Tako su i obavljanje hadža i vraćanje duga obaveze, ali je vraćanje duga ispred hadža i nije dopušteno davanje prednosti hadžu nad vraćanjem duga, osim ako se zatraži dopuštenje za to od onoga kome se duguje ili je, pak, njegovo vraćanje odgođeno, a on siguran da će dug vratiti.

I zbog važnosti ljudskih prava, naročito imovinskih, ovdje dola­zi do izražaja vjerodostojnost hadisa koji govori o žrtvovanju života na Allahovom putu. I premda ta žrtva predstavlja nešto najve­ličanstvenije što musliman može tražiti kod svoga Gospodara, ipak ga to ne oslobađa duga. U Muslimovoj zbirci navodi se hadis: „Šehidu su oprošteni svi grijesi, osim duga.“[20]

U njemu se, također, navodi da je neki čovjek rekao: „O Allahov Poslaniče, šta kažeš za mene ako poginem na Allahovom putu, hoće li mi biti oprošteni moji grijesi?“ Allahov Poslanik, s.a.v.s., reče: „Da, ako budeš ubijen na Allahovom putu, a strpljiv si i usredsređen prema neprijatelju, i nisi u bijegu od njega.“ Poslanik, s.a.v.s., potom je upitao: „Kako si ono pitao?“ Čovjek je ponovio pitanje, a plemeniti Poslanik, s.a.v.s., ponovo na isti način odgovorio i dodao: „Osim duga, tako mi je prenio Džibril, a.s.“[21]

Još čudnije od toga jesu riječi Allahovog Poslanika, s.a.v.s., „Slavljen neka je Allah! Kakva se samo strogoća objavljuje u vezi s pitanjem duga?! Tako mi Onoga u Čijoj ruci je moja duša, kada bi čovjek poginuo na Allahovom putu, zatim bio oživljen, zatim ponovo poginuo, zatim bio oživljen i ponovo poginuo, a imao pri sebi dug, neće ući u Džennet dok ne vrati dug.“[22]

Isti slučaj je i s onim ko uzurpira ratni plijen, tj. na nepravedan način uzme za sebe ono što pripada cijeloj vojsci, iako učestvuje u borbi na Allahovom putu, tj. u džihadu. Posegne li za plijenom, ma kako on beznačajan bio, prije njegove podjele, bit će mu uskraćena blagodat džihada i nagrada šehida, a ako pogine, to će mu upropastiti čast šehadeta i šehidsku nagradu.

U raspodjeli plijena Allahovog Poslanika, s.a.v.s., učestvovao je čovjek po imenu Kerkere. Kada je umro, Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao je za njega: „Njegovo mjesto je u Džehennemu.“ Otišli su da ga vide i pronašli kod njega mantil koji je (od plijena) samovoljno uzeo.[23]

U pohodu na Hajber umro je jedan od ashaba pa su vijest o njegovoj smrti prenijeli Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., a on im reče: „Ne klanjajte svome drugu dženazu.“ Lica ljudi su se zbog toga promijenila, pa je dodao: „Vaš drug je nešto uzurpirao na Allahovom putu, tj. u džihadu.“ Pretražili su sve njegove stvari i pronašli u njima biser jednog jevreja koji ne vrijedi ni dva dirhema.[24]

Vjerovjesnik, s.a.v.s., samo zbog dva dirhema odbija da mu klanja dženazu, kako bi osuda pohlepnosti spram zajedničke imovine bila što oštrija, bez obzira da li se radi o maloj ili velikoj vrijednosti.

Od Ibn-Abasa prenosi se da je rekao: „Ispričao mi je Omer da je na dan Hajbera došla Poslaniku, s.a.v.s., grupa ljudi koji su govorili: ‘Taj i taj je šehid, taj i taj je šehid’, dok nisu prošli pored jednog čovjeka pa su i za njega rekli da je šehid. Na to, Poslanik uzvrati: ‘Ne, ja sam ga već vidio u Džehennemu i to u ogrtaču koji je prisvojio.’ Zatim je rekao: Sine Omerov, idi i oglasi među ljudima da u Džennet neće ući niko osim vjernika.“[25]

Na šta ukazuju ovi hadisi? Oni ukazuju na svetost prava drugih ljudi, naročito imovinskih, radilo se o ličnim ili društvenim pravima, pa makar i beznačajnim. Bitan je princip i načelni stav. Jer, ko se usudi posegnuti za malim, vjerovatno će posegnuti i za velikim. Mali grijeh vodi velikom, a najveća vatra nastaje iz malih varnica.

Poglavlje iz knjige: RAZUMIJEVANJE PRIORITETA, Autor: dr. Jusuf El-Karadavi, Izdavač: Bemust, Sarajevo, 2000. godine

akos.ba

(akosba)

Leave a Reply

*

captcha *