Ispričat ću vam svoju priču u nadi da ću vam barem malo pomoći da shvatite gdje vas vodi put, odnosno pogrešno skretanje sa pravog puta i šta čovjeka čeka kada uđe u zabranu. Pokušat ću da vam ispričam kako je to sve počelo. Imao sam 16 godina kada je počeo rat i odmah sam se kao maloljetnik uključio u armiju BiH. Dakle, svoje pubertetske dane, koje bi u normalnom svijetu tinejdžer trebao da provodi u školi, na fakultetu, ja sam ratovao. Ali, to ima neku svoju dobru stranu. Ja sam u ratu upoznao djevojku koja mi je poslije postala supruga i sa kojom imam kćerkicu. Po završetku rata počeo sam da radim kao konobar u restoranima, pretežno gdje je bila muzika uživo, znači noćni posao. Noćni posao i noćni život su bile prva stanica ovog putovanja. Prvo sam počeo sa konzumiranjem alkohola, gdje bih sa društvom ostajao do ranih jutarnjih sati. Pošto se život u Sarajevu počeo živjeti 300 na sat, s obzirom da je meni sve to bilo strano, pokušao sam da stignem na sve strane, što je bilo nemoguće. Umjesto normalnog porodičnog života, ja sam izabrao život koji je suprotan normalnom. Prepustio sam se životu koji me je postepeno vodio u propast. Sve stvari za koje sam mislio da su cool ispostavilo se drugačije. Počeo sam izlaziti po diskotekama gdje sam se upoznao sa novim zlom, marihuana, ekstazi, speed, kokain. To je svijet u kojem misliš samo na sebe, isključujući se od stvarnog života. Mislio sam da sam na vrhu svijeta i da mi niko ništa ne može. Ubrzo sam počeo izostajati sa posla, izmišljajući svakakve razloge, koji su mi jedno vrijeme prolazili. Međutim, to nije dugo trajalo. Počeo sam mijenjati poslove, jer mi je tolerancija na droge rasla svaki dan, a to je zahtijevalo više novca. U to vrijeme sam se razišao sa suprugom, jer ona stvarno više nije mogla da to podnese, gledajući moje stanje i kako se nesvjesno uništavam. Pokušavala je na sve načine da me zaustavi, ali bezuspješno. jer sam slušao samo svoj ego koji mi je postao jedini i najbolji prijatelj, a koji me vodio u neki imaginarni svijet. Slijedio sam ga misleći da tako treba i da je to to. Posle neispavanih noći, tulumarenja i svega ostalog, na nekom after-partiju, jedan “prijatelj” je donio heroin od kojeg sam se zgražavao, jer sam viđao ovisnike o heroinu i gledao stanje u kakvom se nalaze. Govorio sam sebi da nikada neću biti kao oni. Kada je došao red na mene, pošto su svi uzeli, pomislio sam: Ispast ću bezveze ako ne uzmem, a i jednom mi neće škoditi. Prvi moj fleš je bio “To je to što si tražio” i ono “uzimanje jednom neće ti škoditi” je palo u vodu, jer sam od prvog uzimanja postao ovisnik. Poslije svakog partija prepuštao sam se heroinu i za kratko vrijeme ostao je samo heroin. Govorim vam kako je sve to povezano. Nema lahke droge, to ne postoji (alkohol, trava, extazi, speed, kokain, heroin), sve je to povezano jedno sa drugim. Već su se primjećivale vidljive promjene na meni. Počeo sam da mršam, bio sam bezvoljan, usporen i kao takav brzo bih dobivao otkaz sa posla. Tada su nastupile prve krize. Sada kada pomislim na njih uhvati me neki strah, jeza me uhvati, jer ne bih ni svom najvećem neprijatelju poželio da prolazi kroz stanje u kojem se čovjek nalazi dok krizira. Groznica, jeza, znoj, ali to je ništa naspram onog osjećaja kao da ti se meso odvaja