Jedini način da razumijemo besmisleni rat Izraela u Gazi je razumijevanje njegovog historijskog konteksta. Uspostavljanje države Izrael u maju 1948. donijelo je ogromnu nepravdu Palestincima. Britanski zvaničnici bili su ogorčeni zbog otvorene američke naklonosti prema novonastaloj državi. Sir John Troutbeck 2. juna 1948. pisao je ministru vanjskih poslova Ernestu Bevinu da su Amerikanci odgovorni za stvaranje mafijaške države na čijem je čelu “krajnje beskrupulozna garnitura lidera”. Smatrao sam da je ova ocjena preteška, ali brutalni napad Izraela na stanovništvo Gaze i saučesništvo Bushove administracije u ovom napadu ponovo je otvorilo to pitanje.

Pišem kao čovjek koji je odano služio u izraelskoj vojsci sredinom 1960–ih i koji nikad nije dovodio u pitanje legitimitet države Izrael u granicama iz 1967. Ono što odlučno odbacujem je cionistički kolonijalni projekt izvan Zelene linije.  Izraelska okupacija Zapadne obale i Pojasa Gaze nakon Junskog rata 1967.  nije imala veze s uspostavljanjem sigurnosti već je u potpunosti bila teritorijalna ekspanzija.  Njen cilj je bilo stvaranje Velikog Izraela uspostavljanjem permanentne političke, ekonomske i vojne kontrole palestinskih teritorija.  A posljedica je jedna od najdužih i najbrutalnijih vojnih okupacija savremenog doba.

Četiri decenije izraelske kontrole nanijele su neprocjenjivu štetu ekonomiji Pojasa Gaze. Uz ogroman broj izbjeglica koje su se od 1948.  sabijale u uskom pojasu zemljišta, bez infrastrukture i prirodnih resursa, perspektiva Gaze nikad nije bila sjajna. Međutim, Gaza nije tek primjer nerazvijene ekonomije, već  primjer jedinstveno okrutnog namjernog  sprečavanja razvoja. Da upotrijebimo biblijski izraz, Izrael je stanovnike Gaze natjerao “da budu drvosječe i vodonoše”, pretvorio ih u izvor jeftine radne snage i zatvoreno tržište za izraelsku robu. Razvoj lokalne privrede aktivno je sprečavan kako bi Palestincima postalo nemoguće prekinuti zavisnost od Izraela i uspostaviti ekonomske preduvjete nužne za stvarnu političku nezavisnost.

altGaza je klasični slučaj kolonijalne eksploatacije u postkolonijalnom dobu.  Jevrejska naselja na okupiranim teritorijama su nemoralna, ilegalna i nepremostiva prepreka miru. Ona su u isto vrijeme oruđe za eksploataciju i simbol mrske okupacije.  U 2005.  jevrejskih kolonista je bilo samo 8.000 u poređenju s 1,4 miliona lokalnih stanovnika. Ipak, kolonisti su kontrolirali 25% teritorija,  40% obradivog zemljišta i lavovski dio deficitarnih vodenih resursa.  U neposrednoj blizini ovih stranih uljeza većina lokalnog stanovništva živjela je u krajnjem siromaštvu i nezamislivoj bijedi. Osamdeset posto njih još uvijek preživljava s manje od 2 dolara dnevno. Uvjeti života u Pojasu Gaze još uvijek predstavljaju uvredu za civilizacijske vrijednosti,  snažan poticaj za otpor i plodno tlo za politički ekstremizam.

U augustu 2005.  vlada Likuda na čelu s Arielom Sharonom izvela je unilateralno izraelsko povlačenje iz Gaze, povlačeći svih 8.000 kolonista i uništavajući kuće i farme koje su ostale iza njih. Hamas, islamski pokret otpora, proveo je efektivnu kampanju da istjera Izraelce iz Gaze. Povlačenje je predstavljalo poniženje za izraelsku armiju (IDF). Sharon je povlačenje iz Gaze svijetu predstavio kao doprinos mirnom rješenju koje podrazumijeva stvaranje dvije države. Ali godinu dana kasnije novih 12.000 Izraelaca doselilo se na Zapadnu obalu, još više reducirajući prostor nezavisne palestinske države.  Otimanje teritorija i stvaranje mira, jednostavno, ne idu zajedno. Izrael je imao izbor i izabrao je teritorij umjesto mira.

