Ako bismo, na tragu poruke ovog hadisa, pokušali opisati odnos između vladara, ili bolje, aktualnih vladajućih birokratskih struktura i običnog naroda u Bosni i Hercegovini, mada je ovo globalni, svjetski, a ne samo bosansko-hercegovački, fenomen, onda bi najadekvatniji opis bio upravo međusobno proklinjanje, mržnja i antagonizam koji se iz dana u dan povećavaju i prave još veći i dublji jaz između vladajuće kaste i širokih narodnih masa.

Antagonizam, socijalne razlike, udaljenost i otuđenost između vladajućih političkih elita i građana, doveli su do haosa i općeg kolapsa u društvu koji se ogleda u različitim vrstama kriza, sveopćem siromaštvu, kontejnerskom preživljavanju i nezaposlenosti više od polovice radno sposobnog stanovništva, dok u isto vrijeme korumpirane političke vođe i vladajuće strukture na svim nivoima vlasti žive u nestvarnom izobilju i raskoši.

Zatim, u pojavi raznih oblika kriminala, krađa, nasilja, javnog nemorala, prostitucije, narkomanije, drumskog razbojništva, ubistava i učestalih samoubistva. Statistički podaci nam kazuju da je samo u protekloj 2012. godini, u Bosni i Hercegovini bilo oko 500 samoubistava, a u istragama se navodi da su najčešći motivi koji ljude tjeraju na suicid: strah od samoće i odbačenosti, neimaština i finansijski problemi, bolesti, postratni sindrom, alkoholizam, bračni i porodični problemi, itd., a sve skupa je posljedica nepravde u društvu i nebrige o ljudima i njihovim pravima, što je prouzrokovalo pojedinačne strahove i brige kod ljudi, jer je životni prostor pretvoren u gladijatorsku arenu u kojoj vlada strah, nesigurnost i neizvjesnost, i u kojoj najviše šanse da prežive imaju korumpirani politički moćnici (okruženi svojim ugojenim lakejima i bijesnim kerberima), tajkuni, dokazani kriminalci, lopovi i ostali ološ.

Ribari ljudskih duša

Na žalost, bh. političarima odgovara i ide na ruku to što se i narod ponaša poput ahmaka koji više vjeruje nečijim riječima nego djelima i što današnji političari mogu, ne samo doći na vlast, već i ostati na vlasti, preko pustih obećanja i bez ikakvih pozitivnih rezultata. Zato nije čudo što izgubljene narodne mase tračak nade iznova vide u novim izborima, zaklinjući se da više nikada neće birati “komunjare”, ukoliko je SDP i njegova lijevo orjentirana bratija bila na vlasti, niti “fundamentaliste” i “nacionaliste” ako su nacionalne stranke vladale u prethodnom mandatu, a ne znaju jadnici da su bh. “komunjare”, “fundamentalisti” i “nacionalisti”, zapravo politička braća, tj. jedni te isti ljudi, koji samo nose različite maske na svojim licima i ništa više. To su ribari ljudskih duša, koji osim različitih maski za različite prilike, imaju, poput ribara, i različite mamce za ribe (ljude) kako bi ih svaki put uspješno prevarili i ulovili.

No i pored tako haotičnog stanja, političke vođe se, kada govore o društveno-političkoj situaciji u BiH i njenom uređenju, nimalo ne stide i ne libe koristiti tako krupne sintagme poput “pravna država”, “građanska prava”, “demokratski principi” i sl., kao da su baš svi građani ludi i da pojma nemaju šta te sintagme znače.

Uređena pravna (i k tome još demokratska) država implicira postojanje uzajamne solidarnosti i međusobne podrške između vladajućih struktura i građana, što je u našem “demokratskom” i “građanskom” društvu i državi samo pusti san, jer država i oni koji njome upravljaju uopće nemaju namjere raditi na tome da se svakom građaninu, bez obzira na vjeru, naciju i društveni status, osiguraju uvjeti za život dostojan čovjeka. Oni nisu tu gdje jesu radi naroda, radi građana, radi sprovođenja zakona i uspostave društvene pravde, već radi sebe i svojih sebičnih interesa. Oni su hladnokrvni politički profesionalci, pragmatičari i podli trgovci ljudskim životima, koji ne drže do časti, poštenja i koji nemaju nikakvih moralnih skrupula, stoga nije čudo što im je životna deviza ona narodna “bolje je biti kokošija glava nego lavlji rep”.

Da bi se država uredila i da bi u njoj vladala socijalna pravda i prosperitet, mora se ispuniti najvažniji uvjet – moraju na njenom čelu biti moralni, sposobni i pravedni ljudi. A da bi bili pravedni, moraju biti istinski vjernici i bogobojazni ljudi (ovdje naravno mislimo na političke vođe koji se deklariraju kao muslimani), kojima će općenarodni interes biti ispred ličnih interesa i kod kojih neće biti podvojenosti između riječi i djela.

