Prema službenim podacima u Sarajevu su prije zadnjeg rata bile 104 džamije, a i sada je to broj kojim se operiše. Neke su bile valjda stare i zapuštene, neke sasvim sigurno i srušene, a i nove niču kao gljive nakon kiše. Ko živi u Sarajevu, a nije mu svejedno, zna da ovdje ima Tabački mesdžid, dakle zna odprilike šta je to. Naučili su nas da je mesdžid džamija bez minareta. I šta će – pored tolikog broja starih i novih džamija u gradu – mesdžid u trgovačkom centru usred Sarajeva?

A ima li u tom velikom dućanu –  neki prostor i za druge vjernike? A ima li drugih vjernika u Sarajevu?

Radi se o Bibaju: i tako neki zovu trgovački centar koji je sagrađen nakon neuspješnog nastojanja građana koji vole svoj grad, predvođenih profesionalcima, Asocijacijom arhitekata, koji su skupa pokušali spasiti prostor ispred nekadašnje Robne kuće. Njihova želja je bila da tu bude trg kojeg Grad Sarajevo nema. U neravnopravnoj borbi između domicilnih građana, potpomognutih urbanistima, i stranog novca – pobijedila je Saudijska Arabija, Islamska banka i njihovi lokalni izvođači radova. Prema provjerenim podacima iz 2003. u Nadzornom odboru Islamske banke u Sarajevu sjedi stručnjak i za finansije, reis ef. Cerić, jer ova banka posluje po pravilima šerijata. Poznato je da je reis ef. Cerić, kao vjerski vođa, pozivan da učestvuje i u poslovnim forumima visokog ranga, kao što je Davos. Upućeni pretenduju da je jedan samo malo manji Davos nedavno održan u Sarajevu, a organizirao ga je opet – Bibaj.

Neki kažu opet da je ‘Bibaj’ skraćeno ime za bezbeli  istaknutog člana jedne od stranaka na vlasti. A on osobno je, da utvrdi, nedavno nagrade za najuspješnije menadžere u BiH dodijelio direktoru Nove Banke iz RS-a i Ameru Bukviću iz ‘Bibaja’. Eto ih  k’o Boro i Ramiz – pa neka neko kaže da je bratstvo i jedinstvo – usahlo. E nije, nego je k’o ponornica, kad je lova u pitanju. Samo – gdje je najuspješniji Hrvat, kad je tako?

Dakle, u zgradi u kojoj ima mesdžid, i nema drugih prostora za molitvu, ima i velika samoposluga u suterenu. U njoj, između ostalog, nema alkohola – jer se ta roba ne uklapa u način poslovanja po pravilima šerijata. Kome su namijenjeni dućani u Bibaju? Pravovjernim muslimanima koji žive prema šerijatu? A šta mi ostali da radimo? Ovo je, makar službeno, zemlja u kojoj su država i Crkva – odvojene. Trgovački centar je javno mjesto, ali je privatno vlasništvo i zna se ko je gazda : Islamska banka ‘Bibaj’. Mi, kojima šerijat nije sve – da dođemo, platimo i napustimo prostore – koji su nam silom novca nametnuti? Ili da uopće ne svraćamo? Nigdje nije ni rečeno ni napisano, mada : do kojeg zaključka da se dođe?

Upitala sam one koji poznaju arapski svijet: da li u arapskim trgovačkim centrima ima mesdžid? Poznavatelji su mi odgovorili da npr. u Dubaiju, koji postoji radi trgovine i novčanih transakcija, u trgovačkim centrima postoji ‘Prayer room’. Zanimljivo, usred Sarajeva piše samo arapska riječ ‘mesdžid’, a u arapskom svijetu piše (ponegdje) i na engleskom ‘Prayer Room’.

Da ne bude zabune: vjerujem da skoro svi znaju šta je i džamija i šta znači srodna riječ džemat. Okupljalište, univerzalno okupljalište. Jedno od najpoznatijih, univerzalnih okupljališta u arapskom svijetu je Džamija Al Azhar, što mi prevodimo sa Sveučilište, ili Univerzitet Al Azhar: jamiatul-azhar. Ali – da ne odem predaleko. Mada se kaže  da je ‘jezik – domovina’. Za razmisliti je: mesdžid je džamija bez minareta, a džamija je – univerzalno okupljalište. U Bibaju, odakle je do najbliže džamije, i to ne bilo koje, Alipašine, 249 metara, izmjerio pedometar, ili tri minute.

A o poslovanju i običajima sam upitala i tamo gdje sam i sama boravila puno puta, u Parizu. U Parizu je prva robna kuća Lafayette počela sa radom 1893. Tamo, na uglu između Boulevard Haussmann i ulice Chaussée d’Antin, u unekoliko izmijenjenom obliku, postoji i danas. Kad su Ujedinjeni Arapski Emirati nastali, 1971. godine, Galeries Lafayette su poslovale već 77 godina. Iz Direkcije za odnose sa javnošću Galeries Lafayette su mi pismeno odgovorili da oni – nemaju ‘Prayer Room’, to jest nemaju prostor predviđen za molitvu pripadnika bilo koje ispovijesti. Ako nekoga zanima, prema podacima (najnoviji izvori BBC-ja, povodom debate o laicizmu i islamu u Francuskoj) Francuska ima oko 65 milijuna stanovnika, od čega između pet i šest milijuna onih islamske vjeroispovijesti (prema Zakonu o popisu stanovništva u Francuskoj se ne postavlja pitanje o vjeroispovjesti, tako da su podaci neprecizni.) To je najbrojnija populacija muslimana u Europi, ima ih više u Francuskoj nego stanovnika u cijeloj Bosni i Hercegovini. Danas skupina Galeries Lafayette ima ukupno 659 dućana u Francuskoj i svijetu (i u Dubaiju) i 45132 zaposlena. Službeni podatak o prihodu za 2009. godinu iznosi 5068 milijuna eura. Pretpostavljam da u Galeries Lafayette znaju – šta rade.

