Prednost priznavanja istine

(Ja sam ovisnik)

Sada, kada sam pokušao objasniti na koji način djeluju droge, osvrnuo bih se na jedan veoma značajan aspekt ove bolesti, a to je  stvar prirode nas ljudi.

Jedna od najznačajnijih stvari kod narkomanije, bez koje se sigurno ne može krenuti sa izlječenjem, jeste priznavanje istine. To nije prosta stvar, već toliko kompleksna da obuhvata ovisnika i njegove odnose sa porodicom, prijateljima i svima koji ga okružuju. Mi smo po prirodi strašno nepovjerljivi, a naročito kada uradimo ili radimo nešto loše, onda je mnogo teže doći do toga da osoba to kaže nekome. Najčešće je situacija takva da ovisnik ne želi da to iko sazna i trudi se da to sakrije, a oni koji bi trebali da znaju, ne žele prihvatiti istinu. Opšte je poznato da roditelji i oni koji su najbliži uvijek posljednji saznaju istinu. To je zato što oni imaju najveći fond ljubavi prema ovisniku, najviše povjerenja imaju u njega i najčešće su slijepi i gluhi na promjene koje su drugima vidljive, a najvećim dijelom i zbog toga što ovisnik znajući da radi nešto što je društveno neprihvatljivo, krije to na sve moguće načine računajući da bi priznanjem izgubio svu njihovu ljubav, povjerenje i podršku.

Najznačajniji korak je da onaj koji je imao ili ima dodira sa bilo kakvom drogom (ovim podrazumijevam sve od onih koji su tek probali pa do višegodišnjih ovisnika), mora da prizna sebi:

  1. da je bolestan,
  2. da se mora liječiti od te bolesti i
  3. da se ne može sam izliječiti, već da mu je potrebna pomoć.

Svaki ovisnik do ovog priznanja može doći tako što će se zapitati šta je to što on uzima. Neka proba jedno vrijeme bez toga, i shvatit će da je bolestan. A što se tiče izlječenja, iz ličnog iskustva i iz iskustva mnogih iz svog okruženja, mogu im poručiti da je sâm čovjek nedovoljno jak za takvu borbu. Neophodna je pomoć i ljubav ljudi kojima je stalo, inače je čovjek propao.

Da bi se došlo do priznavanja istine kod ovisnika, oni koji ga okružuju treba da stvaraju odnos prijateljstva i ljubavi (ne strahovlade), da su aktivni učesnici njegovog života i prate promjene koje se dješavaju na njemu da bi adekvatno reagovali.

Ovo je veoma teško pitanje, jer je nezahvalno govoriti ljudima kako da odgajaju djecu ili kako da se ponašaju prema prijateljima. Ja ću samo napomenuti da treba voditi računa da ti odnosi budu takvi da neko ko je probao drogu ili je već «navučen» ne smije misliti da ima preveliku slobodu pa može da radi šta hoće ili suprotno da ima toliko straha i nepovjerenja, da to ne smije ispričati ni najbližima. Da bi se pomoglo jednom ovisniku da kaže istinu, on mora znati da kod bližnjih neće naići na kritike i osuđivanja. To, naravno ne znači da ga treba ohrabrivati u tome što radi, ali ni priče tipa: «Kako si to mogao sebi dozvoliti?», «Pa zar moj sin (kćerka) da se drogira?!» itd., sigurno neće pomoći da on bude iskren. On mora znati da ima toliko ljubavi i razumijevanja, da će ga prihvatiti takvog i pomoći mu da se iz toga izvuče (ako je tek koji put probao) ili mu pružiti svu potrebnu podršku da se izliječi (ako je riječ o nekome ko je već postao ovisnik). Ovakvi odnosi su veoma kompleksni i stvarno je nezahvalno govoriti na koji način se oni mogu postići, jer smo mi svi različiti po prirodi, pa su drugačije i metode. Glavna stvar u ovome je da takav odnos pun ljubavi i razumijevanja treba graditi i izbjegavati nepotrebne kritike i govore (pa čak i ispitivanja kako je do toga došlo). U ovakvim situacijama, činjenice su takve kakve jesu i nikakvo polemisanje i ispitavanje ih neće promijeniti, već je potrebno djelovati da se one promijene, a sve druge stvari koje je potrebno saznati, tipa kako je do toga došlo, da li je tome uzrok pogrešno društvo ili nešto drugo, mogu se saznati kasnije kada se čovjek spasi tog zla i kada uvidi da je potrebno da ih podijeli sa drugima.

Sada bih se osvrnuo i na drugu stranu ove priče. A to je činjenica da ovisnik, pa i onaj koji je tek probao neku drogu, to krije. On informacije te vrste dijeli samo sa osobama za koje misli da će ga razumjeti i podržati, a to su uglavnom osobe slične njemu i pretežno ovisnici. Situacija je takva zato što oni koji su ušli u to Vrzino kolo ne shvataju sve opasnosti droge, nailaze na podršku ljudi koji kao i oni koriste droge, gledajući na druge ljude kao nedovoljno savremene i zaostale (naročito roditelje) koji ne shvataju da po neki «džoint» pomaže da bude bolje skoncetrisan i da bolje uči, da neka tableta ecstasy-ja čini da se bolje provede na party-ju i da povremena crta heroina ili cocaina pokazuje da je «cool», da je frajer ili frajerica, kao i to da oni nisu ovisnici i da sa tim mogu prestati kad god hoće.

Oni koji koriste drogu vjeruju u ovakve laži, naročito zato što im mozak sada funkcioniše pod dejstvom upravo tih droga i zato što jedni druge podržavaju u tome. Baš zbog toga je teško da takva osoba prizna istinu sebi, a naročito drugom. Takva osoba će kriti istinu od sebe i drugih lažima, petljanjima, prevarama i na sve moguće načine, naročito ako se prisiljava na priznanje. Posebno, jer smatra da to što radi nije neki grijeh i nije toliko opasno, a laži i prevare će mu pomoći da održi ugled i mišljenje kod drugih, jer oni to ne razumiju.

Bitna stvar je da roditelji i bližnji znaju da negiranjem neće ništa postići, da će ljubavlju i povjerenjem pomoći toj osobi da ona sama shvati istinu i na taj način napraviti korak naprijed, ali u isto vrijeme moraju imati dozu opreza i pronicljivosti da prozru laži i prevare kojih će neminovno biti, jer to više nije onaj isti sin ili kćerka od prije, već osoba koja razmišlja pod uticajem droge i koja je potisnula vrline koje je imala prije, pa se na taj način mora odnositi prema njoj. Ovo je, inače, jedna od slabijih tačaka roditelja, a to ovisnik umije dobro da iskoristi, ali o tome ćemo u nastavku.