IslamBosna.ba- Danas smo svjedoci zakivanja posljednjeg eksera u kovčeg vojnih udara u Turskoj.

Pučisti su navikli da sve planiraju pod okriljem noći, da zauzmu ključne predsjedničke institucije i da odatle pročitaju proglas br. 1 i obavjest o okončanju civilne vlasti, a onda imenuju papirne ikebane, kojima će rukovoditi generali.

Ono što turski pučisti, kao i oni koji su im i sa istoka i sa zapada aplaudirali, preuranjeno slaveći uspjeh zavjere, nisu shvatili jeste to da je rijekom turske politike u zadnje dvije decenije proteklo puno vode. Turska vojska danas nije ona vojska koja je svrgla s vlasti četiri turska premijera, počevši sa Adnanom Menderesom šezdesetih godina, pa do Erbakana, prije dvadesetak godina. Također, ni turski narod danas nije onaj koji se potčinjavao pučistima, držeći se svoje kuće i brinući o svojoj sudbini.

Serija reformi, koje je sproveo predsjednik Erdoan, pod plaštom evropskih integracija, iako one nisu u potpunosti okončane, uspjele su otupiti oštricu turske vojske i njen upliv na tokove civilnog života u zemlji.

Akomulacijom demokratske tradicije; izbora, političkog pluralizma i slobodnog civilnog društva, turski narod je postao odvažniji i hrabriji, sposoban polomiti okove utjecaja i dominacije centralnih medija na opću svijest ljudi, zahvaljujući savremenim oblicima informisanja.

Erdoan je možda pogriješio u nizu unutarnjih i vanjskih kompliciranih pitanja, ali ono što mu se ne može osporiti jeste legitimitet dobijen na izborima i široka narodna popularnost. Također je u velikoj mjeri utjecao na pokretanje civilnih institucija i konsolidaciju vlasti naroda, na uštrb vojske, čija su osobenost bili vojni udari, miješanje u politiku i dominacija nad političkim činiocima u zemlji.

Period vlasti AK partije je period konsolidacije civilne vlasti, njenog oslobađanja vojne dominacije i ozbiljnih reformi unutar vojnog sektora, koji nikada nije imao povjerenja u Erdoana, niti je Erdoan imao povjerenja u njih. Nakon toga slijedi još hrabriji i odvažniji korak, a to je reforma službi bezbjednosti, tajne službe i specijalnih jedinica.

Kada se krilo, suprotstavljeno ovim reformama, pobunilo i krenulo u vojni puč, suočilo se sa mnogo odvažnijim narodom i snagama sigurnosti koje vjeruju u demokratski sistem i državne institucije. Uz to, i dijelovi te iste vojske odbijaju da se odmetnu od legalno izabranih civilnih vlasti.

Otpor turskog naroda i njegovo suprotstavljanje pučističkoj sili, nije onemogućilo samo ovaj vojni puč, već je u nepovrat zatvorilo stranicu vojnih pučeva u Turskoj, nakon što je tas vage preokrenuo u korist civilnih vlasti. Bez obzira na to ko će u budućnosti biti šef vojske, vojska će biti prinuđena ostati u svojim kasarnama i braniti granice zemlje, daleko od politike i učešća u političkom procesu.

Poruke neuspjelog turskog vojnog puča nisu poslate samo avanturistima u turskoj vojsci koji su loše procijenili trenutak, već i njihovim kolegama pučistima u arapskom komšiluku. Propast pučističke zavjere dovela je es-Sisija i njegov vojni establišment u stanje konfuzije, zbunjenosti i slabosti, a u isto vrijeme ulio nadu egipatskoj ulici, koja i dalje pati od negacije januarske revolucije i nasilnog svrgavanja mlade demokratije. Turski zemljotres je odlučujući moment u historiji arapskih naroda, koji će postati smjeliji i hrabriji da slomi barijere straha i izazove vojne diktature i despotizma, koji su preuzeli upravu nakon sloma talasa promjena poznatih kao Arapsko proljeće.

Propast vojnog udara u turskoj ogolio je licemjerstvo i laži većine liberala i ljevičara u regionu i izvan njega, one koji danonoćno trube o demokratskim vrijednostima, ljudskim pravima i izbornoj volji naroda, a u isto vrijeme aplaudirju na pokušaj vojnog puča u Turskoj.

Također, prisilio je zapadne vlade da pribjegnu diplomatskom lukavstvu izbjegavajući da u početku osude vojni udar, zadovoljavajući se korištenjem izraza “uznemireni” i pozivajući na “opreznost” i “suzdržanost.” Ova prazna retorika se promijenila tek onda kada su shvatili da je turski narod uspio zaustaviti tenkove i okovati ruke pučistima.

Kao što je Tuniška revolucija dovela arapske narode u jezgro političke aktivnosti i pokazala snagu i moć naroda da se suprostavi diktatorskim sistemima, tako je i tursko slamanje vojnog puča, kroz snažan narodni otpor, ispisan krvlju i glasom arapske ulice i trga, vratio narode regije u jezgro političke jednačine i ulio mu visok nivo nade i pouzdanja da je moćan iznova preuzeti konce države, definirati svoju putanju i usmjeriti svoju budućnost.

Napisala: Sumejja Ganuši

Prijevod i obrada: IslamBosna.ba