Već su nam došli proljetni dani, pa smo vjerovatno zaboravili one lijepe periode gdje su nam pluća radiala punim kapacitetom da skontaju što to u njih ulazi. Ma da, priča je o smogu, toj neslavnoj “vrsti vazduha”, od koje godišnje umire nekoliko miliona ljudi.

Ko je kriv?

Pitam se samo koliko je smrti i plućnih bolesti prouzrokovano u našoj Bosni i Hercegovini zimusni smog. Ko je kriv? Pa to ti je negdje isto kao i domaća politika. Radi se o dva faktora, jedan je politički, a jedan je faktor ljudske prirode.

Faktor #1

Taj politički faktor je prost, a u suštini se svodi na nebrigu vlasti o stanju države i njenog naroda. Neplansko “trošenje” novca namijenjenog za svrhe poboljšanja životnog standarda je prouzrokovalo da se dođe u stanje ubitačne zagađenosti. Na primjer, vlast nije omogućila da se ta zagađenost izbjegne s tim što će povećati kupovnu moć građana, pa da se ti isti građani ne moraju grijati gorenjem najjeftinijeg uglja. Također se u raznim gradovima moglo bar jednom sedmično zabraniti korištenje privatnih automobila, pa da budemo k’o parižani.

Faktor #2

Drugi faktor povećanja količine smoga je ljudska priroda, odnosno nastojanje da se što jeftinije prođe, odnosno preživi. Obični narod je upravo masovno sagorijevao ugalj za svrhe grijanja doma, a s tim se zagađivala okolina, pa i vazduh koji su i sami udisali. Koliko je onih koji su pokušali naći i obezbjediti alternativu? Koliko je razmišljalo o nekorištenju svog vozila, odnosno korištenja javnog saobraćaja, pa bar i jednom sedmično?

Da, kriv je i narod, ali prvenstveno je krivo vođstvo, koje nije obezbijedilo tom istom narodu mogućnost zagrijavanja pomoću manje štetnih izvora energije.

Do sljedeće zime i naziranja kroz smog!

Sizif