od kostiju, naspram bolova u kostima, koži… Ne boli samo jedan dio tijela, već imaš osjećaj kao da se cio raspadaš od glave do pete. Nikada mi se više nije vratio onaj osjećaj kao kada sam prvi put uzeo heroin. Uzimao sam heroin da bih mogao koliko-toliko da funkcionišem, da bih bio u stanju snaći se za sljedeće uzimanje. Čovjek u takvom stanju više ne bira sredstva kako će doći do heroina. Pošto više nisam mogao nigdje da radim, sada je postojao samo strah da ne zapadnem u krizu. Počeo sam uzimati novac od porodice, komšija, izmišljajući svakakve priče. Čovjek nije svjestan koliko može da manipuliše i na koji nivo se može spustiti, samo da ti daju novac. Pošto mi više nisu mogli davati novac, počeo sam da radim stvari na koje, kada sada pomislim, bude me stid i sram. Ali kao što rekoh, to je stanje kada ne biraš šta ćeš uraditi, samo da ne zapadneš u krizu. Počeli su i problemi sa zakonom, moja ležanja po zatvoru zbog djela odnosno nedjela koja sam radio. Tu su bila moja prva mukotrpna skidanja ali kada bih izašao ponovo bih se se vraćao heroinu, jer u takvom stanju bez porodice i bez igdje ikoga, život mi više nije imao smisla. Polahko tonući i utapajući se preko glave, dolazeći do samog dna poslije ne znam koliko pokušaja skidanja sa ovog zla, prvo što sam učinio jeste da sam sebi priznao da sam bolestan, zatim sam zatražio pomoć od ljudi koji su htjeli da mi pomognu. Prijavio sam se na hospitalizaciju gdje sam bio mjesec dana. Bile su nam otvorene mogućnosti šta želimo poslije; dakle otići u neku terapijsku zajednicu ili se vratiti na ulicu – što bi sigurno bilo vraćanje starom životu. Prvi moj i jedan od najbitnijih koraka je bilo to što sam naučio da slušam, ali ne sebe, već ljude koji mi žele pomoći. Imao sam dovoljno vremena da razmislim šta ću. Na kraju sam odlučio da idem u terapijsku zajednicu IZLAZ u Ilijašu, jer sam negdje duboko u sebi osjećao da bi to mogao biti moj jedini izlaz, iz razloga što je pored svih socio, psiho i radnih terapija uključena i duhovna terapija koja se na kraju ispostavila kao ključ i recept za promjenu života koji sam živio. Tako je i bilo, u terapijskoj zajednici sam naučio i primjenjivao stvari kako živjeti i funkcionisati u jednom ovakvom svijetu, kako savladati sve prepreke u životu, na koji način ih prevazići i na kraju  – kako da se osjećaš kao pobjednik jer poslije svakog iskušenja koje savladaš dođe olakšanje. Naučio sam da me male stvari čine sretnim. Naučio sam da svijet gledam drugim očima. Naučio sam da ne živim niti u prošlosti ni u budućnosti nego u vremenu u kojem se trenutno nalazim i kako da iskoristim to vrijeme u kojem se trenutno nalazim. Kako da iskoristim to vrijeme u činjenju dobrih djela i kako da budem koristan društvu, porodici, zajednici – dakle sva svoja nedjela pretvoriti u dobra djela. A to sve zahvaljujući milosti moga Gospodara koji mi je otvorio oči i omogućio da uživam u Njegovim blagodatima. Hvala Allahu dž.š. koji je nakon što sam otišao krivim putem, dozvolio da izađem iz te zabrane, koji mi je dao život kakav bismo svi trebali da živimo, i da budem na usluzi čineći dobra djela sa kojima je On zadovoljan. I na kraju, da nas poslije ovog života proživi u društvu Poslanika s.a.v.s i njegovih ashaba koji trebaju da nam budu uzor u životu.