Osim što smo svjedoci kako u kvadrantu B na Marijindvoru niče grdosija, veliki poslovni centar firme Al-Shiddi International, investitora iz Saudijske Arabije, početkom proljeća  je Sarajevo brujalo o još jednom arapskim novcem finasiranom prostoru – o Hotelu Bristol. (Ne mogu ne primijetiti da su mediji malo prije toga zabilježili veliki kredit koji je Klinički univerzitetski centar u Sarajevu ‘isposlovao’ kod – Saudijske Arabije.) U  Hotelu Bristol se ne služi alkohol. A u prizemlju Bristola se cakli (na zdanju podignutom saudijskim novcem francusko-engleski) naziv: ‘The Brasserie’. Šta je to? Nepretenciozan restoran, krčma, gostionica, kako god hoćete, ali u svakom slučaju: pivnica, prostor u kojem se toči pivo! Pivo je – alkoholno piće. Ali – ima i bezalkoholno, kao u čevabdžinicima i aščinicama sarajevskim – koje vape za turistima cijelog svijeta, a ne samo muslimanima. Makar tako kažu. Pivnica u Bristolu je kao – kao čevapi bez mesa.

Da budemo na jasnom: meni osobno alkohol ne znači ništa. Ja sam kao potrošač zanimljiva samo ponekoj slastičarni i posjećenom kafeu pored Vječne vatre (to se sada zove ‘gdje guma gori’). Meni osobno alkohol ne treba ni za šta. Hvala Bogu, ne idem ni kod doktora, pa nikome ne nosim ni flašu ‘dobrog pića’, kao znak zahvalnosti. Ali – hoću da znam gdje živim, to je moje legitimno pravo. I hoću da znam gdje sam dobrodošla,  i gdje nisam – ako ima i to. A pitam se.  I da ne bude – nisam znala. Kao mnogi – 1992.

A gdje sam, pokazala mi je jedna gospođa na sarajevskom aerodromu prije tačno osam godina, one iste 2003. kad je ovdje osvanula Islamska banka. Pratila sam snahu iz dijaspore – njenoj novoj kući. Moja snaha nije muslimanka. Prolazile smo pored jedne mlade gospođe, koja je za ruku držala dijete, lijepo poput anđela. I snaha i ja smo jedna drugoj ushićeno rekle: “Jao, lijepog djeteta!” Čula nas je, valjda majka, tog djeteta. Pretvorila se u stršljena i zasiktala kao zmija: “Ne kaže se tako, kaže se ‘Mašala!’ ” U zraku je ostala jeza, a još i danas nelagoda i pitanje: čime smo je razgoropadile, i očito – uvrijedile? A kako bi se to što smo izgovorile – reklo na engleskom, na primjer? I da li bi ta gospođa uopće razumjela engleski. A da li bi reagirala?

Poslije mi je neko objasnio da se kod muslimana kaže ‘Mašala’, a ne ništa drugo, i da se možda gospođa prepala da – joj ne ureknemo dijete. Čija je riječ ‘Mašala’, i zašto ja moram znati za to ‘muslimansko’ pravilo? Ali: gdje ja to živim? Znam li? Koliko ja znam, “Jao, lijepog djeteta!” spada u razumljiv tekst na svim službenim jezicima u BiH. To nismo rekle toj gospođi, nego jedna drugoj. Nismo joj htjele poremetiti ama baš ništa. Šta se dogodilo? Da li sam se i ja trebala brzo spremiti, tu odmah sa aerodroma i – odputovati daleko, daleko, skupa sa snahom?

A kad smo kod aerodroma, na internetu kruži vrlo zanimljiv film snimljen 5. marta 2011. na Duty Free Shopu na Bejrutskom aerodromu.

Kao što je poznato, cilj  Duty Free Shopa, kao i svakog trgovačkog centra je  – napraviti što više novca. Za one koji nemaju internet opisaću snimak sa  interneta: ples dabke spada među najpoplarnije arapske folklorne plesove. Tradicionalno se izvodi u Iraku, Jordanu, Libanonu, Palestini i Siriji. Plešu ga zajedno žene i muškarci držeći se za ruke, a onaj koji vodi se zove ‘ras’ – šef, i u ruci drži ogrlicu perli.  Ples dabke karakteriziraju  pjesma, ritam bubnja i udaranje stopalima od tlo. Izvodi se u svečanim i prazničnim prigodama, poput vjenčanja. Na snimku se vidi Duty Free Shop na aerodromu, iznenađena i ozarena lica službenika aerodroma, kupaca i putnika –ženskih i muških i djece – kako ostavljaju torbe, prtljag, jakne i džempere i pridružuju se – plesu. Podsticajno, profinjeno, lijepo. Osvježavajuće. Marketinški – pun pogodak.

Žao mi je što tada nisam bila na Bejrutskom aerodromu.  Na sarajevskom mi je zbog one gospođe ostala neizbrisiva mrlja. A o Bibaju, novcu koji u zemlju dolazi na sve načine, soli pamet i rane, i o prozelitizmu – treba razmisliti.

Leave a Reply

*

captcha *