IslamBosna.ba-Opisujući šehida es-Senanirija, dr. Abdulla el-Akil kaže: „Sa es-Senanirijom sam se upoznao još prilikom mog preseljenja u Egipat 1949., godine. Stanovao sam u oblasti ‘Abidin, gdje je on bio nadzornik i zadužen za studente islamskih studija. Zadivila me je njegova jednostavnost i skromnost, kao i njegova stalna spremnost da bude studentima na usluzi iako je bio od njih stariji, znaniji i sa više iskustva.

Kada bih ga gledao, podsjećao me je svojim moralom i postupcima na prve generacije muslimana o kojima smo čitali u knjigama historije. Es- Senaniri je bio vjerna slika toga!
Jednom, dok je još bio u zatvoru, a ja u Kuvajtu, poslao mi je pismo u kojem mi preporučuje jednog brata koji je iz Egipta došao u Kuvajt. Pogledao sam njegovo pismo, u njemu sam vidio dušu vjernika, zadovoljnog Allahovom odredbom, koji se potpuno predao Uzvišenom Allahu, želeći ono što je kod Njega, Uzvišenog. Nijednom riječju nije čak ni aludirao na teškoću svog stanja koje je kroz zatvor proživljavao, već je cijelo pismo posvetio ovom čovjeku.“
Šehid Kemal es-Senaniri jedan je, nesumnjivo, od najistaknutijih izdanaka škole imama šehida Hasana el-Bene. Njegova iskrenost i požrtvovanost se ne susreću često kroz historiju. Ljudi poput njega i njegovi učenici su svijetla nada ovog ummeta za buđenje i izbavljenje iz ovog mrtvila. Nakon Uzvišenog Allaha, našu nadu polažemo u islamski preporod, koji će islamu i muslimanima vratiti slavu, dostojanstvo i vodstvo.
Profesor Sallah Šadi je o njemu napisao: „Kemal es-Senaniri je u Abdunnasirovom zatvoru proveo više od devetnaest godina ne oblačeći ništa drugo do grube zatvorske odjeće. Iako je imao prilike kupiti posebnu odjeću koju je policija prodavala zatvorenicima, on je to odbio učiniti. Ne zbog toga što nije imao sredstava za to, već zato što nije nijednim svojim gestom htio niti želio pomoći oficirima, jer bi njima dao novac za tu odjeću. On, Allah mu se smilovao, odlučio se uzdržati se od svega onoga što bi mu eventualno moglo biti zabranjeno, jer nije želio da ga iko nečim uslovljava. Ovo je bio ključ njegove skromne ličnosti, a ovakvo njegovo ponašanje bilo je predmet našeg divljenja i čuđenja.“ Inače, autor ovog citata je jedno vrijeme proveo u zatvoru sa šehidom es-Senanirije.

Njegovi stavovi

Abdullah el-Akil također navodi priču gdje spominje da ga je u Kuvajtu posjeti es-Senaniri. U to vrijeme njemu je preselio sin u dvadesetoj godini. Stradao je u saobraćajnoj nesreći. On kaže: „Svo to vrijeme es-Senaniri me nije napuštao. Bio je uz mene, tješio me kao da je to iskušenje i njega pogodilo.“

Pogibija na Allahovom putu

U septembru, 1981., godine, es-Senaniri se vratio iz Afganistana. Odmah po povratku je uhapšen i počela je tortura i ispitivanje. Željeli su saznati njegovu ulogu u afganistanskom džihadu, ulogu onih koji su bili s njim, ali od njega nisu saznali niti jednu jedinu riječ. Ostao je čvrst noćima i danima, trpeći stravična mučenja, sve dok nije ispustio svoju plemenitu dušu, kao šehid inšaAllah, 8. novembra 1981. godine.
U povodu njegove pogibije, islamski pokret Muslimanska braća izdao je saopštenje, koje je objavljeno u kuvajtskom časopisu El-Mudžteme’a 11. novembra 1981. a u kojem se između ostalog kaže: „Naš šehid, Allah mu se smilovao, bio je žrtva istrage i torture koju je nadzirao krvnik Hasan Ebu Baša. Napustio je ovaj dunjaluk, na kojem je živio skromno i udahnuo miris dženneta za kojim je toliko žudio! Šehid je preselio pred krvnicima, koji su od njega željeli izvući ono što bi ih zadovoljilo u borbi protiv islamskih pokreta. Ali, on je svo vrijeme ponavljao: ‘Sadat je sebi iskopao grob potpisom na ponižavajući ugovor u Camp Davidu, predavši tako egipatski narod Izraelu i Americi:“
Neka se Allah smiluje šehidu es-Senaniriju…