i govor Uzvišenog Allaha: “Mi smo ti poslali Objavu kao što smo slali Nuhu i ostalim vjerovjesnicima iza njega.”1

1 – Dalji prijevod kur’anskog teksta je:”… i Mi smo objavili Ibrahimu, Isma’ilu, Ishaku, Ja’kubu i (njegovim) potomcima, Isau, Ejjubu, Junusu, Harunu i Sulejmanu. A Davudu smo poslali Zebur. (Poslali smo) i poslanike o kojima smo ti ranije pričali. Allah je razgovarao s Musaom riječima. (Poslali smo) i poslanike koji prenose radosne vijesti i opominju da ljudi ne bi imali prigovora Allahu poslije (dolaska) poslanika.
Allah je silan i mudar.
Allah svjedoči za ono što ti je objavio. On je objavio to sa Svojim znanjem. I meleki svjedoče (to), a Allah ti je dosta kao svjedok” (En-nisa: 163-166).
Povod objavi gornjih ajeta jeste zahtjev jevreja da im Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, prenese cjelokupnu Objavu odjednom, ako je vjerovjesnik, kao što je to učinio Musa, alejhi selam. Allah, džellešanuhu, gornjim ajetima odgovara da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, vjerovjesnik i da mu se Objava šalje na isti način kao što su slate i ranijim Allahovim poslanicima.
U ajetu je na prvom mjestu spomenuto Nuhovo poslanstvo, prije koga su bili vjerovjesnici Adem, Šit i Idris. To je, vjerovatno, što se on smatra drugim ocem ljudi i da je čovječanstvo nastalo od njegova tri sina: Sama, Hama i Jafesa, koji su sveopći potop preživjeli u lađi sa svojim suprugama i ocem Nuhom. Postoje mišljenja da je u lađi bilo osam osoba; deset muških ne računajući žene; sedamdeset dvije ili osamdeset osoba; i da je u lađi bilo sedamdeset dvije, odnosno osamdeset osoba i da su svi pomrli osim Nuha, njegovih sinova i snaha.
Prema tome, Nuh je prvi poslanik prvog naraštaja iza poznatog sveopćeg potopa.

 

1. PRIČAO NAM JE Humejdi Abdullah b. Zubejr, njemu Sufijan, ovom Jahja b. Seid Ensari i rekao da je njemu saopćio Muhammed b. Ibrahim Tejmi, da je čuo Alkamu b. Vekkasa Lejsija gdje govori: Čuo sa, Omera b. Hattaba, radijallahu anhu, kada je na minberu izjavio: “Čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, gdje kaže: ‘Djela se cijene samo prema namjerama i svakom čovjeku pripada samo ono što je naumio, pa ko se iseli (hidžru učini) s namjerom da bi ostvario dobro ovoga svijeta ili radi žene kojom bi se oženio, njegova selidba bit će ono radi čega se i preselio'”1

1 – U osnovnim principima vjere (islama) svi su se vjerovjesnici slagali. Među te principe spada i to da se djela ljudi cijene prema njihovim iskrenim namjerama. 
Izraz “bin-nijat” znači iskrena namjera i odluka.
Povod gornjem hadisu je slučaj nekog čovjeka koji je zaprosio ruku žene po imenu Ummi-Kajs. Ona mu je ponudu odbila dok se on ne preseli u Medinu. Želeći s njom sklopiti brak, on se konačno preselio i njom oženio.
Neki misle da se ovaj slučaj odnosi na sklapanje braka Ummi-Sulejme i Ensarije Ebu-Talhe, koji ne bijaše još primio islam. Ova je žena odbila ponudu Ebu-Talhe rekavši: “Ti si nemusliman, a ja muslimanka i vjera mi ne dozvoljava da s tobom sklopim brak. Tek kada pređeš na islam, vjenčat ćemo se. Tvoje primanje islama neka bude moj bračni dar (mehr). Drugo ti ništa neću tražiti.”
Prema tome ovaj se hadis ne odnosi samo na napuštanje Mekke i seljenje u Medinu nego i napuštanje nevjerstva i nemoralnog društva pristupivši vjersko-moralnoj sredini pravednog društvenog uređenja s ispovjedanjem islamskog učenja.
Ibnu-Bettal kaže da je u ovom hadisu spomenuta žena jer Arapi u predislamskom periodu nisu se ženili oslobođenim robinjama, niti su udavali kćerke osim za njima ravne ljude po porijeklu. Kada je došao, islam je muslimane učinio jednakim u pogledu ženidbe i svi su muslimani međusobno bili ekvivalentni.
Zato su se 
mnogi ljudi preselili u Medinu kako bi se tamo oženili.
Jednom prilikom Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Nema Hidžre poslije oslobađanja Mekke, ali ima džihad i iskreni nijet.”
Ibnu-Esir kaže da je hidžra (selidba) dvovrsna:
– selidba za koju je Uzvišeni Allah obećao Dženet, a to je bilo onda kada su ljudi dolazili Allahovom Poslaniku ostavljajući sav svoj imetak i ta vrsta hidžre je prestala s osobađanjem Mekke;
– selidba beduina (u Medinu) i učestvovanje u bitkama zajedno s njima, s tim da ovi drugi nisu učinili kao oni prvi i na ovu selidbu se misli u Poslanikovim, sallallahu alejhi ve sellem, riječima: “Neće prestati hidžra sve dok ne prestane (mogućnost) tevbe.”
Ahmed b. Hanbel u svom “Musnedu” navodi da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, reako: “Hidžru čine dvije karakteristike: Jedna je ostavljanje loših djela a druga je preseljenje radi Allaha i Njegovog Poslanika. Hidžra ne prestaje sve dok se tevba prima, a tevba će neprestano biti prihvatana sve dok se Sunce ne pojavi sa zapada. Kada se ono pojavi, Allah će zapečatiti svako srce i ono što se u njemu nalazi i obustavit će ljudska djela.”

 

IslamBosna.ba

Leave a Reply

*

captcha *