Od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi se da je Allahov Poslanik, alejhis-selam, rekao: “Ne zavidite jedni drugima…” (Muslim, 2564)

Riječi Poslanika, alejhis-selam: “Ne zavidite jedni drugima…” znače da ne zavidi musliman muslimanu. Zavist je urođena osobina u prirodi čovjeka. Zavist je da čovjek prezire da ga iko od ljudi pretekne u bilo kojoj blagodati ili vrlini. U vezi s tim ljudi se mogu podijeliti u više kategorija. Ima ih koji se trude da nasiljem, svejedno riječima ili djelom, udalje i uklone blagodati koje se nalaze kod onog kome zavide. Ima i takvih koji nastoje da te blagodati prenesu na sebe. A ima i takvih koji se trude i nastoje da te blagodati samo eliminišu od onog kome zavide ne želeći da ih prenesu na sebe. Takvi su najgori i najpokvareniji. Ta zavidnost je pokuđena i zabranjena. To je bio grijeh Iblisa, koji je zavidio Ademu, alejhis-selam, nakon što je vidio da je pretekao meleke jer ga je Allah stvorio Svojom rukom, naredio melekima da mu učine sedždu, podučio ga imenima svih stvari i dao mu da boravi u Njegovoj blizini. Zato nije prestajao u nastojanju da ga izvede iz Dženneta sve dok mu se ta želja nije i ostvarila.

Allah je u Kur’anu na više mjesta opisao Židove tim svojstvom, kao npr.:

“Mnogi sljedbenici Knjige jedva bi dočekali da vas, pošto ste postali vjernici, vrate u nevjernike, iz lične zlobe svoje, iako im je Istina poznata…” (El-Bekare, 109.)

“…ili bi ljudima na onome što im je Allah iz obilja Svoga darovao zavidjeli…” (En-Nisa, 54.)

Bilježi imam Ahmed i Tirmizi od Zubejra ibnul-Avvama, radijallahu anhu, da je Vjerovjesnik, alejhis-selam, rekao: “Zadesila vas je bolest prijašnjih naroda: zavist i mržnja. Mržnja je britva, ali britva koja brije vjeru a ne kosu. Tako mi Onoga u Čijoj je ruci duša Muhammedova, nećete biti vjernici dok se međusobno ne budete voljeli. Želite li da vas obavijestim o nečemu, ako to učinite, zavoljet ćete jedni druge? Širite selam među sobom.” (Tirmizi, 2510, Ahmed, 1/167.)

Ima ljudi koji i pored svoje zavisti ne postupaju po njoj i onome kome zavide ne žele naštetiti ni riječima ni djelom. I njih je dvije vrste i to:

-oni koji se nikako ne mogu osloboditi osjećaja zavisti te ih taj osjećaj shrva. Ali i pored toga, on nije grješan;

-oni koji zavide svojom voljom i koji se kolebaju u želji nestanka blagodati, ali potajno priželjkuju da nestane blagodati kod njegova brata.

Ovo je slično onome koji naumi počiniti grijeh. Učenjaci se razilaze o pitanju da li će takva osoba biti grješna ili neće? To ćemo obraditi na drugom mjestu, ako Bog da. Međutim, teško da se ovakav sačuva nanošenja štete riječima onome kome zavidi pa će biti zbog toga grješan. Zato se takav čovjek treba potruditi da sam sebi pribavi takve blagodati. Ako je riječ samo o ovosvjetskim blagodatima, tu nema nikakvog dobra:

“‘…ah, da je i nama ono što je dato Karunu!’ govorili su oni koji su čeznuli za životom na ovom svijetu…” (El-Kasas, 79.)

Ako se radi o blagodatima vjere, to je onda dobro jer je i Poslanik, alejhis-selam, želio šehadet na Allahovu putu. Buhari i Muslim bilježe hadis: “Zavist je dozvoljena samo u dva slučaja: čovjeku kojem je Allah dao imetak, pa ga danju i noću troši (na putu Istine) i čovjeku kojeg je Allah podučio Kur’anu, pa ga se danju i noću pridržava i proučava.” To je gibta (priželjkivanje istog blagostanja ) koju je Poslanik, alejhis-selam, u ovom hadisu samo alegorično okarakterisao kao zavist.

Također, ima ljudi koji kada osjete u sebi zavist, žure da je se otarase. Oni žure da lijepo postupe prema onome kome zavide moleći Allaha za njega šireći njegove pozitivne vrline među ljudima. Oni tako postupaju sve dok im se zavist ne izmijeni u ljubav prema njemu, i dok ne postane bolji od njega i savršenijih vrlina. To je najveći stepen imana i onaj ko ga posjeduje pravi je vjernik koji želi svom bratu ono Što želi i sebi.

 

Autor: Ibn Redžeb el-Hanbeli

Leave a Reply

*

captcha *