Allah, dž.š., u Kur’anu je objavio: I tako smo od vas stvorili pravednu (umjerenu) zajednicu (ummeten vesatan) da budete svjedoci protiv ostalih ljudi, i da Poslanik bude protiv vas svjedok. (El-Bekare, dio 143. ajeta).
Muslimani svaki dan u toku pet dnevnih namaza, oko trideset puta prouče dovu iz sure El-Fatiha: Uputi nas na pravi put (Siratu-l-mustekim)! Komentirajući i tumačeći sintagmu: Siratu-l-mustekim – Pravi put, Ibnul-Kajjim el-Dževzijje, rekao je: “Nijedan put se ne može nazvati Siratu-l-mustekim ako u sebi ne sadrži pet s
vojstava: postojanost, dosezanje cilja, približavanje Allahu, širinu za one koji njime hode tako da ne moraju ići po njegovim ivicama, pomoć da se lahko dođe do cilja.” (Medaridžus-salikin, I/11-12.).

Abdullah ibn Abbas prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Čuvjate se ekstremizma i pretjerivanja u vjeri, jer su ekstremizam i pretjerivanje u vjeri upropastili narode prije vas.” (Ibn Hiban, En-Nesai, Ibn Madže).
Ovi i mnogobrojni drugi kur’ansko-hadiski tekstovi jasno govore koliko islam osuđuje i zabranjuje svaki vid ekstremizma, a sve zbog njegovih nesagledivih štetnih posljedica, kako po pojedinca tako i po društvo u cjelini. Između ostaloga, islam zabranjuje ekstremizam, jer je on novotarija u vjeri. Zatim, ekstremizam je nepomirljiv sa suštinom islamskog učenja i poziva, a to je tolerancija, samilost i upućivanje ljudi na Pravi put kako bi ostvarili sreću na oba svijeta, dok je ekstremizam negacija samilosti i tolerancije i udaljavanje ljudi od Allahove upute. Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Poslat sam sa vjerom čistog monoteizma i vjerom tolerancije (bil-hanifijje es-semha’).” Šejhul-islam Ibn Tejmijje rekao je “da je hanifijjet suprotan širku (pripisivanju Allahu sudruga), a termin semha’ suprotan je grubosti, tvrdokornosti i redukcionizmu.” (Medžmu’u-l-fetava, XX/114). Kada je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, poslao Aliju, r.a., i Muaza ibn Džebela, r.a., u Jemen kao daije ili misionare da tamošnje kršćane pozivaju u islam, između ostaloga, rekao im je: “Olakšavajte, a ne otežavajte; obveseljavajte, a ne rastjerujte (ljude od sebe).” (Muslim).

Nek’ s vlasti ode kralj Idris, pa makar ga naslijedio Iblis!

Šta je onda razlog što se među muslimanima u tolikoj mjeri proširio ekstremizam, i onaj vjerski, oličen u vjerskom fanatizmu raznih oblika, i politički, oličen u tiraniji vladajućih političkih oligarhija u muslimanskim državama? Odgovor na ovo pitanje je vrlo jednostavan. Glavni razlog toj pojavi jeste upravo taj što muslimani već odavno ne slijede Siratu-l-mustekim – Pravi put onako kako to od nas traži islam i kako je Allah zadovoljan, pa smo umjesto toga morali naći zamjenu, a loša li je i pogubna bilo kakva zamjena Siratu-l-mustekimu. Allah, dž.š., je kaznio Jevreje četrdesetgodišnjim lutanjem po pustinji nakon što su napustili Siratu-l-mustekim i krenuli putevima ekstremizma i zablude. Islamski učenjaci kažu da je to period u toku kojeg su izumrle generacije koje su bile kliconoše te opasne devijacije i suprotstavljanja Allahovoj uputi i sunnetu Allahovog poslanika, Musaa, a.s., Na našu veliku žalost i tugu, muslimansko lutanje kroz besplodnu i surovu dunjalučku pustinju traje mnogo, mnogo duže i opet nikako da se opametimo. Tragično je da i danas razne muslimanske skupine od mašrika do magriba i dalje žive u ubjeđenju da će ih putevi ekstremizma dovesti do cilja i izbaviti iz poniženja u kojem žive.
Zabrinjavajuće vijesti nam ovih dana dolaze iz Tunisa, u kojem se pojavio prvi vijesnik “arapskog proljeća”, o sve otvorenijem sukobu između nekih ekstremnih grupica i novoformirane vlade na čelu sa Rašidom Ganušijem, liderom političkog pokreta Nahda.

