IslamBosna.ba– Kemaluddin es-Senaniri je bio plemeniti vjernik, častan, učen i agilan daija. Radio je tiho i predano, uvijek čvrsto stajao na svojim stavovima i viđenjima. Pružio je veličanstven primjer čvrstine i odlučnosti na putu slijeđenja vjere, strpljenja na iskušenjima i poteškoćama.

Rođenje i odgoj

Kemal es-Senaniri je rođen u Kairu, 1918. godine u mjesecu martu. Nakon osnovne i srednje škole, priključio se Ministarstvu zdravlja, Sektoru za borbu protiv malarije 1934. godine, da bi 1938. podnio ostavku planirajući putovanje na jedan od američkih univerziteta kako bi studirao farmaciju, i nastavio porodični posao svoga oca u apoteci. Ali, jedan islamski učenjak ga je uvjerio da ne treba ići u Ameriku zbog mnoštva iskušenja i problema s kojima bi se tamo susreo. Tako je es-Senaniri odustao od ovog puta, iako je već pripremio prtljag i pošao prema Aleksandriji gdje se trebao ukrcati na brod.

Njegova veza sa pokretom Muslimanske braće

Es-Senaniri je pristupio pokretu 1941. godine, a njegova pobožnost, iskrenost i aktivnosti uticali su da mu u Islamskom pokretu budu povjerene broje dužnosti i funkcije.
On je bio vrijedan i marljiv učenik imama šehida Hasana el-Benne. Od prvog dana je potpuno shvatio lekciju svoga učitelja i spoznao da je put da’ve ispunjen opasnostima, prekriven trnjem, jer je to put koji vodi Džennetu. Kemal je, sa svojom braćom daijama, doživio ono što je imam El-Benna mnogo godina ranije nagovijestio: da će se daije islamskog pokreta susresti sa neznanjem ljudi, sa nijekanjem i osporavanjem od strane zvanične uleme, da će svaka vlada nastojati ugušiti ovaj pokret i njegove aktivnosti. To je Es-Senaniri osjetio na svojoj koži, živjeći skoro četvrtinu stoljeća u zatvorskim ćelijama i zindanima, izložen biču dželata i mučitelja. To ih nije pokolebalo, nijednog trenutka nisu se okrenuli od Allahove vjere, već su na jezicima uvijek izgovarali Allahovo ime i zikr.
Toliko je bio posvećen da’vi, da neki islamski mislioci, poput Abdullaha et-Tantavija ističu kako je Es-Senaniri bio Mus’ab Musllimanske braće, ambasador da’ve.
U februaru, 1954. godine, narodne mase su krenule prema predsjedničkoj palati Abidin, tražeći slobode koje su uzurpirali Abdunnasir i njegovi nasilnici, a naš šehid es-Senaniri, igrao je veoma važnu ulogu u organizovanju ovih demonstracija, koje su okupile stotine hiljada ljudi pod vodstvom šehida i alima Abdulkadira Avde. Dok je kolona demontranata išla na njih su otvorili vatru Nasirovi vojnici ubijajući ljude na sve strane. Iako su padali oko es-Senanrija, on se nije pokolebao, već je čvrsto, poput hrabrog vjernika, pomagao ranjenima.
Režimske snage su pohapsile vođe demontracija među kojima i es-Senanirija, koji je osuđen na dvadeset godina teškog i napornog rada.
Uhapšen je u oktobru 1954, a oslobođen tek 1973. godine odsuživši cijelu kaznu na koju je bio osuđen.
Na suđenju su prisustvovale njegova majka i starija sestra. Uslijed torture, majka nije prepoznala svoga sina, obrijana mu je kosa i brada, vilica slomljena, tako da je promijenio i govor, a na jednom uhu nije mogao čuti.
Nakon presude, počeli su vršiti pritisak na njegovu majku da ga odvrate od njegove „tvrdoglavosti“ i da napiše par redova u kojima će se izvinuti Abdunasiru, ali joj je on, uz izvinjenje kazao: „Šta ću kazati pred Allahom ako napišem i pošaljem to pismo, a zatim umrem. Majko, jesi li zadovoljna da umrem čineći širk?“

Mladoženja u zatvoru

Nakon pet godina provedenih u zatvoru, es-Senaniri je premješten u zatvorsku bolnicu. Tamo se susreo sa drugim šehidom koji je također prebačen u bolnicu, bio je to Sejjid Kutb. Na ovom mjestu, u zatvorskoj bolnici, es-Senaniri je zaprosio Sejjidovu sestru, Aminu Kutb. Priča o njihovoj ljubavi je doista specifična. Oni su sklopili bračni ugovor pet godina nakon presude, a stupili u zajednički bračni život nakon njegovog izlaska iz zatvora 1973. godine. Doista veličanstven primjer ljubavi i požrtvovanosti Amine Kutb koja je čekala svog supruga više od petnaest godina. On joj je iz zatvora poslao poruku: „Ovo se odužilo i ja sam ti otežao ovim svojim stanjem. Rekao sam ti još na našem početku da ovo može potrajati i dan, ali može potrajati i dvadeset godina ili me može smrt preduhitriti pa da ne izađem živ iz zatvora. Ne želim biti prepreka tvoje sreće.“ Ona mu je na to odgovorila: „Odabrala sam nadu koju iščekujem, i koračat ću putem Dženneta i džihada bez ikakve dvojbe i kajanja.“
Nakon pogibije šehida Kemaluddina, Amina je ostala sjećajući se lijepih trenutaka provedenih uz ovog mudžahida i daiju.
Es-Senaniri sa Aminom nije imao djece, jer je ona imala preko pedeset godina kada je izašao iz zatvora.

Njegov skromnost i pobožnost

Po prirodi je bio skroman insan, nije volio javnost i pompu, već je težio jednostavnosti. Volio je obične ljude, s njima se družio, držao im predavanja i upućivao ih. Podučavao ih je čistom vjerovanju, lišenom svakog vida devijacija i novotarija. Bio je veoma skroman i pobožan. Noći je provodio na noćnom namazu, a dane u postu.
I doista, za čovjeka ovakve vjere, skromnosti i pobožnosti nije bilo nimalo čudno što je odbio ponude zatvorskih oficira i službenika Službe bezbjednosti koji su na njega vršili pritisak svo vrijeme zatvora, punih dvadeset godina da podrži Abdunasirov režim.

Nastavit će se…