Stvarna svrha ovog poteza bila je ponovno jednostrano iscrtavanje granica Velikog Izraela priključivanjem glavnih blokova naselja na Zapadnoj obali državi Izrael. Prema tome, povlačenje iz Gaze nije bilo uvertira za mirovni sporazum s Palestinskom samoupravom, već uvertira za dalju cionističku ekspanziju na  Zapadnoj obali. To je bio jednostrani izraelski potez shvaćen, po mom mišljenju, pogrešno – kao izraelski nacionalni interes.  Utemeljeno na potpunom odbacivanju palestinskog nacionalnog identiteta, povlačenje iz Gaze bilo je dio dugoročnih napora da se palestinskom narodu ospori bilo kakvo nezavisno političko postojanje u njihovoj zemlji.
Izraelski kolonisti su se povukli, ali izraelski vojnici su nastavili kontrolisati sve puteve u Pojas Gaze s kopna, mora i iz zraka. Gaza je preko noći pretvorena u zatvor na otvorenom.  Od tog trenutka izraelske zračne snage uživale su neograničenu slobodu da bacaju bombe,  izazivaju zvučne eksplozije leteći nisko i probijajući zvučne zidove i teroriziraju bespomoćne stanovnike ovog zatvora.

Izrael voli sebe opisivati kao otok demokratije u moru autoritarnih režima. Međutim, Izrael nikad u cijeloj svojoj historiji nije uradio ništa da promovira demokratiju na arapskoj strani već je dao značajan doprinos njenom ugrožavanju. Izrael ima dug historijat tajne saradnje s reakcionarnim arapskim režimima na suzbijanju palestinskog nacionalizma. Uprkos svim ograničenjima, palestinski narod je uspio izgraditi jedinu istinsku demokratiju u arapskom svijetu, uz, možda, izuzetak Libana.  U januaru 2006. slobodni i pravedni izbori za Zakonodavno vijeće na vlast su doveli većinsku Hamasovu vladu. Izrael je, međutim, odbio priznati demokratski izabranu vlast, tvrdeći da je Hamas čista teroristička organizacija.

Amerika i Evropska unija sramotno su se pridružile Izraelu u bojkotiranju i demoniziranju Hamasove vlade i pokušaju da je sruši  uskraćivanjem prihoda od poreza i strane pomoći. Prema tome, ova bizarna situacija razvila se uz značajan doprinos međunarodne zajednice koja je uvela ekonomske sankcija ne za okupatora već za okupirane, ne protiv tlačitelja – već protiv potlačenih.
Kao i toliko puta u tragičnoj historiji Palestine, žrtve su okrivljene za svoju nesreću. Izraelska propagandna mašinerija konstantno je širila ideju da su Palestinci teroristi, da odbijaju suživot  unutar jevrejske države, da je njihov nacionalizam zapravo antisemitizam, da je Hamas samo grupa vjerskih fanatika i da islam i demokratija ne idu zajedno.  Ali jednostavna istina je da je palestinski narod sasvim normalan narod s normalnim željama.  Oni nisu ni bolji ni gori od bilo koje druge nacionalne grupe. Ono što oni žele, iznad svega, jeste komad teritorija koji će moći zvati svojim i na kojem će moći živjeti slobodno i dostojanstveno.

Poput drugih radikalnih pokreta, Hamas je počeo ublažavati svoj politički program nakon što je došao na vlast. Od ideološkog odbacivanja bilo kakvog sporazuma, počeo se kretati ka pragmatičnom prihvatanju rješenja baziranog na dvije države. U martu 2007. Hamas i Fatah formirali su vladu nacionalnog jedinstva  koja je bila spremna pregovarati s Izraelom oko dugoročnog prekida vatre. Međutim, Izrael je odbio pregovarati s vladom u kojoj se nalazi Hamas.

Izrael je nastavio igrati staru igru “zavadi, pa vladaj” između rivalskih palestinskih frakcija. U kasnim 1980–im podržao je tek nastali Hamas kako bi oslabio Fatah, sekularni nacionalistički pokret koji je vodio Jaser Arafat. Sada je Izrael počeo ohrabrivati korumpirane i povodljive vođe Fataha da zbace svoje religiozne političke rivale i ponovo osvoje vlast. Agresivni američki neokonzervativci učestvovali su u mračnoj zavjeri raspirivanja palestinskog građanskog rata. Njihovo uplitanje bilo je glavni faktor koji je doveo do pada vlade nacionalnog jedinstva i natjerao Hamas da osvoji vlast u Gazi u junu 2007.  kako bi spriječio Fatahov državni udar.