Političari muslimani morali bi znati da je veza između naroda i vladara utemeljena na samilosti i saosjećanju, a ne na dominaciji, i da je to jedini način i put da društvo bude zdravo i napredno i da ljudi budu zadovoljni. Zbog tog velikog cilja, Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, je otklanjao svaku prepreku koja šteti ovoj vezi, objasnivši da će veze između vladara i podanika biti jake i zdrave, i da će u društvu vladati mir i sigurnost u onoj mjeri u kojoj je jaka međusobna povezanost, bliskost, ljubav, povjerenje i solidarnost među ovim kategorijama.

U tom smislu su Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi za imama koji predvodi namaz u džamiji: “Ko predvodi namaz jednom džematu, a oni ga preziru i mrze, njegov namaz neće preći dalje od njegove ključne kosti (tj. on od svog namaza nema ništa).” (Ibn Asakir, šejh Albani je hadis ocijenio vjerodostojnim).

Kada je ovakva situacija sa imamom koji predvodi namaz manjoj grupi ljudi, šta je tek onda sa vođama koji vode države ili vlade, ministarstva, kantone i općine.

U drugom hadisu stoji da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učio ovu dovu: “Gospodaru moj, ko bude vladar mome ummetu, pa mu oteža, i Ti njemu otežaj, a ko im bude vladar, pa bude blag prema njima i Ti budi blag prema njemu.” (Muslim)

Vlast nije čast, već odgovornost i emanet

Upravo je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, kao Allahov poslanik, ali i kao vladar bio najbolji primjer, koji je svojom praksom potvrdio gore spomenute principe dijeleći s narodom i dobro i zlo.

On je od prvog dana istinski uzor i predvodnik u izgradnji islamske države. Zajedno sa svojim ashabima gradio je mesdžid u Medini noseći zemlju i kamenje, a kada je tu državu trebalo braniti oružjem, on je bio na čelu svog naroda i svoje vojske, i za ideju u koju je pozivao i na kojoj je državu utemeljio, on se najviše žrtvovao.

U tome su ga u stopu slijedili njegovi ashabi, prije svega četverica pravednih halifa, tako da nije čudo što je Omer, r.a., ostao upamćen kao simbol pravednosti i kod muslimana i kod nemuslimana. Omer, r.a., je dobro shvatio da vlast nije čast, već veliki emanet i odgovornost, iz čega proizilazi da vladar treba biti sluga narodu, a ne tlačitelj i ubica naroda. Zbog tog emaneta on nije mogao spavati noću, pa kada ga je supruga Atika, r.a., upitala zašto ne spava, on je odgovorio: “Ako budem spavao noću, iznevjerit ću sebe, a ako budem spavao danju, iznevjerit ću narod.”

Obraćajući se narodu u jednoj islamskoj pokrajini, između ostalog, rekao je: “Tako mi Allaha, ja vam ne šaljem namjesnike da vas tuku niti da vam uzimaju imetak, već da vas podučavaju vjeri i Poslanikovom, sallallahu alejhi ve sellem, sunnetu. Ako bi neko od njih postupio suprotno od moje naredbe, obavijestite me, pa ću se ja sa njim obračunati.” Amr ibn As je rekao: “Vođo pravovjernih, a šta ako neki namjesnik primijeni kaznu kao odgojnu mjeru, hoćeš li ga opet kaznit?” “Hoću, tako mi Allaha! A kako da ga ne kaznim kad je takve kažnjavao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Zato, ne udarajte muslimane, pa da ih tako ponižavate, ne ostavljajte ih (vojnike) u vojnim logorima daleko od njihovih porodica, pa da ih u iskušenje dovedete, ne zabranjujte im njihova prava, pa da ih tako iz vjere istjerate.” (Ahmed)

Kada su neki ljudi u godini gladi, u povijesti islama poznatoj kao “godina pepela”, zaklali ovcu i halifi Omeru, r.a., donijeli plećku, on im je rekao: “Loš sam ja vladar ako budem jeo plećke, a podanicima ostavljao da glođu kosti. Donesite mi drugu hranu!” Donijeli su mu hljeb i malo ulja i on je sam drobio hljeb u ulje i jeo, a zatim je rekao: “Nosite ovu plećku toj i toj porodici na kraju Medine, već tri dana ih nisam posjetio.” (Ibn Sa‘d, Tabekatu-l-kubra, III/ 312-313.)

Isto kao i Omer ibn Hatab, r.a., ponašao se i njegov unuk, odnosno praunuk, Omer ibn Abdul-Aziz, peti pravedni halifa koji je za dvije godine i pet mjeseci svoje vladavine uspostavio pravdu u cjelokupnom islamskom carstvu, od Kine do Atlanskog okeana, tako da se nije imala kome podijeliti sadaka, i koji se potpuno posvetio pravima, brigama i potrebama građana.

