U gradu kojeg razdire siromaštvo, mnoge familije žive u potpunom siromaštvu. Ovi zaboravljeni ljudi su propali kroz rupe u zakonu i poznati su kao Palestinci bez ID-a.
Uspostavljenjem države Izrael 1948.godine mnogi Palestinci su napustili svoju domovinu i izbjegli u Liban. Danas,negdje oko 400.000 izbjeglica živi u „Zemlji cedara“, neki bez dokumentacije,neregistrirani niti od UNRWA-e (United Nations Relief and Works Agency), niti od strane libanskih vlasti.
Zaljubila sam se u palestinskog borca koji je došao u Liban 70-tih da se bori sa PLO-om za vrijeme libanskog građanskog rata, govori jedna žena koja je rekla da je zovemo Manal,što nije njeno pravo ime. Taj brak, na kraju, doveo ju je u ovaj kamp. Bila sam budalasta i puno zaljubljena. Moj otac je bio protiv toga braka. Borac je bio prokrijumčaren u našu zemlju, i zbog toga nije imao pravu dokumentaciju. Tada sam prvi put čula za ljude bez ID-a.

UNRWA palestinski izbjeglicama smatra „svaku osobu čije je mjesto prebivališta bilo Palestina u periodu od juna 1946.godine do 15.maja 1948 godine i koja je izgubila svoj dom i sredstva za izdržavanje kao rezultat konflikta iz 1948.godine. Usluge UNRWA su dostupne svima onima koji žive u oblasti njihovog djelovanja, a koji su uključeni u ovu definiciju, koji su registrovani od strane agencije i oni kojima je potrebna pomoć. Definicija izbjeglica od strane UNRWA takođe pokriva potomke osoba koje su postale izbjeglice 1948.godine.“
baqaaKategorizacija palestinskih izbjeglica od strane agencije ne uključuje one koji su klasificirani kao ljudi bez ID-a, ostavljajući ih na takav način bez ikakve pomoći kao izbjeglice, uključujući i zdravstvenu njegu. Palestinske izbjeglice bez ID-a (identifikacijskih papira) takođe se suočavaju i sa ograničenjima kretanja izvan kampova – i to nije sve.
Ostavljajući na stranu svakodnevne poteškoće sa kojima se suočavaju kao izbjeglice, druga i treća generacija Palestinaca bez dokumenata suočena je sa drugim problemima kao što je nemogućnost diplomiranja u školi zbog nedostatka ispravne dokumentacije, ili nemogućnosti ženidbe i udaje, ili čak da učestvuju u nekim uobičajenim aktivnostima kaže Mireille Chiha iz Danskog izbjegličkog odbora.
Nawal živi u jednoj od mnogobrojnih betonskih kućica u Bourj al-Barajnehu. Njen hendikepirani otac sjedi u krevetu po cijeli dan. Stan je pun vlage, tmuran i sumoran, i njegov prozor gleda na usku ulicu preplavljenu otpadom iz kanalizacione cijevi. Udala sam se za jordanskog palestinskog izbjeglicu koji je učestvovao u građanskom ratu u Libanu 1975.godine. Imali smo dvije kćerke, koje su naslijedile njegov ilegalni status.Moj muž je pokušavao da ispravi svoj status, ali jednog dana je nestao i nikada ga više nisam vidjela. Danas, moje kćerke imaju 20 i 18 godina; ja sam bila u jordanskoj ambasadi nekoliko puta pokušavajući dobiti službene dokumente za njih, ali se čini da je njihov otac jedini koji može takvo nešto tražiti.
Nawal brine za budućnost svoje djece.  Kako se one mogu udati? One nisu priznate od nijedne službene ili vladine agencije. Istina je da PLO može obezbijediti nama ljudima bez dokumentacije neku službenu legitimaciju, koje su korisne u nekim specifičnim slučajevima poput zasnivanja braka, ali više bih voljela da moje kćerke ne izlažem takvom riziku, jer mnogi Libanci imaju negativni pogled na organizaciju.

faluja483_001_001Sobhi Hassan, mladi čovjek u dvojim dvadesetim, koji radi kao prodavač u jednoj otrcanoj prodavnici unutar kampa, svoj ilegalni status kao nedokumentovani izbjeglica je naslijedio od svog oca, koji je u Liban došao u 70-tim godinama prošlog stoljeća.  Kada je umro, bilo je kao da ga nikad nije ni bilo; on nikad nije ni postojao u očima službenih agencija. Morao sam napustiti školu kada mi je bilo 15 godina – kao što su to morali moja braća i sestre- zbog toga što mi nije dozvoljeno da prisustvujem državnim ispitima bez ispravnih identifikacijskih papira.
Mladi čovjek je uhapšen nekoliko puta na armijskim kontrolnim punktovima, ali kaže da je uspio da se izvuče i oslobodi iz ruku vojnika svaki put.  Pomirio sam se sa činjenicom da mogu raditi i živjeti samo unutar kampa; ako ne bude tako, mogu biti uhapšen i zatvoren na nekoliko mjeseci poput mnogih drugih.

Većina izbjeglica bez ID-a imaju neki dokaz svog identiteta koji bi mogao pomoći i olakšati legalizaciju njihovog statusa, zbog toga što njihov palestinski identitet može biti praćen unatrag do vlasti koje su nekada bile odgovorne za njihovu dokumentaciju u Jordanu i Egiptu. Međutim pošto su se zakoni koji se odnose na palestinske izbjeglice promijenili, ovim ljudima je onemogućeno da potvrde i dobiju identifikacijsku kartu iz svoje zemlje porijekla. Trenutna libanska vlada predvođena premijerom Fouadom Sinioraom uspostavila je Libansko-palestinski komitet koji bi trebao razmotriti pitanje izbjeglica bez ID-a. Ali za to treba mnogo vremnea. Većina izbjeglica malo očekuje od svega toga. Odlučio sam da se nikad ne oženim kaže Hassan. Zašto da izložim svoju djecu ovakvom životu prepunom teškoća i očaja?

 

Izvor: IPS

Leave a Reply

*

captcha *