Rašid Ganuši izjavio je da ti ekstremisti nisu opasnost samo za Nahdu, već za slobodu i opću sigurnost u Tunisu. On je, kao vjernik i mudri politički vođa, posebno naglasio da ne želi nikakve sukobe među muslimanima Tunisa i da će nova vlada dati sve od sebe da se taj problem riješi mirnim putem. Rekao je da on neće poduzimati nikakve represivne mjere, da svi muslimani u Tunisu moraju biti isti i nikakav zulum im se ne smije učiniti. I umjesto da tu toplu, dobronamjernu i bratsku poruku objeručke prihvate, ekstremne skupine, koje sramote islam, otišle su čak dotle da su prijetili Ganušiju povratkom na vlast diktatora i ubice tuniskog naroda, ubice islama, slobode, elementarnih ljudskih prava, Ben Alija. I da paradoks bude potpun, mnogi od njih su bili proganjani i na spisku za ostrel u vrijeme strahovlade Ben Alija, pa ih je nova vlada na čelu sa Rašidom Ganušijem amnestirala.

Do koje mjere se može srozati ljudska ličnost i kakve bogalje i slijepce ekstremizam pravi od ljudi, svjedoči i događaj koji se desio u vrijeme demonstracija u Libiji i rušenja kralja Idrisa, davne 1969. godine. Naime, okupljena masa demonstranata došla je pred dvorac kralja Idrisa i uzvikivala razne parole. Jednu parolu, iako su je mnogo puta ponovili, kralj nije dobro razumio, pa je pitao svoje saradnike, šta to rulja govori. Oni su mu rekli da uzvikuju: “Neka vlast napusti Idris, pa makar ga naslijedio Iblis.” Na to je kralj Idris samo rekao: “Amin!” I zbilja, njihova želja i njihova dova je uslišana! Doduše na vlast nije došao direktno Iblis, ali jeste visokopozicionirani Iblisov pukovnik, Muamer Gadafi, koji je, čudne li koincidencije, 40 godina, taman onoliko koliko je trajalo jevrejsko lutanje kroz pustinju, tlačio svoj narod, “mušku djecu im ubijao, a žensku na životu ostavljalo”, pa je onda s njima hareme pravio i orgijao i preko njih, njihove očeve i braću na uzdi držao, državu im opustošio i svaku nadu u slobodu i bolje sutra bio uništio.

I u Egiptu su ovih dana vrlo aktivne neke ekstremne skupine u svojoj propagandi protiv novoizabrane vlade i predsjednika dr. Muhammeda Mursija. 

Islam je utemeljen na mudrosti i ostvarivanju ovosvjetske i onosvjetske koristi

Otužno je bilo slušati i gledati izvjesnog šejha Ahmeda Ašuša, kako, prije nekoliko dana, na jednoj lokalnoj egipatskoj televiziji, iznosi svoje stavove i gledateljima pokušava objasniti zašto on i njegovi istomišljenici ne priznaju oficijelnu egipatsku vladu i predsjednika. Tako je na pitanje voditelja, da li smatra dr. Muhameda Mursija legitimnim predsjednikom i šerijstskim vođom Egipta, ko iz topa odgovorio: “Ne, jer on nije postao predsjednik na legitiman šerijatski način, kroz pojam i koncepciju islamskog upravljanja i vlasti. On je na vlast došao demokratskim sistemom, a demokratski sistem je, kao što oni kažu, građanska država, a ne vjerska ili islamska. Legitimnom islamskom vladaru, daje se prisega na vjernost, a izbori su nešto sasvim drugo.”
Ne znamo da li bi mu bilo od koristi i da li bi promijenio svoj stav ukoliko bi ta emisija bila reprizirana, pa da barem jedanput sam sebe presluša, ali sigurno znamo da bi mu, netom svrgnuti ‘faraon’ Hosni Mubarak, koji svoje grijehe ispašta još na ovom svijetu skapavajući u mukama, za takvu izjavu prebacio barem milion dolara na njegov konto. Ta, zar se sada tako govori i nastupa?! Uistinu hrabro, nema šta! A u vrijeme Mubarekove, Ben Alijeve, Gadafijeve vladavine, nisu smjeli pisnuti. Samo na spomen imena ovih diktatora, muslimanima u tim državama ledila se krv u žilama i kompletan njihov život bio je u znaku tri riječi: strah, ropstvo i smrt!

