Ministar nacističke propagande dr.Joseph Goebbels je nazvao svog šefa Adolfa Hitlera telefonom u paklu: “Mein Führer”, viče uzbuđeno, «najnovije vijesti iz svijeta. Izgleda da smo bili na pravom putu, antisemitizam osvaja Evropu!»

«Dobro», odgovara Führer, «to će biti kraj Židova!»
»Hmm…samo…nije baš tako moj Führer. Po svemu sudeći, izabrali smo pogrešne Semite. Naša pokoljenja, novi nacisti, upravo uništavaju Arape i sve ostale muslimane u Evropi.» Onda s cerekanjem nastavlja: «Uostalom, za gušenje u gasnim komorama ima mnogo više muslimana nego Židova.»

«Ali, šta je sa Židovima?»

«Nećete vjerovati; ovi novi nacisti vole Izrael, židovsku državu, a Izrael voli njih!»

Da li je okrutni čin norveškog neo-naciste u Oslu samo jedan izolirani incident? Desničarski ekstremisti iz cijele Evrope i USA ponavljaju jednoglasno: «On ne pripada nama! On je samo jedan luđak, osobenjak. Svuda ima luđaka! Ne može se jedan cijeli politički tabor osuditi zbog nečega što učini jedna osoba!»
To zvuči poznato. Gdje smo ovo već ranije čuli?

Naravno, nakon ubistva rabina Yitzhaka.

Nema nikakve povezanosti između masovnog ubice iz Osla i ubistva u tel Avivu.

Ili ipak ima?
Mjesecima prije rabinovog ubistva pažljivo je pripremana kampanja protiv njega, koja je uzimala sve više maha. Skoro sve izraelske desničarske grupe su se natjecale ko će ga više ocrniti.

Tako je na jednoj demonstraciji kružila fotomontaža rabina u uniformi SS-ovca. Na balkonu s kojeg se mogla posmatrati demonstracija, stajao je Benjamin Netanyahu i burno aplaudirao kada je ispod balkona pronešen mrtvački sanduk s rabinovim imenom. Vjerske grupe su sprovodile srednjovjekovne, kabalističke ceremonije u kojima je rabin osuđivan na smrt. Poznati i utjecajni rabini su učestvovali u toj kampanji. Nije se čuo glas upozorenja, ni iz desničarksih, a ni iz vjerskih krugova.

Ubistvo je doista izveo jedan osamnjenik, Yigal Amir, bivši doseljenik, student na vjerskom univerzitetu. Općenito se pretpostavlja da se prije izvršenog ubistva konsultovao s najmanje jednim utjecajnim rabinom. Kao i Anders Behring-Breivik, ubica iz Osla, Yigal je svoj čin pažljivo planirao duže vremena, a zatim ga hladnokrvno izvršio. Nije imao saučesnika.

Ili jeste? Zar nisu svi huškači ustvari njegovi saučesnici? Zar odgvornost ne snose svi besramni demagozi poput Netanyahua, koji su se nadali da će se na talasu mržnje, strahova i predrasuda domoći vlasti?

Oduševljeni Izraelom

Kako se ispostavilo, njihove računice su se potvrdile. Za manje od godinu dana nakon ubistva, Netanyahu se domogao vlasti. Sada Izraelom vlada desničarsko krilo koje postaje radikalnije iz godine u godinu, a u zadnje vrijeme i iz sedmice u sedmicu. U Knessetu sada vodeću ulogu imaju apsolutni fašisti.

I sve to kao posljedica tri pucnja jednog jedinog fanatika koji je riječi jednog ciničnog demagoga shvatao mrtvo ozbiljno.

Posljednji prijedlog naših fašista, direktno iz usta Avigdora Liebermana, je da se se poništi Sporazum iz Osla, rabinov vrh dostignuća. No, vratimo se Oslu.

Kada sam prvi put čuo vijesti o zločinu u Oslu, prepao sam se da bi za to mogla biti odgovorna grupa mahnitih muslimana. Posljedice bi bile strašne. U roku od par minuta bi se tako neka grupa hvalila kako je izvršila junačko djelo. Srećom, stvarni masovni ubica se sam predao na licu mjesta.

On je prototip jednog nacističkog-antisemita novog trenda. Njegova vjera se sastoji od nadmoći bijelaca, kršćanskog fundementalizma, mržnje demokratije i evropskog šovinizma, sve to pomiješano s nepodnošljivom mržnjom prema muslimanima.

Ovakva vjera je rasprostranjena u cijeloj Evropi. Male radikalne grupe ultra-desničara postaju dinamične političke partije koje zauzimaju mjesta u parlamentu, a ponegdje vode i glavnu riječ. Zemlje koje su do sada bile uzor političke racionalnosti odjednom rađaju ekstremne, fašističke huškače naroda, gore i od pripadnika američke Tea partije, još jednog potomka novog duha vremena. Avigdor Lieberman je naš doprinos ovoj ilustrativnoj globalnoj ligi.

Ono što skoro sve evropske i američke ultradesničarske grupe imaju zajedničko jeste njihovo oduševljenje Izraelom. Na svom političkom manifestu sa 1.500 stranica, na kojem je radio dugo vremena, ubica iz Osla je Izrelu posvetio cijelo poglavlje. Breivik se zalagao za savez evropskih ekstremnih desničara sa Izraelom. Za njega je Izrael vanjsko mjesto zapadne civilizacije u smrtnoj borbi protiv «ubilačkog» islama. (Ovo nekako podsjeća na obećanje Theodora Herzla da će buduća židovska država biti «vanjsko mjesto zapadne kulture protiv azijskog barbarstva».)

