Kako možete da šutite na zlostavljanje vaših sestara?

U svom djelu “Kuga” iz 1947. godine, francuski filozof Albert Camus, koji je bio u redovima boraca protiv nacističke okupacije i francuske marionetske Vichy vlade (francuska vlada od 1940. do 1944), ponudio nam je novu definiciju herojstva: Herojstvo je kada obični ljudi čine izvanredne stvari zbog osjećanja moralne odgovornosti.

Po ovoj definiciji, herojstvo je postalo moguće svakom pojedincu, a ne samo eliti u društvu. Sa ovog stajališta, mozemo potpuno da razumijemo poziciju mladog Iračanina, Ibrahima Alqarghouli, koji je prije oko mjesec dana osuđen na smrt vješanjem zbog ubistva tri američka vojnika 2006. godine, ubistva opisanog kao “brutalan” prema izjavama okupatorskih američkih snaga i reprodukovanim izvještajima arapskih i svjetskih novinskih agencija.

Izvor svih vijesti objavljenih o smrtnoj kazni je američka okupatorska vojska. Iz tog razloga, ubistvo je opisivano kao “terorističko”, a u drugom trenutku kao “brutalno”. Tačnije rečeno, Ibrahim je učestvovao u vojnim operacijama protiv neprijateljske vojske iz 101. vazdušne divizije koja je vršila izviđačku misiju u Alyousefiya-u, u provinciji Babel na jugozapadu Bagdada, 16. juna 2006. Glasnogovornik američkog neprijatelja je komentarisao da svjedok koji je dao iskaz za ovaj slučaj nije govorio na sudu:" Svi osjećaju da je sudska presuda korak u pravom smjeru. Veoma je zadovoljavajuće vidjeti da je vizija suda tako jasna."

Ono što je ovaj glasnogovornik, vidno zadovoljan presudom suda u Iraku, propustio da spomene jeste to da je Ibrahim Alqarghouli, odupirući se brutalnim okupacionim snagama i njihovim plaćenicima, poduzeo jedan herojski čin motivisan vlastitim osjećanjem moralne odgovornosti. Nastojao je zadovoljiti pravdu – čin koji bi bio u skladu sa iračkim sudstvom kad bi ono bilo istinski nezavisno. Drugim riječima, iračko sudstvo je trebalo da sudi okupatorskim vojnicima 101. brigade koji su poduzeli jedan od najnemoralnijih činova: silovali su mladu djevojku po imenu Abir Kasim Hamza, a zatim su zapalili njeno tijelo da bi prikrili tragove svog zločina, a uz to su ubili njenu 5-godišnju sestru Hadil i njene roditelje. Kako bi zataškao ove zločine, glasnogovornik okupatorskih snaga dao je izjave u kojima je optužio “terorističke pobunjenike” za ova djela.

Stav iračke vlade je bila da ne vidi ništa, ne čuje ništa i ne govori ništa, dakle da je slijepa na ove zločine. Javno mnijenje, javno iskazujući svoje protivljenje, bilo je bijesno zbog monstrouznih zločina okupatorskih snaga protiv dostojanstva i časti ljudi, te ubijanja nedužnih. Ni jednom od ovih zločinaca nije suđeno na iračkim sudovima jer neprijateljske snage i njihovi plaćenici ne mogu biti kažnjavani po iračkim zakonima. Upravo je to tragedija kroz koju će Iračani i dalje prolaziti, kao i njihove buduće generacije ukoliko se potpiše Sporazum o statusu snaga (SOFA) sa američkom vladom.

Iz ovog razloga, stanovništvo koje se odupire aroganciji i destrukciji okupacije i njihovim zločinima u odsustvu suverenih iračkih zakona i sudstva, traži utočište u lokalnim organizacijama da bi se oduprlo neprijateljima na način koji oni smatraju pravilnim. Na meti su bili neprijateljski vojnici, tačnije jedinica koja je silovala ovu mladu devojku Abir.

Gdje je tu bio zločin? Gdje je tog dana bilo iračko sudstvo? Zašto irački krivični sud nije donio odluku o smrtnoj kazni vješanjem za ove zločince?