Zbog toga je važno razbiti svaku sumnju u pogledu jedne stvari koju pojedinci među nama muslimanima pokušavaju nametnuti, a to je, da oni demokratski sistem vlasti i sve ono što se pod tim podrazumijeva (glasanje, ulazak u parlament itd.), žele podvesti pod čisto vjersko-doktrinarno pitanje, jer je za njih demokratija kao takva, zapravo nova vjera, što naravno nije tačno. U tom smislu ni organiziranje izbora, glasanje i ulazak u parlament, sami po sebi ne znače nevjerstvo, jer većina islamskih učenjaka je složna oko toga da je princip izbornosti i glasanja u uspostavi vlasti, zapravo pitanje šerijatske politike (sijasa eš-šer’ijje) kao životno važne oblasti za islam i muslimane. A cilj i svrha Šerijata je ostvarenje koristi i interesa, i njihovo upotpunjenje, kao i otklanjanje i anuliranje svake vrste štete. Rekao je Ibn Tejmijje: “Islamsko zakonodavstvo ima za cilj djelimično ili potpuno ostvarivanje koristi i djelimično ili potpuno otklanjanje štete.” (Minhadžu-s-sunneti-n-nebevijje, 1/147., 2/240., 3/118.). A njegov učenik, Ibnul-Kajjim je kazao: “Islamsko zakonodavstvo utemeljeno je na mudrosti i ovosvjetskim i onosvjetskim koristima i interesima. Apsolutna je pravda, milost, mudrost i korist.” (I’lamul-muvekkin, 3/1.). 
I ovo je stav većine islamskih učenjaka i najvećih islamskih autoriteta koji su dozvolili glasanje, čak i u zemljama gdje su muslimani manjina, kao i ulazak u parlament, poput: Rešida Rida’a, šejha Bin Baza, šejha Usejmina, šejha Nasirudina Albanija, šejha Abdurahmana Abdulhalika, šejh Fevzana, dr. Nasira Omera, dr. Omera Eškara, dr. Jusuf el-Kardavi, dr. Selmana el-Avde, dr. Abdul-Kerima Zejdana i mnogih drugih. Na koncu konca, ovo pitanje spada u ona pitanja koja se rješavaju putem idžtihada, i ako islamski učenjaci koji ispunjavaju uvjete mudžtehida i muftije, donesu fetvu u korist glasanja i ulaska u parlament, onda nema mjesta negiranju i odbacivanju njihovog stava, a pogotovo nema mjesta tekfiru i ekstremizmu, pobuni, talasanju, sijanju smutnje i sl.

Lijep primjer Turske

Da zaključimo! Muslimani su godinama bili suočeni, i još uvijek su u mnogim muslimanskim državama, s vlašću ekstremnih diktatora koji su decenijama vladali nad muslimanima, posebno Arapima, i koji su pokušali ubiti svaki damar islamijjeta i muslimanskog durštvenog napretka.  Sve što su muslimani u tim državama imali i što imaju, njihovi diktatori ekstremisti prodali su i predali uglavnom u dušmanske ruke i doveli svoj muslimanski narod u robovsku poziciju. Uzmimo za primjer samo naftu. I ptice na granama znaju da Zapadne sile svoju moć temelje na arapskoj nafti. Pretpostavimo da muslimanima nisu vladale ekstremne političke oligarhije koliko bi muslimani ojačali i napredovali i kakav bi odnos snaga na političkom terenu bio. I sada, kada se konačno dočekalo, decenijama čekano, ‘arapsko proljeće’, kada je kao prvi bereket tog ‘proljeća’ došla sloboda, odmah na startu, među muslimanima se javlja druga vrsta ekstremizma, onog vjerskog, čije vođe proglašavaju bezvrijednim i ništavnim kompletan dosadašnji trud i političko-ekonomski uspjeh i napredak u Egiptu, Tunisu i drugim arapsko-muslimanskim državama. Odakle li samo izvire i dolazi ta bolesna težnja za rušenjem, za anarhijom, i zar zaista takvi ljudi, pogotovo ako se uzme u obzir da to čine u ime izvornog islama i njegove odbrane, ne uviđaju da je njihova ideja apsolutno retrogradna i da njihova rabota, dugoročno, nanosi muslimanima nesagledivu štetu i sprječava napredak na svim poljima društvenog života, i da je to direktni atak na temelje islama. 

Nama, današnjim muslimanima, a posebno Arapima, Allah je dao divan primjer u jednoj Turskoj sa jasnim islamističkim političkim vođstvom. Turska islamistička vlast godinama, decenijama stvara uvjete da Turska povrati staru slavu i da, kao islamska država, bude simbol svekolikog napretka i lijep uzor Istoku i Zapadu. Zar ne vide muslimanski ekstremi da je proislamski orijentirano tursko vođstvo, učinilo Tursku jednom od najbogatijih zemalja na svijetu. Oni danas ekonomski toliko dobro stoje da su došli u situaciju da ne uzimaju kredite od MMF-a i svjetskih banaka već Turska tim institucijama daje pare. Dok je u isto vrijeme, Egipat, zemlja Ahmeda Ašuša, toliko osiromašena da svom predsjedniku ne može kupiti dobro odijelo, a kamoli nešto drugo, ali je za našeg brata Ašuša važno da on javno ne priznaje dr. Mursija za svog predsjednika i da digne pobunu, pa makar svi Egipćani skapali od gladi i bijede. Dakle, poruka ove hutbe jeste, da muslimani, zbog raznih vrsta ekstremizama, političkih i vjerskih, ne mogu i neće moći na vrijeme uhvatiti voz napretka i općeg prosperiteta što, između ostaloga, i jeste intencija islama. I sve dok ne počnemo iskreno, kvalitetno, dugoročno, jednom riječju, islamski razmišljati i dok ne počnemo ozbiljno i temeljito raditi ne možemo se nadati nikakvom napretku. Ukoliko ne bude ispravnog razmišljanja, istinskog planiranja i rada, onda će biti ekstremizma, a ekstremizam ne gradi već ruši, jer on je slijepa ulica koja završava bijedom i poniženjem na oba svijeta.

Leave a Reply

*

captcha *