Rat koji je Izrael započeo u Gazi 27. decembra bio je kulminacija niza sukoba s vladom Hamasa. Međutim, u širem smislu, to je rat između Izraela i palestinskog naroda, zato što je narod izabrao stranku koja će biti na vlasti.  Zvanični cilj rata je slabljenje Hamasa i pojačavanje pritiska sve dok njegove vođe ne pristanu na novi prekid vatre pod izraelskim uvjetima. Nezvanični cilj je osigurati da svijet Palestince u Gazi posmatra isključivo kao humanitarni problem i na taj način opstruirati njihovu borbu za nezavisnost i državu.

Izbor trenutka za rat bio je određen političkim oportunizmom. Opći izbori su zakazani za 10. februar, a u pripremama za izbore svi glavni kandidati traže priliku da dokažu svoju snagu. Armijski vrh bio je nestrpljiv da Hamasu zada razorni udarac kako bi skinuo mrlju nanesenu njihovom ugledu neuspjehom u ratu protiv Hezbollaha u Libanu u julu 2006. Beskrupulozni izraelski lideri također su mogli računati na apatiju i nesposobnost prozapadnih arapskih režima i slijepu podršku predsjednika Busha u suton njegovog mandata u Bijeloj kući. Bush se odmah našao na usluzi, svaljujući svu krivicu za krizu na Hamas, stavljajući veto na prijedloge Vijeća sigurnosti UN–a za trenutni prekid vatre i dajući Izraelu zeleno svjetlo za kopnenu invaziju Gaze.

Kao i uvijek, moćni Izrael tvrdi da je žrtva palestinske agresije, ali totalna asimetrija u odnosu snaga između dvije strane ostavlja vrlo malo prostora za sumnju u to ko je stvarna žrtva. Ovo je, zapravo, borba između Davida i Golijata, ali je biblijska slika obrnuta  – mali i goloruki palestinski David suočava se s teško naoružanim, nemilosrdnim i nadmoćnim izraelskim Golijatom. Pribjegavanje brutalnoj vojnoj sili praćeno je, kao i uvijek,  prodornom retorikom žrtve i mješavinom samosažalijevanja i samoopravdavanja. U hebrejskom je ovo poznato kao sindrom “bokhim ve–yorim” –  pucanje i plakanje.

Ni Hamas, zasigurno, nije potpuno nevin u ovom konfliktu. Lišen plodova svoje izborne pobjede i suočen s beskrupuloznim protivnikom, pribjegao je oruđu slabih – teroru. Militanti iz Hamasa i Islamskog džihada nastavili su lansirati rakete Kassam na izraelska naselja blizu granice s Gazom sve dok Egipat nije posredovao da se uspostavi šestomjesečno primirje  u junu prošle godine. Šteta nanesena ovim primitivnim raketama bila je minimalna, ali je njihov psihološki utjecaj bio  ogroman i potakao je javnost da traži zaštitu od svoje vlade. U takvim okolnostima Izrael je imao pravo djelovati u cilju samoodbrane, ali njegova reakcija na “bockanje” raketnim napadima bila je potpuno nesrazmjerna. Brojke govore same za sebe. Tokom tri godine nakon povlačenja iz Gaze od ispaljenih raketa je poginulo 11 Izraelaca. S druge strane, samo u 2005. godini IDF je ubio 1.290 Palestinaca u Gazi, među njima 222 djece.

altKakve god bile brojke, ubijanje civila je pogrešno. Ovo pravilo važi za Izrael kao i za Hamas, ali sve što je Izrael uradio je nekontrolisana i neprekidna brutalnost prema stanovništvu Gaze. Izrael je također nastavio blokadu Gaze nakon što je primirje stupilo na snagu što je, u očima Hamasovih lidera, doprinijelo kršenju sporazuma. Tokom primirja Izrael je sprečavao bilo kakav izvoz iz Pojasa Gaze, što je očigledno narušavanje dogovora iz 2005. i što je značajno smanjilo mogućnosti za zapošljavanje.  Prema zvaničnim podacima,  u Gazi je 49,1%  stanovništva nezaposleno. U isto vrijeme, Izrael je drastično ograničio broj kamiona koji prevoze hranu, gorivo, plin za domaćinstva, rezervne dijelove za vodovodna i sanitarna postrojenja i medicinske zalihe u Gazu. Teško je shvatiti kako je izgladnjivanje i smrzavanje civila u Gazi moglo zaštititi stanovnike na izraelskoj strani granice. Ali čak i da jeste, to bi još uvijek bilo nemoralno i jedna vrsta kolektivnog kažnjavanja koja je strogo zabranjena međunarodnim humanitarnim pravom.