Onima koji kažu da je ubistvo američkih vojnika bilo brutalno, kažemo:

Da li je postupanje i silovanje muškaraca, žena i djece u Abu Ghraibu bilo humano?

Da li je masakr Haditha, u kojem je pobijeno 24 ljudi, uključujući zene, djecu i sakatog šejha, bio humano klanje?

Šta je sa ubistvom 17 iračkih civila od strane privatne kompanije za bezbjednost, Blackwater, 16.septembra 2007: da li je ikog od njih irački sud osudio na smrtnu kaznu?

Šta je sa pokoljem 22 Iračana tokom njihovog pritvora u Basri od strane britanskih snaga? Kasnije se nakon ispitivanja leševa otkrilo kakvoj su morbidnoj torturi bili podvrgnuti – odsijecanju genitalija i vađenju očiju, što je britanski advokat Phil Shayner opisao kao najmonstruozniji čin koji je počinila britanska vojska u ovom vijeku.

Nemojte reći da su u toku suđenja protiv ovih ubica u SAD i Velikoj Britaniji. U Velikoj Britaniji, 21 vojnik i oficir je stao pred vojni tribunal da odgovara za ubistva, no samo je jedan od njih i osuđen za ono što je uradio, nakon priznanja zločina. Ista se situacija mnogo puta ponovila tokom suđenja u Americi, i ovim se samo mali dijelić starnosti otkriva.

Pa zbog čega je onda Ibrahim Alqarghouli osuđen na smrt?

Zato što je učestvovao u borbi protiv okupacionih snaga i zarobio dva neprijateljska vojnika. Nije li pružanje otpora okupaciji sasvim legalna i legitimna dužnost prema svim normama i međunarodnim zakonima, uključujući i UN rezolucije i američke i britanske zakone?

Jedini način da irački građani vrate svoje dostojanstvo i samopoštovanje je da se izbave iz ove barbarske okupacije i da joj pruže otpor svim svojim sredstvima. Kada bismo htjeli ograničiti kršenje zakona, kriminal i zločine svesti na minimum, povodeći se principom ”oko za oko, zub za zub”, pola svijeta bi bilo slijepo, a druga polovina bez zuba. Jedino rješenje je vlada koja istinski predstavlja svoj narod i sudstvo koje se bori za pravdu prema svakom pojedincu, bez izuzetka. To se neće dogoditi dokgod ova kleptokratična iračka vlada tretita svoje građane diktatorskom disciplinom, a dozvoljava da se kriminalci i ubice okupacionih snaga i njihovi plaćenici ponašaju kako žele.

Ibrahim Alqarghouli je običan irački građanin koji je bio izložen dvoma zločinima: prvi, okupacija njegove domovine, i drugi, silovanje njegove zemljakinje i sestre.  Kako da ne bude revoltiran i da se ne brani? Ovo je pitanje o kojem bi iračko sudstvo trebalo da razmisli ukoliko iole želi uživati u integritetu ili samopoštovanju i poštovanju prema zakonima.

Ostalo je još nekoliko dana da se eventualno ispravi presuda. Šansa postoji, za nas kao pojedince kao i za organizacije u Iraku i arapsko-islamskom svijetu, da dignemo glas i zahtijevamo puštanje Ibrahima na slobodu.

Simbolična priča Alberta Camus-a o gradu koji je bio žrtva epidemije kuge i kroz koji je predstavljena veza između individualne moralne odgovornosti nasuprot svakodnevnog kolektivnog odlučivanja je itakako povezana sa ovom našom situacijom. Irak živi u sijenci okupacije,  pod svodom izgubljene istine, zaborava i kapitulacije. Upravo ovo u više navrata ponavlja Camus u svojoj priči, bojeći se da je čitalac neće upamtiti: Kada ste svjedok patnji u kandžama kuge, morali biste biti ili ludi, ili slijepi ili kukavica da to prihvatite."

Napisala: Haifa Zangana, spisateljica u Iraku
Izvor:www.islamonline.net

Za Islambosna.ba prevela: D.P.

Leave a Reply

*

captcha *