U svojoj zbirci „Rase i prostor“, koja treba uskoro biti objavljena na njemačkom jeziku, historičarka Anna Bergmann se detaljno pozabavila reaktualizacijom rasističkog građanskog diskursa u Sarrazinovom bestseleru (Deutschland schafft sich ab) „Njemačka nestaje“ (2010). U intervjuu za Standard.at govori o Sarrazinovom rasističkom antiislamizmu i opasnosti građanskog samozaštitnog koncepta.

Standard.at: Je li Sarrazin oživio rasistički građanski diskurs?

Bergmann: Da, i ono što je posebno u njegovoj knjizi jeste da Sarrazin s naučnim sredstvima demografije i genetike koristi rasističku argumentaciju i upotrebljava je za fenomene krize današnjice. Ovu šemu su slijedili pobornici rasne higijene i eugenike, koje su nastale kao naučni rasistički pokreti krajem 19. stoljeća. Upravo njihovi stavovi prožimaju Sarrazinovo pisanje.

Ljudi iz srednje i akademske klase, uključujući mnoge intelektualce, kupovinom i komentiranjem te knjige dokumentirali su da mogu prihvatiti nešto od te racionalizirane verzije rasizma. Demografsko i genetsko podupiranje, nebitno od toga šta pod tim razumijeva nauka, je zapravo ono što njegovo pisanje čini vrlo opasnim, s čime rasistički diskurs oživljava i ponovo postaje aktualan.

Standard.at: Koju argumentaciju koristi Sarrazin konkretno? Uostalom, u knjizi je riječ „rasa“ zamijenjena s „etničkom grupom“.
Bergmann: Nije bitno da li Sarrazin govori o rasi ili etničkoj grupi, kako je i sam rekao u intervju za dnevne novine taz. I ja mu ne bih proturiječila; on je zamijenio pojmove na zahtijev izdavačke kuće, bilo mu je svejedno jer se sadržaj knjige nije nimalo promijenio. On je također pod burnim aplauzom na javnoj manifestaciji migrante usporedio s belgijskim teglećim konjima koji su se pomiješali s lipicanerima.
No, njegov način argumentiranja je odlučujući. Rasna higijena se okomila na razvoj krize 19. stoljeća, tumačeći je genetski uzrokovanom i dovela je u kontekst s natalitetom. Krajem 19. stoljeća se u industrijskim zemljama dogodio demografski preokret, kojeg mi nazivamo relativnim padom nataliteta. Međutim, smanjenje broja rođenja nije bio u svim slojevima isto izraženo, već su žene srednje klase, u poređenju sa ženama iz siromašnih slojeva, rađale sve manje i manje djece.

Ovakav razvoj je za rasnu higijenu i eugeniku bila osnova političkog koncepta, i oni su smatrali da će se „rasa“ sve više pogoršavati ukoliko se ne počne provoditi politika kojom se podstiče da žene iz viših slojeva počnu rađati više djece, dok bi ženama iz nižih klasa rađanje djece trebalo biti onemogućeno. I ovakvu argumentaciju koristi također i Sarrazin kao osnovu svojih teza.

Standard.at: Izgleda da se Sarrazin posebno interesira koliko žene žele da rađaju. Zašto?

Bergmann: Sarrazin objašnjava da veća stopa nataliteta kod muslimana „smanjuje intelegenciju“ njemačkog naroda, a da kroz razmnožavanje njihovih negativnih genetskih dispozicija, kao što su lijenost, glupost, nesposobnost za obrazovanje i rad, ta inteligencija biva uništena. Također i žene iz njemačkih siromašnih slojeva svojim stadima djece genetski kvalitet njemačkog naroda vuku u propast.

Sarrazin tako ukazuje da se mora izabrati jedan put – ili da Njemačka nestane, ili da se ovakav razvoj mora zaustaviti tako da možda u zadnjem momentu još uspijemo preokrenuti slojevni i specifično religiozni razvoj natalieta. Sarrazin dakle koristi mustru rasističkog antisemitizma i koristi ga kao rasistički antiislamizam. Osim toga, on povezuje rasistički antiislamizam s „čistokrvno-higijenskom“ diskusijom o padu nataliteta, koja je također bila prožeta antifeminizmom. Na kraju, ovdje se radi o ženama koje rađaju, a koje se zbog većih političkih ciljeva žele staviti pod nadzor.

