisivanja Izraelcima ružnih i prljavih mjesta za odmor, voditelji su preporučili dobra mjesta za vidjeti kao i mjesta gdje se može lijepo jesti.

Kao što se moglo i očekivati, većina mjesta koja njihovi kulinarski stručnjaci preporučuju poslužuje arapsku kuhinju. Tako su i spomenuli Akru, Galileju i Tiberias, zatim je Or Heller, vojni dopisnik, zatražio od dvojice šefova kuhinje preporuku gdje se može dobro jeste na Golanskoj visoravni. Jedan od kuhara, Haim Cohen, se zamislio na trenutak, a onda je odgovorio: „Sirija. Ali je malo teže otići u Siriju“, dodajući da je sirijska kuhinja odlična.

Domaćin, Or Heller, je nastavio sa šalama. „Da, u Jermuk kampu… pa IDIŠ je jedini koji tamo jede“. Šala na račun mog naroda u kampu koji je pod opsadom tri godine me je stvarno dotakla. Ustala sam i otišla u kuhinju ne mijenjajući kanal i slušala sam ostatak programa iz daleka. A onda, još jedna šala se čula iz televizora, ovaj put kao dio priče o saobraćajnim gužvama tokom odmora, i kako bi Waze, kompanija specijalizirana za besplatnu navigaciju na mobilnim telefonima, trebala imati ikonicu koja bi pokazivala gdje se nalazi IDIŠ u Jermuk izbjegličkom kampu. Nisam mogla savladati bijes i bol, i nisam mogla nastaviti svakodnevnu rutinu.Hour of need: Residents of Syria's besieged Yarmuk Palestinian refugee camp, south of Damascus, crowding a destroyed street during a food distribution led by the UN agency

Ljudi ne razumiju koliko je loša situacija u palestinskom izbjegličkom kampu u Siriji. Na desetine hiljada Palestinaca, gladnih i pod napadima, su lak plijen grupa boraca/ pobunjenika/ terorista/ Assadovih pristalica. Mi, Palestinci, i cijeli svijet, stvarno ne znamo ko je protiv koga ili za šta su oni krivi. Sve je više i više tijela i sve je više izvještaja o pronađenim tijelima, užasavajućim ubistvima i ranjenim u posljednjih nekoliko dana.

Kada je prije tri godine počeo rat u Siriji, mi, Palestinci koji živimo u Izraelu, bili smo ljuti na njih, ubijeđeni da smo u pravu, što se nisu pridružili revoluciji protiv Assada. Kasnije smo shvatili njihov ogromnih strah da se umiješaju. Izvještaji koje smo dobijali u protekle tri godine o tome šta je Assadova vlada učinila mladim Palestincima u izbjegličkom kampu su jednostavno strašni. Kasnije smo se naljutili na El-Nusra Front, koji je ušao u kamp kao opoziciona sila režimu i bili smo ljuti što organizacija zastrašujuće ubija ljude po ulicama. Njihovi borci su silovali mlade žene i počinili su druge zločine protiv čovječnosti koji su dokumentirani i dostupni su na internetu.

A sada, vijesti da se IDIŠ udružio sa El-Nusra Frontom protiv siromašnih Palestinaca u izbjegličkom kampu Jermuk, iz razloga koji nisu potpuno jasni, osim  straha El-Nusre da će izgubiti kontrolu nad kampom pa se udružila sa IDIŠ- om kako bi pobijedili grupu palestinskih mladića koji su se organizirali kako bi odbranili kamp. Oni sebe nazivaju Aknef Bejt el-Makdis.

Izbjeglice koje su se iz straha za svoje živote razbježale po svakom kutku svijeta iz Jermuka, opisale su strah i miris smrti koji prožima kamp. „Ljudi jedu jedni druge od gladi“, napisao je neko od njih.  Tekuće vode nema od septembra, i svijet ćuti.

Palestinci širom svijeta neprestano nastoje doći do informacija o svojim rođacima unutar kampa, iznova i iznova, gledaju fotografije dženaza, i taj video snimak, u kojem dječak mjesecima nije vidio krišku hljeba cijepa srce dok on plače. Opisi i fotografije koje izlaze iz Jermuka podsjećaju na poznate fotografije koncentracionih logora, ili na etnički očišćena sela u Bosni.

Za nas Palestince koji živimo izvan zidina izbjegličkog kampa Jermuk, naša potpuna bespomoćnost je nepodnošljiva. Čak i organizovanje malih demonstracija u Haifi preko vikenda je emocionalno teško za aktiviste. Oni su izašli na ulice sa neopisivom potištenosti, ljutnjom i tugom- na cijeli svijet koji jednostavno ignoriše šta se dešava, na arapski svijet koji je uspio da preko noći organizira vojnu silu za Jemen, o tišini Palestinske samouprave, o nemoći međunarodne zajednice.

Znam da je moj bijes prema voditelju izraelske televizije koji je pokušao da se našali na račun moje rodbine u Jermuku zapravo ljutnja na cijelu situaciju. To je bijes zbog iracionalnosti svega, zbog nepravde i rata koji je uništio na hiljade osoba, a  nikoga nije briga. To je sramota. Sramota je štonema nafte ili prirodnog gasa ispod izbjegličkog kampa. Da ga ima, sigurna sam da bi se vrlo brzo napravio savez slobodnih naroda, naravno uz podršku UN-a, i spasio sve te ljude.

 Napisala: Sama Salajme Egbarija

Prijevod i obrada: IslamBosna.ba