Njegova supruga Fatima, priča: “Ušla sam jedanput kod njega, a on je sjedio na mjestu gdje je inače klanjao, a suze su mu se slijevale niz obraze. Upitala sam: ‘Šta ti je?’ Odgovorio je: ‘Teško meni, Fatima! Ja sam preuzeo vlast nad ovim ummetom, pa sam evo razmišljao o gladnom siromahu, bolesniku, nepoznatom i ubogom nevoljniku, ožalošćenom jetimu, usamljenoj hudovici, potlačenom mazlumu, razmišljao sam o zatvorenicima, o starcima, o ljudima koji imaju mnogobrojnu porodicu, a malo imetka, i sličnim njima duž cijelog carstva, i shvatio sam da će me Allah pitati za njih na Sudnjem danu, i da će moj parničar, pored svih drugih, biti Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, pa se bojim da ne ostanem bez dokaza u parničenju sa njim. To je ono što me je zabrinulo i rasplakalo.’”

Omer ibn Abdul-Aziz je na sebe preuzeo brige i muslimana i nemuslimana. Dokaz za to je predaja koju bilježi Ibnul-Dževzi u svom djelu Sira Omera ibn Abdul-Aziza, u kojoj stoji da je imam Evzaija, vraćajući se sa dženaze Omera ibn Abdul-Aziza, vidio jednog kaluđera kako plače za Omerom, i na njegovo pitanje zašto plače kad Omer nije bio njegove vjere, kaluđer je odgovorio: “Ne plaćem ja zbog Omera, već zbog svjetla koje je obasjavalo naše živote, a sada se ugasilo.”

Drago nam je da spomenutim velikanima i pravednim vladarima, možemo pridružiti i našeg savremenika, turskog premijera Tajiba Erdoana, koji je svoju ulogu vidio kao ulogu sluge i nadničara, a ne kao ulogu vladara tiranina, pa je, nakon što je po treći put pobijedio na izborima, u intervjuu za Al-Džeziru, na konstataciju voditelja: “Vi ste pravi vladar Turske!”, dostojanstveno i vjernički ponizno, odgovorio: “Ne, ja sam sluga Turske i turskih građana.”

Erdoan je, poput Omera ibn Abdul-Aziza, od naroda, vladara i države, koji su kod nas tri zasebna i potpuno udaljena entiteta, sačinio jedno tijelo i jednu kompaktnu cjelinu koja odiše harmonijom, solidarnošću i prosperitetom.

Bez vjere nema ni pravednih vladara ni pravde u društvu

Gornji primjeri su dokaz da je iskrena vjera u Allaha, dž.š., glavni civilizacijski činilac koji čuva istinske moralne i općeljudske vrijednosti i koji snažno afirmira pravdu i pravičnost kao imperative vjere. Iluzorno je očekivati da će biti pravedan i pošten, i da će savjet slabijeg saslušati osim čista i bogobojazna vjernička duša, koja je čista od oholosti, samodopadljivosti i uobraženosti. Vladarima koji ne vjeruju u Allaha, dž.š., uzor je faraon, a faraon nije volio slušati savjete, on je samo naređivao i kažnjavao, jer je smatrao da su materijalna dobra i ljudski životi njegovo vlasništvo. Dok je vjernicima uzor Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, i oni su spremni da saslušaju savjet i kritiku, ma koliko se osjećali moćno i dominantno. Mnogo je primjera koji potvrđuju ovu konstataciju, a mi ćemo ovom prilikom navesti samo jedan. Naime, islamski učenjak iz druge generacije, Ebu Muslim el-Havelani je jedanput, dok je halifa Muavija, r.a., držao hutbu, ustao i rekao mu: “O Muavija, znaj da si ti obični mezar i ništa više! Ako dođeš na Sudnji dan sa dobrim djelima to ćeš i imati, ako ne dođeš, nećeš ništa ni imati. Ne misli da je vlast sakupljanje i zgrtanje imetka i njegovo trošenje kako ti se prohtije, već je vlast da govoriš istinu i radiš po pravdi u ime Allaha. Čuvaj se da ne držiš stranu ni jednog plemena, pa da te to odvede od pravde.” Zatim je sjeo, a Muavija je na to samo rekao: “Allah ti se smilovao, o Ebu Muslime!” (Taberi, Tarihu-l-umem vel-muluk, V/297.)

A abbasijski halifa Dža‘fer el-Mensur je, savjetujući svoga sina El-Mehdija, rekao: “Znaj da vladara ne može popraviti ništa osim bogobojaznost, a podanike ne može popraviti i zadovoljiti ništa osim pravda.” (Ibn Kesir, El-bidaje ve-n-nihaje, X/126.)

I na kraju, oni koji imaju vlast, a ne žele da im Allahova Objava bude vodilja kroz život i ne boje se Allaha i susreta s Njim, trebali bi onda znati da je vladar čamac, a narod je voda, koja može nositi čamac, a bogami, ako zaoluji, može ga i potopiti.

Leave a Reply

*

captcha *