Standard.at: Vi poredite Sarrazinovu argumentaciju s rasnim antisemitizmom. Koje su to sličnosti?
Bergmann: Poredim njegovu argumentaciju s rasnim antisemitizmom jer se u 19. stoljeću od židovske vjerske zajednice izgradila rasa, odnosno građanska grupa s određenom negativnom i genetski određenom vrstom karaktera. Sarrazin koristi upravo ovaj način, tako što jednoj velikoj heterogenoj vjerskoj zajednici, koja se može naći u mnogim zemljama i kontinentima i sa različitim kulturalnim pozadinama, pripisuje nasljedne karakterne osobine.

Zatim, ovi atributi se svode na evolucijsku historiju, i Sarrazin tvrdi da je muslimanska religija zbog slabe „borbe za opstanak“ i na taj način prouzrokovane slabije biološke selekcije, još nije stigla na vrhunac civilizacije. Odgovarajuće genetske suprotnosti muslimanskog i kršćanskog „građanstva“ glase: nasilje protiv racionalnosti, glupost protiv inteligencije, lijenost protiv učinkovitosti.

Standard.at: U svojoj analizi spominjete da se Sarazin poziva na vjersko-biološka objašnjenja i klasificiranja reproducirajući mitos sekularizacije. Kako to mislite?

Bergmann: Naše kulturalno razumijevanje nenasilnog i demokratskog društva se temelji uvijek na procesu prosvjete, posebno kada se radi o islamu, nasilju i partijarhatu. Tako nam Sarrazin predstavlja tu trojku. I to je čista glupost ukoliko sagledamo historiju nasilja i patrijathata nakon prosvjete. Najkasnije od Aušvica nam je poznato da je ova verzija, uz glavne teorije naučnog rasizma koji se odnosi na racionalizaciju nasilja, najopasnija verzija. Ona je u konstantnom porastu od prosvjete, akoja je proizišla kao proizvod iste. I to je veliki paradoks.

Sarrazin potpuno ignoriše potencijal nasilja naše zapadne civilizacije, dakle kolonijalizam, dva svjetska rata, rasističku politiku istrebljenja u doba nacionalsocijalizma. Umjesto toga on reproducira ideologiju modernog, nenasilnog društva, koje se od prosvjete potpuno poziva na principe racionalnosti, i koja je tek sada ugrožena ljudima islamske vjeroispovijesti sklonih barbarstvu.

Standard.at: Ljudi s niskim primanjima i muslimani niti su učinkoviti niti posebno pametni, te s ekonomske tačke nisu eficijentni, smatra Sarrazin.

Bergmann: Smatram da je ovakav način objašnjavanja ono što Sarrazina čini politički opasnim. Jer, kao što je generalno u rasističkom načinu razmišljanja slučaj, socijalni problemi treba da se riješe ukidanjem određenih ljudi, tako što se oni proglašavaju uzrokom jakih dešavanja koje niko više ne razumije niti može da kontrolira. Kao i kod rasne higijene, siromaštvo se tumači kao genetski fenomen koji sve nas vodi u propast.

S druge strane, srednja i viša klasa, klase koje su ugrožene krizom, proglašavaju se homogenim građanskim klasama sa genetski viskokvalitetnim osobinama, i koje moraju da se brane od „plodonosnog ološa“. Michel Foucault je ovaj rasistički koncept okarakerisirao kao „odbrana društva“. I upravo ovu mustru reproducira Sarrazin: „Mi se moramo braniti od ovog socijalnog balasta, inače ćemo nestati“. Ova logika slijedi koncept samoodbrane i istovremeno opravdava nasilje, jer naime, ovdje se radi o „spašavanju života“ visoko izgrađenih cjelina.

Standard.at: Zašto se oživljava i prihvata mržnja prema siromašnim?

Bergmann: Kao što sam rekla; siromaštvo se tumači kao parazitni način života. Siromaštvo se sve više prihvata kao nešto što pripada negativnim karakterima, i ne smatra se rezultatom našeg socijalnog neuspjeha u pogledu neoliberalnog procesa globalizacije.

Prijevod s njemačkog: Senada Mešanović

Leave a Reply

*

captcha *