Brutalnost izraelskih vojnika potpuno je u skladu s dvoličnošću njihovih glasnogovornika. Osam mjeseci prije započinjanja trenutnog rata u Gazi Izrael je osnovao Nacionalnu direkciju za informiranje. Ključne poruke ove direkcije medijima bile su da je Hamas prekršio sporazum o primirju, da je cilj Izraela da odbrani svoje stanovništvo i da se izraelske snage maksimalno trude da ne povrijede nevine civile. Izraelski stručnjaci za obmanjivanje javnosti bili su izuzetno uspješni u širenju ove poruke. Ali, u suštini, njihova propaganda je samo hrpa laži.
Ogroman jaz dijeli stvarnu prirodu izraelskih akcija od retorike njihovih glasnogovornika. Nije Hamas prekršio primirje već izraelska vojska.  Uradila je to upadom u Gazu 4. novembra kada je ubijeno šest pripadnika Hamasa. Cilj Izraela nije samo odbrana stanovništva, već nastojanje da skine s vlasti Hamas u Gazi tako što će narod okrenuti protiv njih. I daleko od nastojanja da poštedi civile, Izrael je kriv za neselektivno bombardovanje i trogodišnju blokadu koja je milion i po stanovnika Gaze dovela na rub humanitarne katastrofe.
Biblijska kazna “oko za oko” već je dovoljno okrutna.  Ali izgleda da izraelska bezumna ofanziva protiv Gaze slijedi logiku “oko za trepavicu”.  Nakon osam dana bombardovanja, čiji je crni bilans bio preko 400 mrtvih Palestinaca i 4 Izraelca, ambiciozni kabinet naredio je kopnenu invaziju Gaze čije su posljedice nesagledive.

Nikakva vojna eskalacija ne može Izraelu pružiti imunitet od raketnih napada militarističkog krila Hamasa. Uprkos ubijanju i razaranju kojima ih je Izrael obasuo, oni su nastavili pružati otpor i ispaljivati svoje rakete. To je pokret koji slavi žrtvovanje i mučeništvo.  Jednostavno, ne postoji vojno rješenje za sukob između ove dvije zajednice. Problem s izraelskim konceptom sigurnosti je to što on negira čak i elementarnu sigurnost drugoj zajednici. Jedini način da Izrael postigne sigurnost nije pucanje, već pregovori s Hamasom, koji je više puta objavio svoju spremnost da pregovara o dugoročnom primirju na 20, 30 ili čak 50 godina s jevrejskom državom u granicama kakve su bile prije 1967. godine. Izrael je odbio ovu ponudu iz istog razloga zbog kojeg je odbacio mirovni plan Arapske lige iz 2002. – zato što uključuje ustupke i kompromise.

Nakon ovog kratkog uvida u činjenice o Izraelu u posljednje četiri decenije teško se oteti zaključku da je on zaista postao “otpadnička država” s "krajnje beskrupuloznom garniturom lidera ".  “Otpadnička država” je država koja stalno krši međunarodno pravo, posjeduje oružje za masovno uništenje i prakticira terorizam – korištenje nasilja nad civilima u političke svrhe. Izrael ispunjava svaki od ova tri kriterija. Istinski cilj Izraela nije miroljubiva koegzistencija s palestinskim susjedima već vojna dominacija. On nastavlja pogoršavati greške iz prošlosti novim i još pogubnijim. Političari,  kao i svi drugi, naravno, imaju pravo ponavljati laži i greške iz prošlosti. Ali nisu obavezni da to rade.


• Avi Shlaim je profesor međunarodnih odnosa na Univerzitetu Oxford i autor knjiga “Željezni zid: Izrael i arapski svijet” i “Lav od Jordana: Život kralja Huseina u ratu i miru”.

Izvor: Preporod

Leave a Reply

*

captcha *