Jedan dio neskrivajućeg filo-cionizma ovih islamofobičnih grupa je, naravno, čista prevara koja je predodređena za kamufliranje njihovog neonacističkog karaktera. Ako se vole Židovi ili židovska država, ne može se biti fašista, ili? Da se kladimo da može! Ipak, ja mislim da je veliki dio njih zaista istinski oduševljeno Izraelom.

Izraelski desničari, oko kojih trčkaraju ove grupe, trvde da nije njihova krivica što privlače te huškače. To je istina, naravno. Ali, ipak se treba upitati šta je to što ih privlači? Zar ovdje nije potreban ozbiljan ispit savjesti?

Koliko je situacija zaista ozbiljna, postao sam svjestan tek kada me je jedan prijatelj uputio na neke od njemačkih antiislamskih blogova.
Zaista sam bio šokiran. Izljevi osjećaja su bile skoro identične kopije klevetničkih riječi Josepha Goebbelsa. Istovjetni huškački slogani. Iste zlobne tvrdnje. Ista demonizacija. S malo razlikom: umjesto Židova su sada Arapi oni koji potpokavaju zapadnu civilizaciju, zavode kršćanske djevojke, kuju zavjere kako da zavladaju svijetom. Protokoli starješina Mekke.
Dan nakon događaja u Oslu sam slučajno gledao interesantan program na Al-Jazeerinom engleskom TV-programu, jednom od najboljih na svijetu. Puni sat vremena je novinar intervjuisao ljude na ulicama Milana o muslimanima. Odgovori su bili zapanjujući:

Islamofobija na ulicama Milana

„Džamije bi trebale biti zabranjene…To su mjesta gdje muslimani planiraju zločine koje će izvršiti…Oni zapravo ni ne trebaju džamije, dovoljan im je tepih (serdžada) za klanjanje…Muslimani su došli u Italiju da unište italijansku kulturu… Oni su paraziti, šire droge, kriminal i bolesti… Oni bi trebali biti protjerani do zadnjeg čovjeka, zadnje žene i zadnjeg djeteta.»
Italijane sam uvijek smatrao miroljubivim, ljubaznim narodom. Čak su se i za vrijeme Holokausta ponašali bolje od mnogih ostalih evropskih naroda. Benito Mussolini je tek u posljednoj fazi, kada je bio totalno zavisan o Hitleru, postao fanatični antisemit.

A sada, nepunih 66 godina nakon što su italijanski partizani na javnom trgu za noge objesili Mussolinija, mnogo jači oblik antisemitizma vlada italijanskim ulicama, kao i u mnogim drugim evropskim zemljama.
Naravno da tu postoji i stvarni problem. Muslimani nisu skroz nedužni za ovakvu situaciju. Lahkom metom ih čini njihovo ponašanje. Baš kao što su i Židovi u svoje vrijeme radili.
Evropa je u dilemi. Ona treba «strance», muslimane i sve da bi radili za nju, da bi privreda napredovala, da bi za sve penzionere mogle biti isplaćene penzije. Ako bi svi muslimani jednog jutra napustili Evropu, to bi dovelo do kolapsa strukture društva u Njemačkoj, Francuskoj, Italiji i mnogim drugim zemljama.  
No, mnogi Evropljani se osjećaju nelagodno kada te «strance» vide na svojim ulicama s njihovom odjećom, nepoznatim običajima i jezicima. Doseljenici tako mjenjaju sliku mnogih četvrti, otvaraju trgovine i restorane, žene njihove kćeri, konkurišu s njima na mnoge načine. I to vrijeđa. Dramatičar Max Frisch je jednom rekao: «Doveli smo radnike u Njemačku, i otkrili smo da smo zapravo doveli ljude».
Tu se Evropljani donekle mogu i razumjeti. Imigracija zaista prouzrokuje pravi problem. Migracija sa siromašnog juga na bogati sjever je fenomen 20. i 21. stoljeća, kao rezultat ogromne nejednakosti među narodima. Ono što bi bilo neophodno jeste evropska imigracijska politika, zatim dijalog s manjinama o integraciji ili multikulturnosti. Sve to neće biti jednostavno.
Ali ovaj talas islamofobije ide izvan toga. Poput cunamija, on može završiti uništenjem.
Ove islamofobične partije i grupe mnoge podsjećaju na atmosferu u Njemačkoj u ranim 1920-im godinama kada su etničke grupe i dobrovoljački korpusi širili svoj otrov mržnje i kada je vojni špijun imenom Adolf Hitler kao antisemitistički govornik zaradio svoje prve lovorove vijence. Svi oni su izgledali beznačajno, možda čak i malo luckasto. Mnogi su se ismijavali čovjeku imenom Hitler, koji je podsjećao na Charlyija Chaplina, smiješnog klauna s brkovima.
Ali nakon neuspjelog nacističkog puča 1923., slijedila je 1933., godina kada su nacisti preuzeli vlast, zatim 1939., godina početka Drugog svjetskog rata, i onda 1942., godina kada su na snagu stupile i gasne komore.
To su ključni počeci kada političkim oportunistima postaje jasno da je najjednostavniji način preuzimanja vlasti stvaranje straha i mržnje, kada društveni osobenjaci postaju nacionalistički i vjerski fanatici, kada se napadi na bespomoćne manjine akceptiraju kao legitimna politika, i kada se smiješni mali ljudi pretvaraju u monstrume.

Je li to dr.Goebbels čiji smijeh dopire iz pakla?

Prijevod: Senada Mešanović

Leave a Reply

*

captcha *