IslamBosna.ba- Prvi put kada sam pomislila da mi islam bude vjera imala sam 15 godina.

Čitajući priču u srednjoj školi iz vjeronauke o Šveđanki koja je prešla na islam zamislila sam se: Kako bi bilo da postanem muslimanka? Kako bi to promijenilo moj život?

Ova žena je nosila maramu na glavi i radila je kao sekretarica. Zbog mog nedostatka znanja o islamu to me je jako šokiralo. Kako ona može raditi sa tim na glavi? Ko bi ikada zaposlio takvu ženu?

Moj zaključak je bio da nikada ne bih postala muslimankom jer bih se isticala i to bi umanjilo moje šanse da dobijem posao iz snova. Pretpostavljam da je takvo razmišljanje uglavnom poteklo zbog načina na koji sam odgojena.

Moji roditelji su pošteni i marljivi ljudi, ali nisu smatrali da je vjera potrebna. Oni su smatrali da je smisao života unutar samog života i nakon što postanemo prašina ništa više i ne postoji.

Ipak, mislim da je moja majka poštovala tradiciju i moral naše protestantske kršćanske crkve, pa me je od ranog djetinjstva sala u dječju grupu, a kasnije u dobi od 14 godina pitala me da li želim da idem na časove Potvrde. (op. prev. Potvrda je jedan od sedam sakramenata katoličke, sakrament kojim osoba potvrđuje svoju vjeru i svoju pripadnost Crkvi)

Složila sam se. Mislila sam da je to najbolje. Ko zna, možda bih se kasnije predomislila i žalila što nisam išla, i onda bih bila izvan Crkve. Također, bilo je jako zabavno ići na ove časove. Slikali smo, pjevali pjesme, pravili predstave, išli na kampovanje.

Među nama nije bilo onih koji su ozbiljno shvatali vjeru, većina je dolazila zbog tradicije, da bi dobili poklone, nakit i novac od rodbine na taj veliki dana kada se nastava konačno završi i  povodom toga održavala se velika ceremonija u crkvi.

Od tog vremena, sjećam se da sam počela gajati jake sumnje u kršćanstvo. Čitala sam Bibliju ali ona mi nije davala ono što mi je potrebno.  Znala sam da za nečim tragam ali nisam znala za čim. Učila sam o astrologiji i pokušala sam da meditiram i tako dalje, ali sve to me je činilo još više zbunjenom.

Napravila sam ‘duhovni dnevnik’. To je bila mala knjiga koju sam ispunjavala različitim materijalom, vjerskim i svjetovnim. Prikupljala sam biblijske stihove, pjesme, hindu napjeve, pjesme i sve ono što mi je nešto značilo.

Krenula sam u srednju školu sa 16 godina. Pošto sam živjela u malom predgrađu izvan grada, bilo je potrebno da se prebacim u školu unutar velikog grada. Izabrala sam onu za koju sam pretpostavljala da je najbolja. Nisam ni mogla zamisliti da će u njoj biti veliki broj stranaca.

Odmah na početku osjetila sam da nisam sretna. Željela sam da promijenim glavni predmet pa sam prešla sa Medija na Jezike i došla sam u razred gdje nikoga nisam poznavala. Prvi koji su ljubazno sa mnom razgovarali i postali moji prijatelji su djevojka iz Afrike i djevojka iz Iraka koja je nosila maramu. Bilo mi je to tako egzotično! Cijelog života bila sam okružena ljudima koji su istog porijekla kao i ja, a sada sam okružena sa drugim kulturama i načinima života.

Bila sam toliko fascinirana djevojkom iz Iraka da sam puno vremena provodila sa njom, a također sam postala prijatelj sa njenim prijateljima. Postala sam poznata kao Šveđanka koja nema prijatelje Šveđane. Bilo je to više nego dobra stvar za mene- osjećala sam da se moram ograditi od moje normalne sredine.

Muslimani iz moje škole ponekad su imali aktivne rasprave o islamu i to me je jako impresioniralo. Mislila sam, kako to da je ova vjera tako aktivan dio njihovih života? Ona nije kao kršćanstvo, ona je živa a ne mrtva! I ima utjecaj na sve u njihovim životima.

Jednog dana kada sam otišla sa ocem u ‘second hand’ radnju, pregledala sam neke knjige i pronašla sam stari prevod Kur’ana na švedski jezik. Odlučila sam da ga kupim u historijske svrhe i kako bih stekla veće razumijevanje vjere mojih prijatelja.

Tada sam počela dodavati islamske stavke u moj dnevnik. Pisala sam prvu suru El-Fatiha i njen prevod. Također sam je naučila. Nisam imala nikakav povod bila sam samo zainteresirana.

Nakon nekog vremena potpuno sam upijala Kur’an. Osjećala sam da sam pronašla pravo blago. Nešto me je privlačilo njemu, nešto što nije bilo logično, naročito jer prevod koji sam imala prevodio je orijentalista i imao je veliki broj ozbiljnih grešaka. Najgore od svega prevodilac je ukazivao na navodne greške kako su koji ajeti dolazili. On je navodio da je evidentno da su neki ajeti trebali zamijeniti mjesto. Elhamdulillah, saznala sam istinu pitajući prijatelje.

Otišla sam do svoje prijateljice iz Iraka i rekla sam joj da sam zainteresirana za islam. Ona je bila jako šokirana i osjetila je potrebu da sjedne inače će pasti! Nakon što je došla sebi, odlučila je da me odvede u islamsku organizaciju gdje sam dobila neke knjige, pamflete i telefonski broje druge Šveđanke koja je postala muslimanka.

Plašila sam se šta će mi reći porodica i zaista majka se razbjesnila kada sam joj rekla da želim postati muslimanka. Cijela porodica je pretresala moju sobu i bacili su moje islamske knjige. Rekli su mi da je islam kult i da su mi isprali mozak.

Ali to me nije zaustavilo. U mjesecu julu 2001. godine, javno sam izgovorila šehadet. Pozvala sam Šveđanku čiji broj su mi dali, a ona je sredila da imam časove islama u njenoj kući. Išla sam u njenu vilukoja je imala baštu i klanjale smo podne namaz na otvorenom prostoru. Za mene je to bilo simboličan čin jer u mom društvu nije pohvalno javno pokazivati obožavanje. Bila sam tako slobodna i nisam marila o tome šta bi drugi ljudi mogli pomisliti.

Jasnim i ponosnim glasom izgovorila sam riječi koje su nesumnjivo imale najjači utjecaj na moj cijeli život:

Ešhedu en la ilahe illallah ve ešhedu enne Muhammeden abduhu ve Resuluhu.

Svjedočim da nema drugog boga osim Allaha i svjedočim da je Muhammed Božiji rob i Božiji poslanik.

Nijedna druga rečenica nije imala takav utjecaj na mene.

Napisala: Mary A.

Izvor: Onislam.net

Prijevod i obrada: IslamBosna.ba